Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1444/15 (R. B.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1444/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1444/15, rješavajući apelacije Ranko Baroš i drugi i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ranko Baroš, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 141703 13 Rev od 15. januara 2015. godine;
Ljubica Šarenac, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 003002 16 Rev od 15. marta 2016. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 003002 15 Gž 2 od 13.
novembra 2015. godine;
Đorđija Đurić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Mal 044272 16 Gž od 17. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1444/15 Ranko Baroš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Predrag Baroš, advokat iz Banja Luke, podnio je 27. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 141703 13 Rev od 15. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska, Ministarstvo finansija RS) da mu na osnovu naknade nematerijalne štete (na ime umanjenja opšte životne sposobnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i naruženosti) isplati određene novčane iznose.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant, kao pripadnik Vojske Republike Srpske, u aprilu 1994. godine, vršeći vojnu obavezu ponovo povrijedio desno koljeno (prvi put do povrede došlo 1985. godine), te da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, apelantovo aktivno liječenje definitivno završeno 1995. godine, a da se apelant od tada liječio fizikalnim terapijama i konzervativnim metodama u zavodima za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju. Nadalje, konstatovano je da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari zahtjev za naknadu nematerijalne štete prvi put podnio 28. februara 2007. godine. U vezi s tim, utvrđeno je da je odlukom Narodne Skupštine Republike Srpske ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto 19. juna 1996. godine, od kada je počeo teći rok zastarjelosti predmetnog potraživanja. Također, konstatovano je da odredba člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu ili lice koje je štetu učinilo, dok stav 2. istog zakona propisuje da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Dakle, imajući u vidu datum podnošenja zahtjeva za naknadu nematerijalne štete i datum od kada je počeo teći rok zastarjelosti, zaključeno je da su protekli i subjektivni i objektivni rokovi zastarjelosti propisani odredbom člana
376. ZOO.
2. AP-1948/16 Ljubica Šarenac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Nevesinja, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 4. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 003002 16 Rev od 15. marta 2016. godine, kojim je apelantičina revizija koju je izjavila protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 003002 15 Gž 2 od 13. novembra 2015. godine, odbačena kao nedozvoljena. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-662/16 od 3. marta 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-698/16, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda u Trebinju konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi („Dunav osiguranje“ a.d. Banja Luka) da joj na ime nematerijalne štete (za umanjenu opštu životnu i radnu aktivnost, pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i naruženost) isplati određene novčane iznose, dok je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen. Također, osporenom odlukom odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu materijalne štete po osnovu tuđe njege i pomoći i naknadu za troškove liječenja u određenom novčanom iznosu, dok je tuženi obavezan apelantici naknaditi troškove parničnog postupka.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantica 7. februara 2009. godine teško tjelesno povrijeđena u saobraćajnoj nezgodi, te da je po polisi osiguranja za nastalu štetu odgovoran tuženi. Nadalje, utvrđeno je da je u vansudskom postupku tuženi isplatio apelantici nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, kao i naknadu za tuđu njegu i pomoć, te troškove liječenja. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je apelantitčin zahtjev za naknadu štete po osnovu tuđe njege i pomoći odbijen, jer je tuženi po ovom osnovu isplatio određeni novčani iznos. Također, odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova liječenja, iz razloga što apelantica tokom postupka nije dostavila račune, odnosno dokaze, na osnovu kojih bi se utvrdilo da su joj prilikom liječenja prouzrokovani troškovi u traženom iznosu. Pored toga, konstatovano je, na osnovu priloženih računa, da je tuženi apelantici platio troškove liječenja u određenom novčanom iznosu. Osim toga, zaključeno je da je priroda nematerijalne štete takva da se ne može reparirati, ni prilikom štetnog događaja, niti kasnije, te da obim novčane naknade kao satisfakcije za nematerijalnu štetu može biti poznat kada je na pravno obavezujući način izražen u novcu, iz čega proizilazi da zatezna kamata na dosuđeni iznos teče od dana donošenja preusude, a ne od dana podnošenja tužbe kako to navodi apelantica. U vezi troškova postupka, konstatovano je da je apelantica u sporu uspjela sa 67%, pa su joj u skladu s tim i dosuđeni troškovi parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Najzad, u osporenoj odluci je navedeno da apelantičinom punomoćniku nije priznata nagrada za vrijeme dolaska, niti putni troškovi korišćenja vlastitog automobila, jer je apelantica mogla angažovati punomoćnika i s područja nadležnog suda.
3. AP-1950/16 Đorđija Đurić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vlasenice, podnio je 4. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Mal 044272 16 Gž od 17. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (ZEDP „Elektro Bijeljina“ a.d. Bijeljina, RJ „Elektrodistribucija“ Vlasenica) da mu naknadi štetu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant posjednik predmetne nekretnine, koja je u naravi voćnjak 4 klase. U vezi s tim, konstatovano je da aplant nije u skladu sa članom 7. i 123. Zakona o parničnom postupku dokazao svoje tvrdnje, odnosno nije dokazao kada je zasađen voćnjak, starost stabala šljive, da li su iste bile u stanju rodnosti, da li će se zbog odsječene grane stablo kruške osušiti ili može nastaviti rast i razvoj. Dakle, konstatovano je da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu, iz razloga što nije ponudio dokaze koji predstavljaju osnov za naknadu štete. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1444/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman