Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/15 (M-Mild d.o.o. Prozor-Rama)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Javne nabavke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2823/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2823/15, rješavajući apelaciju „M-Mild“ d.o.o. Prozor-Rama, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „M-Mild“ d.o.o. Prozor-Rama, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015730 14 U od 2. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

M-Mild d.o.o. Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015730 14 U od 2. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Ured za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine) od 26. februara 2014. godine kojim je usvojen apelantov zahtjev za naknadu štete postavljen u svezi postupka javne nabavke Prijevoz učenika osnovnih škola općine Prozor-Rama u periodu od 1. marta 2012. godine do kraja drugog polugodišta školske 2011/2012. godine, u iznosu od 1.300,00 KM. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je Ugovorni organ, Općina Prozor- Rama, objavio i proveo pregovarački postupak bez objave u predmetu javne nabavke Prijevoz učenika osnovnih škola Opštine Prozor-Rama, nakon čega su 26. marta 2012. godine doneseni Odluka i Obavjest o izboru najpovoljnijeg ponuđača, te da je kao najpovoljniji ponuđač za osporeni Lot 11 izabran JIP „Rama Turs“. Nadalje, utvrđeno je da Ugovorni organ nije u zakonom predviđenom roku odgovorio na prigovor koji je apelant izjavio na navedenu odluku, da bi nakon toga apelant izjavio žalbu tuženom zbog šutnje administracije. U vezi s tim, tuženi je rješenjem od 11. jula 2012. godine utvrdio kršenje pravnih pravila i principa propisanih Zakonom o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (u daljenjem tekstu: Zakon o javnim nabavkama), odnosno da je ugovorni organ pregovarački postupak vodio suprotno odredbama člana 11. i 30. stav 2. Zakona o javnim nabavkama. Također, konstatovano je da je apelant, aktom od 21. januara 2014. godine, tuženom postavio zahtjev za naknadu štete u kojem su sadržane specifikacije o izmakloj koristi za prevoz đaka u iznosu od 56.105,00 KM, bruto plaće radnika u iznosu od 10.939,00 KM i registraciju vozila u iznosu od 2.000,00 KM, što ukupno iznosi 69.044,00 KM. U vezi s tim, konstatovano je da navedeni zahtjev nije postavljen u skladu sa odredbom člana 52. stav 1. tačka 5. Zakona o javnim nabavkama, koji je bio na snazi u vrijeme provođenja predmetne javne nabavke. Naime, zaključeno je da je prema odredbi navedenog člana, Ured za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine ovlašten da nakon što utvrdi povredu pravnih pravila i principa Zakona o javnim nabavkama, u skladu sa članom 52. stav 1. tačka 5. ovog zakona, odluči i o visini odštete koja se dodjeljuje do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10% ponuđačeve ponuđene cijene, zavisno od toga koji je iznos veći. Dakle, utvrđeno je da je apelant tuženom dostavio akt, iz kojeg proizilazi da na ime odštete zahtijeva ukupan iznos od 69.044,00 KM, a što, s obzirom na utvrđenu cijenu predmetne javne nabavke, prevazilazi zakonom propisanu visinu troškova ponude ili do 10% ponuđačeve ponuđene cijene. Najzad, konstatovano je da vrijednost ugovora javne nabavke iznosi 13.200,00 KM, koja je i stvarno isplaćena kao realna vrijednost, te je stoga u skladu sa navedenim relevantnim propisima, odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu štete u iznosu od 1.300,00 KM, što predstavlja 10% od cijene javne nabavke.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/15 (M-Mild d.o.o. Prozor-Rama) | Sudska praksa | Aktio