Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2016/13 (ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2016/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2016/13, rješavajući apelaciju ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 008549 11 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 008549 10 Gž od 10. februara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 008549 08 P od 30. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Srednje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 11. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 008549 11 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 008549 10 Gž od 10. februara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 008549 08 P od 30. novembra 2009. godine.
2. Prvostepenom Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 008549 08 P od 30. novembra 2009. godine apelant je obavezan da tužitelju A.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime materijalne štete po osnovu razlike plate za period od 1. januara 2006. godine do 30. aprila 2009. godine isplati iznos od 4.714,73 KM, te na ime razlike plate za period od maja do septembra 2009. godine iznos od po 125,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. marta 2008. godine pa do isplate. Istom presudom obavezan je apelant da tužitelju na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 24.500,00 KM i to na ime: pretrpljenog bola iznos od 4.500,00KM, pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 KM, duševnog bola zbog naruženosti iznos od 6.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. marta 2008. godine pa do isplate, kao i da tužoitelju naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud u postupku utvrdio da je tužitelj zaposlenik apelanta, da je doživio povredu na radu 27. septembra 2002. godine na radnom mjestu „sjekača motoriste“, te da je tužitelj uslijed povređivanja zadobio teške tjelesne povrede, udarac u glavu sa komplikovanim prelomom čeone i tjemene kosti sa utisnućem koštanih ulomaka prema moždanoj masi, krvni podliv iznad tvrde moždane ovojnice, zbog kojih je upućen u Bolnicu Travnik, a nakon toga u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu gdje je operisan i ugrađen mu plastični dio u glavi. Dalje je utvrđeno da se kod tužitelja radi o sindromu povrede glave, pri čemu je došlo do potresa mozga i stanja poslije toga sa posljedičnim razvojem postkomocionog sindroma, koje povrede su u osnovi postale trajna smetnja, te da liječenje tužitelja za navedeno povređivanje nije završeno, jer se predviđa novi operativni zahvat zatvaranja plastikom svoda lobanje koji je ostao „otvoren“. Zatim je utvrđeno da je tužitelj nakon povređivanja trpio fizički bol jakog intenziteta nakon dolaska svijesti u trajanju 24 sata, bol srednjeg intenziteta je trajao mjesec dana, a takođe je ostao bol kao trajna posljedica i javlja se kao bol srednjeg i niskog intenziteta. Nadalje, utvrđeno je da je strah jakog intenziteta trajao oko mjesec dana, srednjeg intenziteta oko dva mjeseca i da je prisutan i dalje zbog novog operativnog zahvata, te da je strah niskog intenziteta ostao kao trajna posljedica. Konačno, utvrđeno je da su navedene povrede na čelu i glavi prouzrokovale naruženost jakog stepena uočljivu trećim osobama i dovele su do smanjenja životne aktivnosti od 20%.
4. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredaba člana
85. Zakona o radu, te čl. 154. stav 2., 173, 174 i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelanta da tužitelju na ime novčane satisfakcije za nematerijalnu štetu isplati iznos kao u izreci prvostepene presude.
5. Općinski sud je odbio apelantov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Pozivajući se na član 106. Zakona o radu FBiH, kako se radi o novčanom potraživanju i s obzirom da je tužba tužitelja zaprimljena 4. marta 2008. godine, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja razlike plata. Općinski sud je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare potraživanja naknade za nematerijalnu štetu, navodeći da je apelant pretrpio povredu na radu, da je iz medicinske dokumentacije priložene u spis vidljivo da se apelant zbog navedene povrede nalazi i u vrijeme prvostepenog postupka na bolovanju, a što su potvrdili i stalni sudski vještaci medicinske struke, koji su u svom nalazu i mišljenju, te u pojašnjenjima na glavnoj raspravi a u pogledu završetka liječenja istakli da u konkretnom slučaju liječenje tužitelja nije završeno, te da je potrebno obaviti i novi zahvat, te se ne može primijeniti trogodišnji rok zastarjelosti potraživanja jer taj rok počinje teći od dana okončanog liječenja.
6. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 008549 10 Gž od 10. februara 2011. godine apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u odnosu na naknadu materijalne štete tako da je dosuđena razlika plate za period od 1. januara 2006. godine 30. aprila 2009. godine u ukupnom iznosu od 3.706,72 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. marta 2008. godine pa do isplate. Apelant je također obavezan da tužitelju na ime razlike plaća za period od maja do septembra 2009. godine isplati mjesečne iznose od po 125,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te je apelant obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.895,00 KM umjesto iznosa od 2.274,00 KM.
7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO za potraživanje naknade nematerijalne štete zbog nanesenih tjelesnih povreda računa od završenog liječenja, tj. od dana završetka onih medicinskih radnji i zahvata kojima se liječenje faktički smatra završenim. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, Općinski sud je zauzeo pravilan stav kada je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja po osnovu nematerijalne štete iz razloga što liječenje tužitelja zbog povrede na radu nije bilo završeno u vrijeme podnošenja tužbe. Naime, s obzirom na ovu okolnost, tužitelj je nakon upoznavanja sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke u ovoj parnici saznao za obim i visinu nematerijalne štete, za sve njene vidove, na osnovu čega je i opredijelio svoj zahtjev. Dakle, u slučaju izuzetno teške posljedice (što je slučaj u konkretnom predmetu) tužitelj je saznao za obim i visinu nematerijalne štete upoznavanjem s nalazom i mišljenjem vještaka, kada je saznao za konačne posljedice povrede, kao i za one posljedice koje će nastupiti u budućnosti po redovnom toku stvari, zbog prirode povrede. U tom smislu je ukazano da utvrđivanje obima štete, kao i momenat završetka liječenja treba da utvrdi vještak medicinske struke, a ne da se utvrđuje prema rješenju kojim je utvrđen stepen invalidnosti tužitelja.
8. Takođe je istaknuto da je neosnovan žalben prigovor apelanta u pogledu razlike naknade plata jer je u izvještajima o privremenoj nesposobnosti za rad tužitelja evidentirano da je tužitelj zbog bolesti privremeno nesposoban za rad. S tim u vezi je istaknuto da je tačno da u izvještajima o privremenoj nesposobnosti za rad tužitelja tzv. doznakama od strane ljekara je evidentirano (okruženo) da je tužitelj zbog bolesti privremeno nesposoban za rad i da mu je apelant na osnovu doznaka za vrijeme bolovanja isplaćivao na ime nkanade 80% od plate. Međutim, kako iz medicinske dokumentacije i nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj na bolovanju zbog povrede na radu, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilnom primjenom člana 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine FBiH“, br. 30/97, 7/02 i 70/08) pravilno utvrdio da tužitelju za vrijeme bolovanja naknada plate iznosi 100% od osnovice.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 008549 11 Rev od 14. februara 2013. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene Presude Kantonalnog suda broj 51 0 P 008549 10 Gž od 10. februara 2011. godine.
10. U obrazloženju presude je istaknuto da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da iz potvrde o bolovanju proizilazi da je tužitelj odsutan sa posla zbog bolesti, jer je u postupku utvrđena činjenica da je tužitelj odsutan sa posla zbog povrede na radu, a ne zbog bolesti, a Vrhovni sud ne može ispitivati pravilnost činjeničnog utvrđenja.
11. U odnosu na apelantove revizione prigovore da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo, istaknuto je da je članom 376. stav 2. ZPP-a propisano da potraživanje naknade zastarjeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, te da, u svakom slučaju, ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Dalje je navedeno da saznanje za štetu znači saznanje o postojanju štete i o obimu štete, te da objektivni rok zastare počinje teći od dana kada su nastupile štetne posljedice, a ne od štetnog događaja. U konkretnom slučaju, kako je tužitelj saznao za obim i visinu štete tek sa nalazom vještaka, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno ocijenio da nije osnovan prigovor zastare potraživanja po članu 376. ZOO u odnosu na nematerijalnu štetu. Takođe, kako je zahtjev za naknadu materijalne štete podnesen u okviru subjektivnog roka od tri godine (zahtjev za isplatu plata za period od 1. januara 2006. godine do 14. marta 2008. godine kada je podnesena tužba), Vrhovni sud je zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo (član 106. Zakona o radu FBiH) i u tom dijelu
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da su redovni sudovi neosnovano odbili njegov prigovor zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete tužitelja, jer su pogrešno primijenili odredbu člana 376. stav 2. ZOO. S tim u vezi ukazuje da je povreda na radu tužitelja nastala 27. septembra 2002. godine, a da je tužitelj tužbu podnio 12. marta 2008. godine, šest godina nakon povrede na radu, pa je očigledno da su protekli i subjektivni i objektivni rokovi zastare potraživanja naknade štete.
13. Takođe ističe da su sudovi pogrešno utvrdili da tužitelju pripada naknada plate u iznosu 100% za odsustvo s posla zbog povrede na radu, jer iz potvrde o bolovanju proizilazi da je tužitelj odsutan sa posla zbog bolesti.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelant društvo s ograničenom odgovornošću čiji je osnivač Skupština Srednjobosanskog kantona (Odluka o osnivanju ŠGD Šume Središnje Bosne/Srednjobosanske šume d.o.o. objavljena u Službenim novinama SBK / KSB br. 8/04) i kao takvo nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu i ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman