Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3551/13 (N. P.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Povrat stana
- Stanarsko pravo
- Ništavost
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3551/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3551/13, rješavajući apelaciju Nikole Puljića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikole Puljića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 034624 11 Rev od 30. svibnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 034624 10 Gž od 27.
listopada 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 034624 07 P od 19. travnja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikola Puljić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnio je 13. kolovoza 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 034624 11 Rev od 30. svibnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 034624 10 Gž od 27. listopada 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 034624 07 P od 19. travnja 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tuženih JP Elektroprivreda HZHB d.d. Mostar, Aluminij d.d. Mostar, Božidara Jovanovića i Marije Jovanović (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi, četvrtotužena ili tuženi) zatraženo je 19. studenog 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 27. studenog i 7., 9., 10. i 14. prosinca 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 034624 07 P od 19. travnja 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi Ugovor o korištenju stana broj 1- 704/00 od 7. veljače 2000. godine, zaključen između stambenog poduzeća-prvotuženog i trećetuženog i četvrtotužene, Ugovor o korištenju broj 1352/04 i kupoprodajni ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo od 8. prosinca 2000. godine, zaključen između prvotuženog i trećetuženog i četvrtotužene. Dalje je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda naloži da poništi upis prava vlasništva trećetuženom i četvrtotuženoj po kupoprodajnom ugovoru o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo od 8. prosinca 2000. godine. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se trećetuženi i četvrtotužena obvežu apelantu predati u posjed stan koji se nalazi u Mostaru, u Ulici blajburških žrtava bb, slobodan od ljudi i stvari. Također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotuženom i drugotuženom kao prodavateljima stana naloži da sa apelantom kao kupcem zaključe ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za kupoprodajnu cijenu od 27.821,00 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od 30 dana od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora vrijednosnim papirima-certifikatima, te da daju izričitu suglasnost da se apelant može upisati kao vlasnik s dijelom 1/1 na stanu, kao i zajednički vlasnik na zajedničkim dijelovima i uređajima koji služe zgradi kao cjelini, te kao zajednički vlasnik na zemljištu ispod zgrade koje služi redovitoj uporabi zgrade, označenom kao k. č. 2746/13 k.o. Mostar u KPU Zemljišnoknjižnog ureda u Mostaru. Odbijen je u cijelosti apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se drugotuženi obveže apelantu na ime naknade materijalne štete isplatiti iznos od 129.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. lipnja 2009. godine pa do isplate u roku od 30 dana.
6. Navedenom presudom apelant je obvezan prvotuženom, trećetuženom i četvrtotuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.313,10 KM.
7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je drugotuženi predmetni stan u izgradnji dodijelio na korištenje apelantu kao svom uposleniku (odluka direktora od 28. prosinca 1989. godine). Tada je apelantu rečeno da je stan bio uplaćen i da će u njega useliti dva do tri mjeseca prije rata, što zbog ratnih okolnosti nije učinjeno. Apelant u predmetnom stanu nikada nije stanovao jer nije bio dovršen. Utvrđeno je da je drugotuženi nakon rata imao veliku ratnu štetu, zbog čega je bio prisiljen ponovo rješavati način dodjele stanova budući da ranije preuzete obveze nije bilo moguće realizirati zbog financijskih problema. Drugotuženi se rukovodio time da radnici koji su primili rješenja o dodjeli stanova na korištenje nisu nositelji stanarskog prava, te da je prioritetno rješavanje stambenog pitanja sadašnjim radnicima. Ukazano je da su stanovi ugovarani sa organizacijama koje su bile ovlaštene za izgradnju stanova, a uplate su vršene prema dotoku sredstava koja su dolazila i bila na raspolaganju drugotuženom. Utvrđeno je da drugotuženi nije u cijelosti uplatio novčana sredstva za stanove čije je financiranje preuzeo njegov prednik, pa su, kako to proizlazi iz odluke drugotuženog od 26. veljače 1999. godine, uplaćena sredstva usmjerena na rješavanje stanova za sadašnje radnike, pri čemu apelant nije prezentirao niti jedan dokaz da je predmetni stan bio u cijelosti plaćen prije rata.
8. Prvotuženi je, po osnovi ugovora o kupoprodaji od 3. studenog 1999. godine od GP Hercegovina-Visokogradnja Mostar kupio predmetni stan, uplativši 7. rujna 2000. godine ugovorenu cijenu u iznosu od 51.630,00 KM, te ugovorom o cesiji od 28. prosinca 1999. godine čiji je predmet potraživanje cedenta GP Hercegovina-Visokogradnja Mostar u iznosu od 78.300,00 KM. Istaknuto je da je GP Hercegovina-Visokogradnja kao poduzeće koje je gradilo stanove za tržište zgradu u kojoj se nalazi predmetni stan uknjižilo u zemljišne knjige po rješenju Zk. odjela Općinskog suda sa svojim pravom korištenja i raspolaganja.
9. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 10. listopada 2006. godine utvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Iz rješenja Ministarstva proizlazi da je apelant zahtjev u upravnom postupku zasnovao na Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ broj 32/02, u daljnjem tekstu: Odluka) koja je donesena 2002. godine, a predmetni stan je prodan 1999. godine.
10. Općinski sud je naveo da nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost odluka donesenih u upravnom postupku, ali da smatra da se odredba članka Xe. Odluke nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju jer apelant nije uselio u predmetni stan, a u vrijeme donošenja navedene odluke predmetni stan je bio privatno vlasništvo. Po mišljenju Općinskog suda apelant ne može steći nikakvo pravo prema tuženim, te da Odluka regulira samo postupak i rokove za podnošenje zahtjeva za kupnju određenih stanova (nabrojanih u stavku 4. Odluke). Ukazano je da stavak 4. Odluke propisuje da osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključivanje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
11. Da bi nabrojane osobe mogle podnijeti zahtjev za otkup stana one moraju biti u posjedu tog stana i imati pravnu osnovu za zakonito useljenje, a kako je predviđeno odredbom članka 46. stavak 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97 do 51/07). Po mišljenju prvostupanjskog suda Odluka samo razrađuje odredbe spomenutog zakona, a ni u čemu ga ne mijenja, kao što ne mijenja niti može mijenjati odredbe Zakona o stambenim odnosima po kojima se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan (članak 11. stavak 1.).
12. Stoga, kako je prvotuženi kupio stan na kojem nije postojalo stanarsko pravo i dodijelio ga trećetuženom, prvostupanjski sud je zaključio da ugovor o korištenju stana, zaključen između trećetuženog i Urbing d.d. Mostar, i kupoprodajni ugovor nisu protivni drugim prinudnim propisima, zbog čega je apelantov zahtjev za utvrđivanje ništavosti navedenih ugovora neutemeljen.
13. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju prvostupanjskog suda, neutemeljen je i apelantov tužbeni zahtjev da se naloži Zk. uredu Općinskog suda da poništi upis prava vlasništva trećetuženog i četvrtotužene.
14. Glede apelantova tužbenoga zahtjeva kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana, Općinski sud je naveo da apelant nije aktivno legitimiran jer je sam apelant u svom iskazu naveo da u stanu nikada nije stanovao, odnosno da nije uselio, pa nije stekao stanarsko pravo u skladu sa odredbama članka 11. Zakona o stambenim odnosima. Istaknuto je da predmetni stan koriste trećetuženi i četvrtotužena, te da su oni vlasnici stana, zbog čega imaju jače pravo od apelantova prava koje je imao u momentu dodjele stana.
15. Pored navedenog, po mišljenju prvostupanjskog suda, utemeljen je i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženih jer apelant tijekom postupka nije dokazao da je u bilo kakvom odnosu s prvotuženim, trećetuženim i četvrtotuženom. Ukazano je da apelant nije dokazao da je drugotuženi vlasnik predmetnog stana ili da raspolaže predmetnim stanom, zbog čega nije pasivno legitimiran. Navedeno je da apelant predaju u posjed stana potražuje kao nositelj stanarskog prava iako to pravo nije stekao na temelju Zakona o stambenim odnosima kao zakona lex specialis za stjecanje stanarskog prava.
16. Istaknuto je da apelant nije stekao uvjete da kao nositelj stanarskog prava otkupi predmetni stan shodno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 27/97). Ukazano je da je pravo da traži zaključivanje kupoprodajnog ugovora sudskom odlukom određeno za stanove u vlasništvu pravnih osoba, pa se prema čl. 7. i 12. navedenog zakona zahtjev podnosi nositelju prava raspolaganja, a u konkretnom slučaju stan je u vlasništvu trećetuženog i četvrtotužene. Istaknuto je da na temelju odluke o dodjeli stana i rješenja o dodjeli stana apelant nije stekao nikakvu imovinsku korist, već su ratne okolnosti dovele do promijenjenih okolnosti za koje nije odgovoran ni apelant niti drugotuženi.
