Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3496/13 (A. H.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3496/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine , u predmetu broj AP-3496/13, rješavajući apelaciju Abaza Halilovića, na temelju članka 18. stavak (3) točka l) i stavka (4), te članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abaza Halilovića podnesena protiv stava 1. presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003469 11 Gž od 12. listopada 2011. godine u dijelu u kojemu je ukinuta presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003469 08 P od 5. svibnja 2011. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abaza Halilovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003469 12 Rev od 23. svibnja 2013. godine, stava 2. presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003469 11 Gž od 12. listopada 2011. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003469 08 P od 5. svibnja 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Abaz Halilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Blaško Božić, odvjetnik iz Lopara, podnio je 5. kolovoza 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 003469 12 Rev od 23. svibnja 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 003469 11 Gž od 12. listopada 2011. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 003469 08 P od 5. svibnja 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 003469 08 P od 5. svibnja 2011. godine, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obvežu tuženi M.R. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općina Lopare (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da u roku koji odredi sud izvrše rušenje dograđenog dijela kuće i vraćanje iste u prijašnje stanje, da se tuženi solidarno obvežu da mu nadoknade materijalnu i nematerijalnu štetu koja je nastala na njegovoj kući, i da mu nadoknade troškove postupka. U obrazloženju navedene presude, Osnovni sud je između ostalog naveo da je uvidom u spis toga suda broj 80 0 P 013486 00 P utvrdio da je prvotuženi u tome predmetu podnio tužbu protiv apelanta radi stjecanja bez osnova i naknade štete, te da je apelant u protutužbenom zahtjevu od prvotuženog i drugotužene tražio naknadu štete, ali obzirom da drugotuženi i prvotuženi nisu bili materijalni suparničini jer se u pogledu predmeta spora nisu nalazili u pravnoj zajednici, Osnovni sud je rješenjem naložio apelantu da u roku od 8 dana uredi protutužbu, obzirom da drugotuženi nije pristao na preinačenje. Iz obrazloženja prvostupanjske presude dalje proizlazi da je apelant podneskom od 3. travnja 2006. godine obavijestio Osnovni sud da nema pravni interes da razdvaja protutužene, zbog čega je Osnovni sud na ročištu od 26. travnja 2006. godine donio rješenje kojim se protutužba od 27. prosinca 2005. godine smatra povučenom. Dalje, Osnovni sud je naveo da je prema zapisniku Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, Odsjek Lopare, broj 05-050-23-32/99 od 9. travnja 2001. godine utvrdio da je apelant 9. travnja 2001. godine saznao za štetu i za osobu koja je štetu pričinila. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je imajući u vidu da je apelant tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 12. ožujka 2008. godine, zaključio da je apelant pao u docnju jer prema članku 376. Zakona o obveznim odnosima potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i osobu koja je štetu pričinila, te da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala, a da prema odredbi članka 59. ZPP-a povučena tužba se smatra kao da nikad nije bila niti podnijeta, te su kroz to vrijeme prošli i subjektivni i objektivni rok zastare za potraživanje naknade štete shodno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je očigledno je da je prigovor zastare koji je drugotužena istakla u odgovoru na definitivno uređenu tužbu apelanta, kao i prigovoru prvotuženog kojeg je isti istakao na ročištu za glavnu raspravu, osnovan, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.
3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je presudom broj 80 0 P 003469 11 Gž od 12. listopada 2011. godine, žalbu apelanta djelomično usvojio i u stavku 1. presudu Osnovnog suda u dijelu u kojemu je odučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu da se prvotuženi i drugotužena obvežu da u roku koji odredi sud izvrše rušenje dograđenog dijela kuće i vraćanje iste u prijašnje stanje i u dijelu u kojemu je odlučio o troškovima postupka, ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je u stavku 2. u dijelu u kojemu je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete, žalba apelanta odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Naime, Okružni sud je zaključio da apelant osnovano osporava prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za rušenje dograđenog dijela kuće i vraćanje iste u prijašnje stanje zbog zastarjelosti potraživanja primjenom članka 376. ZOO, iz razloga što pravni osnov ovog dijela tužbenog zahtjeva apelanta nije naknada štete, već je isti utemeljen na apelantovom pravu vlasništva na predmetnim nekretninama, na temelju kojega je postavio svoj zahtjev koji ima osnov u članku 227. ZOO (institut nepravog poslovodstva). S druge strane, Okružni sud je zaključio da je neutemeljena žalba apelanta kojom osporava prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen kao neutemeljen zahtjev apelanta za naknadu materijalne i nematerijalne štete, iz razloga što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je apelant za štetu i za osobu koja štetu pričinila saznao najkasnije u travnju 2001. godine, te kako je tužbu u konkretnom sporu podnio 12. ožujka 2008. godine, to je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom članka 376. ZOO odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan u dijelu potraživanja naknade materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da povlačenjem tužbe apelanta za naknadu štete u ranijem postupku, nije došlo do prekida zastarijevanja potraživanja naknade štete, shodno članku 389. ZOO.
4. Odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je njegova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena, Vrhovni sud je presudom broj 80 0 P 003469 12 Rev od 23. svibnja 2013. godine reviziju apelanta odbio. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istakao kako su u konkretnom slučaju, ocjenom izvedenih dokaza, nižestupanjski sudovi izveli pravilan zaključak da je apelant najkasnije u travnju 2001. godine saznao za sve vidove materijalne i nematerijalne štete za koje zahtjeva naknadu, s obzirom da je tada uveden u posjed predmetnih nekretnina i imao je saznanja o pričinjenoj šteti, jer su svi zahtijevani vidovi štete tada već bili nastali. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbu podnio 12. ožujka 2008. godine, ali prvobitnim zahtjevom iz tužbe nije tražio naknadu štete, već je tek pismenim podneskom od 6. listopada 2009. godine zatražio naknadu svih vidova materijalne i nematerijalne štete, iz čega se može zaključiti da je zahtjev za naknadu štete podnesen nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka iz odredbe članka 376. stavak 1. ZOO. S obzirom da zastarjelošću, u smislu odredbe članka 360. stavak 1. istog ZOO, prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obveze, Vrhovni sud je zaključio da je nižestupanjskim odlukama pravilno odbijen ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta.
5. Iz navoda apelacije proizlazi kako apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo su redoviti sudovi zbog uopćenog razmatranja njegovog tužbenog zahtjeva pogriješili na njegovu štetu. Također, apelant je naveo da mu imovina nije vraćena u prvobitnom stanju, zbog čega apelant smatra da je na taj način došlo do povrede njegovog prava na imovinu. Osim navedenog, apelant je istakao da njegovo pravo na imovinu ne zastarijeva te da isto treba promatrati kao posebno pravo izbjeglih i raseljenih osoba na novčanu naknadu koja bi osigurala uspostavljanje prijašnjeg stanja imovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka l) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka l) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(l) apelacija je preuranjena;
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Preuranjenost
7. Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
8. U konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda ukinuta je presuda Osnovnog suda u dijelu u kojemu je apelant tražio da u roku koji odredi sud prvotuženi i drugotuženi izvrše rušenje dograđenog dijela kuće i vraćanje iste u prijašnje stanje, kao i u dijelu u kojemu je odlučeno o troškovima postupka, i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje.
9. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je, u ovom dijelu, postupak još uvijek u toku, budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
b) Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su, zbog nastupanja zastarjelosti, usvojili prigovore prvotuženog i drugotuženog i odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu solidarno isplate naknadu štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom sudskom postupku, te imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima tuženih, što je tokom postupka i činio. Međutim, Ustavni sud zapaža da da je apelantov tuženi zahtjev odbijen zbog nastupanja zastare, budući da su protekli i subjektivni i objektivni rokovi iz članka 376. ZOO, za što su redoviti sudovi ponudili jasno obrazloženje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman