Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/15 (A. H., M. P. i M. V.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-771/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-771/15, rješavajući apelacije Ahmeta Heljića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ahmet Heljić, Mišel Puljević i Munir Vrce, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012783 14 Gž od 8. januara 2015. godine;

Željko Ivandić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070418 10 Rsz od 13. januara 2015. godine;

"I-Crni" d.o.o. Cazin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 019462 15 Rev 2 od 16. februara 2016. godine;

Dženad Memčić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 097954 15 Rsž od 15. februara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-771/15

1. Ahmet Heljić, Mišel Puljević i Munir Vrce (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 012783 14 Gž od 8. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv prvostepene presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti BiH, Državna agencija za istrage i zaštitu) da apelantima na ime razlike plate za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Sud BiH navodi da među parničnim strankama je nesporno da su apelanti zaposlenici tužene koji su u utuženom periodu ostvarivali prava iz rada na radnim mjestima na koja su bili raspoređeni. Dalje se navodi da je plata apelantima u utuženom periodu obračunavana primjenom odluke Vijeća ministara BiH broj: 168/09 koja je smanjila osnovicu za obračun plate. Sud BiH konstatuje da na zakonitost obračuna plate primjenom navedene Odluke nema uticaja žalbeni navod apelanata da tužena nije dokazala da je za svaku fiskalnu godinu utuženog perioda donijela novu Odluku, jer odredbe člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama i institucijama BiH propisuje da Vijeće Ministara BiH može za svaku fiskalnu godinu odobriti promjenu osnovice za obračun plate, na osnovu čega proizlazi da obaveza nije propisana kao imperativna. Prema ocjeni Suda BiH, tužena je visinu osnovice za obračun plate utvrdila na osnovu važećeg i zakonitog akta.

AP-1189/15

3. Željko Ivandić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 070418 10 Rsz od 13. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odluke odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH) da mu isplati dnevnice za službeno putovanje u Irak u određenom novčanom iznosu, deminerski dodatak za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja u Iraku u određenom novčanom iznosu.

4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je apelant sva prava i obaveze za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji u Iraku, pa tako i potraživanja po osnovu dnevnice, regulisao Ugovorom sa Ministarstvom odbrane BiH, kojim je u članu 6. navedeno da apelantu kao pripadniku Oružanih snaga BiH za vrijeme sudjelovanja u Operaciji, pripada pravo na dnevnicu u određenom iznosu, a koja naknada je apelantu nesporno isplaćena. Isplatom navedenih dnevnica, po ocjeni Kantonalnog suda, ostvareno je apelantovo pravo iz člana 130. Zakona o službi u Vojsci Federacije BiH na naknadu troškova za službeno putovanje. Kantonalni sud također navodi da tačkom IV. Naredbe tužene od 29. juna 2005. godine regulisano je da u nadležnosti Federalnog ministarstva odbrane, ostaju samo ona pitanja koja nisu regulisana Ugovorom između Ministarstva odbrane BiH i pripadnika Vojske FBiH, obaveza tužene prema ovoj Naredbi i prema navedenom Ugovoru i to člana 5., bila je isplata plate apelantu na osnovu položaja i čina koji je ostvario na mjestu zadnjeg postavljenja na dužnost u okviru matične jedinice iz koje se upućivao, a ne i isplata dnevnica za službeno putovanje, koju obavezu je za vrijeme trajanja mirovne misije u Iraku preuzela i izvršila Država Bosna i Hercegovina.

AP-2044/16

5. "I-Crni" d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nijaz Hadžalić, advokat iz Cazina, podnio je 12. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 Rs 019462 15 Rev 2 od 16. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici (T. H.) na ime naknade plate za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

6. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da kod činjeničnog utvrđenja da tužiteljica nije bila radnik na čekanju u trenutku kada joj je prestao radni odnos kod apelanta, da joj je radni odnos prestao na nezakonit način, da je na posao vraćena 4. jula 2000. godine, da nije radila u periodu od 17. januara 1997. godine do 4. jula 2000. godine, da apelant nije dokazao da je u utuženom periodu radila kod SFOR-a niti kolika je primanja ostvarila, Vrhovni sud smatra da je predmetnu odluku trebalo donijeti primjenom odredbi člana 49. stav 2. i 50. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa te člana 96. Zakona o radu, a osnovom kojih zakonskih odredbi je prvostepeni sud odlučio kada je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio.

AP-2053/16

7. Dženad Memčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Žepča, kojeg zastupa Edna Mujkanović, advokatica iz Zenice, podnio je 12. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 097954 15 Rsž od 15. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u djelu u kojem je tražio, da se obaveže tuženi („AHSUN“ d.o.o. Ilijaš) da mu na ime razlike manje isplaćene plate za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, da mu isplati naknadu na ime toplog obroka za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu i da mu isplati naknadu na ime prevoza na posao i sa posla, za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu.

8. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da su bez osnova apelantovi žalbeni navodi da je tuženi priznao tužbeni zahtjev na ime noćnog rada u određenom iznosu, te da je kod navoda na tužbu tuženi ostao do zaključenja glavne rasprave, jer su takvi navodi žalbe suprotni stanju prvostepenog spisa i zapisnika sa glavne rasprave, iz kojih proizlazi da je tuženi izjavio da preciziranim apelantovim tužbenim zahtjevom apelant potražuje na ime razlike plate za određeni period, određeni iznos, kao akcesorna potraživanja te je predložio da se ovaj dio tužbenog zahtjeva odbije u cijelosti kao i dio koji se odnosi na naknadu za topli obrok i prevoz. Dalje se navodi, da u konkretnoj pravnoj stvari a imajući u vidu činjenicu da ni Opći kolektivni ugovor u FBiH a ni Granski kolektivni ugovor (Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika za djelatnost proizvodnje i prerade metala FBiH) ne sadrže parametre za obračun plate (osnovicu i koeficijent), te da tuženi u utuženom periodu nije donio novi Pravilnik o radu u kojem je, shodno Granskom kolektivnom ugovoru utvrdio sa sindikatom koeficijente složenosti poslova, platu apelantu je bilo moguće iskazati samo kao razliku između isplaćene i najniže plate u FBiH, te kako se vještak ekonomske struke u tom djelu izjasnio da ne postoji dug tuženog prema apelantu jer mu je u spornom periodu isplatio platu veću od najniže, prema Kantonalnom sudu prvostepeni sud pravilno smatra da je apelantov tužbeni zahtjev u tom djelu neosnovan. Također se navodi da je tuženi izvedenim dokazima dokazao da je svim svojim zaposlenicima, pa i apelantu uredno mjesečno obračunavao naknadu za topli obrok u visini koja nije manja od visine predmetne naknade propisane Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH tj. da je apelantu obračunao (što je potvrdio i vještak u svom nalazu) i isplatio tako obračunati i u poslovnim knjigama iskazani iznos. Kantonalni sud konstatuje da se navedeni vještak ekonomske struke, u svom nalazu i mišljenju, izjasnio da je Općim kolektivnim ugovorom propisano da zaposlenik naknadu za prevoz ostvaruje saglasno pravilniku o radu, odnosno ugovoru o radu, da je Pravilnikom o radu tuženog propisano da se zaposleniku koji nema organizovan prevoz može obezbijediti karta za prevoz u javnom saobraćaju, ukoliko društvo u skladu s rezultatima poslovanja ima za to mogućnosti, te je vještak naglasio da kad bi se i uzelo da je apelant putovao na predmetnoj relaciji, tuženi shodno odredbama Općeg kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu, nije bio u obavezi da isplaćuje naknadu troškova prevoza u visini cijene mjesečne karte prijevoznika čije usluge je apelant navodno koristio. Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-771/15.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/15 (A. H., M. P. i M. V.) | Sudska praksa | Aktio