17. Imajući u vidu da je apelant odbijen s primarnim tužbenim zahtjevima, po mišljenju prvostupanjskog suda, neutemeljen je i apelantov alternativni tužbeni zahtjev za naknadu štete. Navedeno iz razloga što apelant potražuje štetu kao protuvrijednost stana, koje pravo bi imao pod uvjetom da apelant ima status nositelja stanarskog prava koji mu daje ovlaštenje da otkupi stan gotovinom ili certifikatom. Dodjelom stana, te zakonitim useljenjem ne stječe se pravo vlasništva koje bi bilo pravna pretpostavka za isticanje zahtjeva za naknadu štete koju apelant potražuje. U svezi s tim, po mišljenju prvostupanjskog suda, apelant nije dokazao da je izgubio stan krivnjom drugotuženog, te da mu pripada pravo na naknadu štete.
18. Protiv prvostupanjske presude apelant je podnio priziv koji je Kantonalni sud Presudom broj 58 0 P 034624 10 Gž od 27. listopada 2010. godine odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
19. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se odredbe članka Xe. stavak 4. Odluke nisu mogle primijeniti na ovaj slučaj jer apelant u vrijeme njezina stupanja na snagu (17. srpnja 2002. godine) nije bio uselio u stan, a u to vrijeme sporni stan je bio privatno vlasništvo. Prema navedenim odredbama osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Ukazano je da je apelant stekao svojstvo nositelja stanarskog prava 10. listopada 2006. godine, dakle u vrijeme kada se više nisu mogla stjecati stanarska prava. Istaknuto je da se odredbe navedene odluke odnose na osobe koje su bile u posjedu i korištenju stana u vrijeme stupanja na snagu te odluke (17. srpnja 2002. godine), što nije slučaj u konkretnom predmetu jer je nesporno da su u predmetnom stanu trećetuženi i četvrtotužena od 2000. godine, što znači u vrijeme stupanja na snagu navedene odluke.
20. Dalje je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o prodaji stana kao posebnog dijela zgrade koji je u okviru svog poslovanja DGP „Hercegovina-Visokogradnja“(poduzeće koje gradi stanove) prodalo prvotuženom, te da stoga nisu povrijeđene odredbe članka 26. Zakona o prometu nekretnina, niti je navedeni kupoprodajni ugovor protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja ni prinudnim propisima jer u vrijeme zaključenja ugovora apelant nije imao stanarsko pravo.
21. Također, po mišljenju drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da apelant nema pravo tražiti predaju u posjed stana jer nije dokazao vlasništvo na stanu. Isto se odnosi na zaključak prvostupanjskog suda glede apelantova zahtjeva da sudskim putem traži zaključivanje kupoprodajnog ugovora u smislu odredbe čl. 7. i 12. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer se navedene odredbe odnose na stanove koji su u vlasništvu pravnih osoba. Stoga, kako je stan u vlasništvu trećetuženog i četvrtotužene, dakle fizičkih osoba koje vlasništvo nisu stekle po osnovi ništavog pravnog posla to je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu kojim apelant traži da mu ti tuženi predaju stan i da je prvotuženi i drugotuženi dužan s apelantom zaključiti ugovor o kupoprodaji stana.
22. Protiv drugostupanjske presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 58 0 P 034624 11 Rev od 30. svibnja 2013. godine odbio kao neutemeljenu.
23. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi pravilno izveli zaključak o tome da ne postoje materijalno-pravne pretpostavke za utemeljenost kako primarnih tako i alternativnog tužbenog zahtjeva apelanta, dajući pri tome jasne i potpune razloge koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.
24. Po mišljenju Vrhovnog suda apelant neutemeljeno navodi da rješenje o dodjeli stana od 28. prosinca 1989. godine za apelanta predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan, te da apelantu pripada pravo štititi pravo na stan koji mu je dodijeljen na korištenje, zbog čega je ništavo svako raspolaganje sa stanom kojim je onemogućeno apelantovo pravo da ostvaruje pravo na useljenje u stan.
25. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, neutemeljene su i apelantove tvrdnje da se predmetni stan kao državno vlasništvo nije mogao otuđiti jer je to protivno odredbi članka 19. Zakona o prometu nekretnina. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova glede tumačenja pravnog dometa Odluke i članka 46.b stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je na temelju rješenja Ministarstva od 10. listopada 2006. godine na temelju kojeg je sa JP „Dom“ Mostar zaključio ugovor o korištenju stana ostvario uvjete po članku Xe. stavak 4. Odluke. Također ukazuje da odredbu istovjetnog sadržaja propisuje i članak 46.b stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
b) Odgovor na apelaciju
27. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ukazao da se imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta br. AP 4227/10, AP 5595/10 i AP 2275/10. Također ukazuje da se sud rukovodio pravilima temporalnog prava o vremenskom važenju pravne norme prema kojima se na sporni odnos primjenjuju ona pravila materijalnog prava koja su važila u vrijeme nastanka spornog odnosa, dakle završetkom izgradnje stana nakon koje se uskraćuju apelantova stečena prava na stanu koji mu je dodijeljen na korištenje pod odložnim uvjetom.
28. U odgovoru na apelaciju Kantonalni i Općinski sud su naveli da u predmetnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
29. U odgovoru na apelaciju prvotuženi navodi da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
30. U odgovoru na apelaciju drugotuženi navodi da je iz provedenih postupaka vidljivo da apelant nije stekao pravo vlasništva na stanu jer se u stan nije zakonito, odnosno nije se uopće uselio u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, čime bi stekao pravo na zaključivanje ugovora o korištenju stana. Ističe da nisu točni apelantovi navodi da je stan u cijelosti plaćen jer je drugotuženi zbog loše financijske situacije i razloga koji su prouzročeni ratom bio prisiljen odustati od financiranja stana, pa je stan završio na tržištu.
31. U odgovoru na apelaciju trećetuženi i četvrtotužena navode da bi osobe kojima je stan dodijeljen u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno za stan za koji nije izvršen tehnički prijem, mogle podnijeti zahtjev za otkup stana, one moraju biti u posjedu stana i imati pravnu osnovu za useljenje, a što je predviđeno odredbom članka 46. stavak 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa kako apelant nema niti jedan od navedenih uvjeta smatraju da ne postoje uvjeti da se udovolji apelantovoj tužbi.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. stav 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
33. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. 11/98 do 32/02) u relevantnom dijelu glasi:
Članak Xe. stavak 4.
[ ] Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
34. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 46.b stavak 3.
Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u gradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijam, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 034624 11 Rev od 30. svibnja 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 15. srpnja 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. kolovoza 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
40. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
41. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, predaji stana u posjed i na zaključenje ugovora o prodaji stana, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
43. Apelant smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegova prava na pravično suđenje.
44. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacijske navode, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovitih sudova kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi osoba koje su prije rata imale rješenja o dodjeli stana, ali se nisu bile uselile u predmetni stan, niti su zaključile ugovor o korištenju stana, usmjerenih na poništenje ugovora o korištenju stana koje su zaključile treće osobe za takve stanove, ugovora o kupoprodaji stana, te iseljenja iz stana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4227/10 od 23. prosinca 2013. godine, AP 5595/10 od 12. veljače 2014. godine i AP 2275/10 od 24. rujna 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim predmetima redoviti sudovi su, u biti, odbili tužbene zahtjeve apelanata na temelju odredbe članka Xe. stavak 4. Odluke, smatrajući da se navedena odredba odnosi samo na osobe koje se nalaze u posjedu stana i koje koriste stan u trenutku stupanja na snagu Odluke. Suprotno tome, Ustavni sud je u svojim odlukama naglasio da je zakonodavac u citiranoj odredbi jasno propisao koje osobe imaju pravo zaključiti ugovor o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, a nakon toga i pravo da podnesu zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Dalje, Ustavni sud je u citiranim odlukama naglasio da je i odredbom članka 46.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo zaključiti ugovor o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima.
47. Dovodeći stajališta iz navedenih odluka u svezu sa konkretnim predmetom Ustavni sud zapaža da je apelantu rješenjem drugotuženog od 28. prosinca 1989. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan u izgradnji, te da apelant nikada nije uselio u predmetni stan, niti zaključio ugovor o korištenju stana. Nadalje, redoviti sudovi su i u konkretnom slučaju smatrali da se navedena Odluka primjenjuju samo na osobe koje su bile u posjedu i korištenju stana u vrijeme stupanja na snagu Odluke (17. srpnja 2002. godine), a što nije apelantov slučaj jer se u predmetnom stanu od 2000. godine nalaze trećetuženi i četvrtotužena. Ustavni sud primjećuje da je navedeno zajednički sadržilac konkretnog predmeta sa citiranom praksom Ustavnog suda. Međutim, imajući u vidu niz okolnosti koje su se desile nakon dodjele na korištenje predmetnog stana apelantu, proizlazi da se na apelantov slučaj ipak ne može primijeniti odredba članka Xe. Odluke kao što je to bio slučaj u citiranim odlukama Ustavnog suda.
48. Naime, u konkretnom slučaju nakon dodjele stana apelantu drugotuženi je zbog teške ekonomske situacije u kojoj se našao zbog ratnih okolnosti odlučio da financijska sredstva usmjeri na rješavanje stambenog pitanja novih radnika, smatrajući da radnici, među kojima je i apelant, koji su dobili ranija rješenja o dodjeli stana nisu nositelji stanarskog prava. Dakle, proizlazi da drugotuženi nije u cijelosti uplatio novčana sredstva za stanove čiju je izgradnju preuzeo njegov prednik, zbog čega su uplaćena sredstva usmjerena na rješavanje stanova za sadašnje radnike. Pri tome, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je predmetni stan bio u cijelosti plaćen prije rata. Stanovi su ugovarani sa poduzećima koja su se bavila izgradnjom stanova za tržište, kao što je u konkretnom slučaju GP Hercegovina-Visokogradnja Mostar.
49. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi utvrdili da je prvotuženi od GP „Hercegovina-Visokogradnja“ Mostar kupio predmetni stan na kojem nije postojalo stanarsko pravo. Nakon toga, prvotuženi je dodijelio predmetni stan trećetuženom koji je zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, kao i kupoprodajni ugovor, za koje su redoviti sudovi utvrdili da nisu protivni prinudnim propisima. Također, trećetuženi i četvrtotužena su se nakon kupoprodaje stana upisali kao vlasnici predmetnog stana sa 1/2 u zemljišnoj knjizi, te se nalaze u posjedu predmetnog stana od 2000. godine. Stoga, po mišljenju redovitih sudova, oni imaju jače pravo od apelantova prava koje je on imao u momentu dodjele predmetnog stana na korištenje. Naime, apelant nikada nije stupio u posjed navedenog stana, odnosno nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredbe članka 11. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega, po mišljenju redovitih sudova, nije aktivno legitimiran u predmetnom postupku.
50. Ustavni sud primjećuje da je apelantu odlukom Ministarstva od 10. listopada 2006. godine priznato svojstvo nositelja stanarskog prava, koji zahtjev je apelant temeljio na članku Xe. Odluke. Pri tome su redoviti sudovi naveli da se u predmetnom parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost i pravilnost odluke Ministarstva donesene u upravnom postupku, ali su iskazali svoje stajalište o tome da se navedena Odluka na kojoj je apelant utemeljio svoj zahtjev u upravnom postupku ni u kom slučaju nije mogla primijeniti na apelantov predmet budući da je već u vrijeme donošenja Odluke došlo do promjene niza relevantnih pravnih okolnosti, a posebno činjenice da je predmetni stan u to vrijeme već bio prodan trećetuženom i četvrtotuženoj (1999. godine). Po mišljenju redovitih sudova ratne okolnosti su dovele do potpuno druge pravne situacije u svezi sa predmetnim stanom, te da za njihovo nastupanje nije odgovoran ni apelant, a ni drugotuženi. Pri tome, redoviti sudovi smatraju da odlukom o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelant nije stekao nikakvu imovinsku korist. Stoga je utvrđeno da je utemeljen prigovor pasivne legitimacije tuženih budući da apelant nije ni u kakvom odnosu sa prvotuženim, trećetuženim i četvrtotuženom. Također, apelant nije dokazao ni da je drugotuženi vlasnik predmetnog stana ili da raspolaže predmetnim stanom, zbog čega nije pasivno legitimiran.
51. Stoga, kako su odbijeni primarni apelantovi tužbeni zahtjevi redoviti sudovi su utvrdili da je neutemeljen i apelantov alternativni tužbeni zahtjev koji se odnosio na naknadu materijalne štete u protuvrijednosti stana koju apelant potražuje od drugotuženog. Po mišljenju redovitih sudova, budući da apelant nema status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, nema ni pravo za isticanje zahtjeva za naknadu štete. Naime, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je predmetni stan izgubio krivnjom drugotuženog, te da mu zbog toga pripada pravo na naknadu štete.
52. Ustavni sud u navedenom obrazloženju osporenih odluka, suprotno apelacijskim navodima, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanta. Po mišljenju Ustavnog suda, redoviti sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne pravne propise. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su utemeljene, te dovodeći navedeno u svezu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud ne vidi ni razloge koji bi doveli do primjene prakse Ustavnog suda iz odluka br. AP 4227/10, AP 5595/10 i AP 2275/10 na konkretan predmet budući da u predmetnom slučaju postoje činjenične okolnosti koje dovode do bitno drugačijeg pravnog zaključka u odnosu na citirane predmete.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na imovinu
54. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
56. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
57. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman