Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1382/15 (B. T.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1382/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1382/15, rješavajući apelaciju Boška Trnjakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Boška Trnjakovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio kod Osnovnog suda u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 P 059347 15 P 3 (raniji brojevi predmeta: P-1512/99, 71 0 P 059347 09 P i 71 0 P 059347 13 P 2), koji je okončan Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 059347 13 P 2 od 13.
februara 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Bošku Trnjakoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Bošku Trnjakoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Boško Trnjaković (u daljem tekstu: apelant) iz Dervente podnio je 24. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 P 059347 15 P 3 (raniji brojevi predmeta: P-1512/99; 71 0 P 059347 09 P i 71 0 P 059347 13 P 2), a koji je prije podnošenja apelacije okončan Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 059347 13 P 2 od 13. februara 2015. godine.
2. Apelant je Ustavnom sudu 4. juna 2015. godine i 8. marta 2016. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 15. maja 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 28. maja 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 24. aprila 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske - Ministarstva odbrane, Vojske Republike Srpske Banja Luka radi naknade štete nastale kao posljedica saobraćajnog udesa koji je apelant doživio 14. septembra 1993. godine izvršavajući vojni zadatak. Osnovni sud je u predmetnom postupku donio Presudu broj P-1512/99 od 11. novembra 2004. godine, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Apelant je protiv navedene presude podnio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je predmet apelanta proslijedio Pravobranilaštvu Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo) radi poravnanja. Pravobranilaštvo je u predmetnom postupku donijelo Rješenje broj Un-3252/06 od 13. juna 2007. godine kojim je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta kao oštećenog za naknadu štete, koja se odnosi na štetni događaj od 14. septembra 1993. godine. Protiv navedenog rješenja Pravobranilaštva apelant je izjavio prigovor Ministarstvu pravde Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo pravde), koje je rješavajući po izjavljenom prigovoru donijelo Rješenje broj 08.03/693-2131/07 od 18. juna 2008. godine kojim je odbio prigovor apelanta kao neosnovan. Iz stanja spisa proizilazi da je Okružni sud, nakon okončanja upravnog postupka, rješavajući u drugom stepenu po podnesenoj žalbi na Presudu Osnovnog suda broj P-1512/99 od 11. novembra 2004. godine donio Rješenje broj 011-0-Gž-05-000028 od 26. januara 2009. godine, kojim je žalbu tužioca uvažio, presudu Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. Nakon prijema predmeta na ponovni postupak Osnovni sud je predmet apelanta zaveo pod brojem 71 0 P 059347 09 P i u predmetnom postupku je 1. juna 2010. godine održao pripremno ročište na kome je apelantov punomoćnik preinačio tužbeni zahtjev, te je predložio saslušanje svjedoka, a sud je nastavak pripremnog ročišta zakazao za 8. juli 2010. godine. Iz stanja spisa proizilazi da je Osnovni sud na saglasan prijedlog parničnih stranaka ročište za glavnu raspravu, koje je bilo zakazao za 15. novembar 2010. godine, odgodio i novo ročište zakazao za 30. mart 2011. godine. Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu održao 20. oktobra 2011. godine na kome su saslušani pojedini predloženi svjedoci. Nastavak ročišta za glavnu raspravu sud je zakazao za 12. decembar 2011. godine. Iz stanja spisa proizilazi da je Osnovni sud ročište za glavnu raspravu održao 7. marta 2012. godine na kome su saslušani pojedini predloženi svjedoci, nakon čega je sud glavnu raspravu zaključio. Osnovni sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta donio Presudu broj 71 0 P 059347 09 P od 27. jula 2012. godine, kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Na navedenu presudu apelant i tuženi su podnijeli žalbu Okružnom sudu, koji je rješavajući u drugom stepenu donio Rješenje broj 71 0 P 059347 13 Gž od 6. septembra 2013. godine kojim je žalbe parničnih stranaka uvažio, prvostepenu presudu Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
8. Nakon prijema predmeta na ponovni postupak Osnovni sud je predmet apelanta zaveo pod brojem 71 0 P 059347 13 P 2, gdje je 18. marta 2014. godine održao pripremno ročište na kome je saslušan svjedok N. K., te je sud na prijedlog apelantovog punomoćnika rješenjem prekinuo predmetni postupak dok se ne riješi prethodno pitanje u upravnom postupku, gdje je odredio da će se postupak nastaviti na prijedlog jedne od parničnih stranaka. Protiv navedenog rješenja tuženi je podnio žalbu o kojoj je rješenjem od 18. septembra 2014. godine odlučio Okružni sud, koji je žalbu tuženog uvažio i osporeno rješenje o prekidu postupka ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu radi daljeg vođenja postupka. Osnovni sud je rješenjem od 17. novembra 2014. godine odredio nastavak postupka, te je zakazao ročište za 13. februar 2015. godine. Iz stanja spisa proizilazi da na zakazano ročište nisu pristupili uredno pozvani apelant i njegov punomoćnik, te je sud na prijedlog tuženog na ročištu donio rješenje o povlačenju tužbe, koje je apelantov punomoćnik primio 18. februara 2015. godine. Postupajući sudija je u predmetnom postupku 4. maja 2015. godine konstatovala da je rješenje o povlačenju tužbe od 18. februara 2015. godine pravosnažno, te je predmet apelanta arhiviran. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio žalbu, koju je Osnovni sud, nakon otvorene nove faze u postupku, Rješenjem broj 71 0 P 059347 15 P 3 od 5. juna 2015. godine odbacio kao neblagovremenu.
9. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni parnični postupak okončan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji naveo hronologiju predmetnog postupka istaknutog u činjeničnom dijelu odluke, gdje je istakao i to da je prevaren od svog punomoćnika, koji ga nije blagovremeno obavijestio o zakazanom ročištu za 18. februar 2015. godine, kao ni o rješenju o povlačenju tužbe, te ističe da je protiv advokata koji ga je zastupao u predmetnom postupku podnio i prijavu Advokatskoj komori Republike Srpske. Ističe da od Osnovnog suda nije primio rješenje od 5. juna 2015. godine, te da je za njega ono izmišljeno.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo tok predmetnog postupka izloženog u činjeničnom dijelu odluke, navodeći da je predmetni postupak okončan, tj. da je predmet apelanta arhiviran i da sud tokom postupka nije povrijedio prava na koja se u apelaciji apelant poziva, te predlaže da se apelacija kao neosnovana i odbije. Navodi da su poziv za pripremno ročište koje je bilo zakazano za 13. februar 2015. godine uredno primili i apelant i njegov punomoćnik, te da svoj izostanak sa ročišta nisu opravdali, nakon čega je sud na prijedlog tuženog donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena, koje je postalo pravosnažno i predmet apelanta je arhiviran.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju, apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koji je u trenutku podnošenja apelacije u parničnom postupku okončan Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 059347 13 P 2 od 13. februara 2015. godine. Ustavni sud zapaža da je punomoćnik apelanta navedeno rješenje Osnovnog suda primio 18. februara 2015. godine, a da je apelant apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku podnio Ustavnom sudu 24. marta 2015. godine. Apelant je blagovremeno, u roku od 60 dana, podnio apelaciju Ustavnom sudu, a što je u skladu sa odredbom člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje - razuman rok Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir
19. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 31 Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelant žalio na nerazumnu dužinu trajanja cjelokupnog postupka, gdje je tužbu Osnovnom sudu podnio 24. aprila 1999. godine, a Osnovni sud je u predmetnom postupku donio Rješenje broj 71 0 P 059347 13 P 2 od 13. februara 2015. godine, kojim je predmetni postupak okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja postupka jeste približno 16 godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
20. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku, odnosno upravnom postupku, koji je prije podnošenja apelacije okončan navedenim rješenjem Osnovnog suda, da predmetni postupak po zakonu nije hitne prirode, te s obzirom na materijalne dokaze koje je sud tokom postupka sproveo i činjenice koje je trebalo utvrditi, radi se o relativno složenom postupku.
22. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od većeg značaja za apelanta, jer je u pitanju naknada štete koju je apelent pretrpio nakon saobraćajne nesreće koju je doživio 14. septembra 1993. godine. Ocjenjujući ponašanje apelanta, Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem nije bitnije uticao na dužinu trajanja postupka.
23. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom postupku prvu meritornu odluku donio 11. novembra 2004. godine, tj. pet godina nakon podnošenja tužbe, a koja je kao nepravilna, nakon okončanja upravnog postupka, ukinuta od Okružnog suda 26. januara 2009. godine, tj. četiri i po godine nakon donošenja. Ustavni sud zapaža da su dužini predmetnog postupka u određenoj mjeri doprinijeli i Pravobranilaštvo i Ministarstvo pravde, koji su u upravnom postupku odlučivali četiri godine. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud tri godine nakon što je njegova prvostepena presuda ukinuta, tj. nakon 26. januara 2009. godine, u predmetnom postupku donio drugu meritornu odluku, koja je kao nepravilna ukinuta i predmet je po drugi put vraćen na ponovni postupak, tj. predmet se nakon 14 godina nakon podnošenja tužbe našao u početnoj fazi postupka. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom postupku 18. marta 2014. godine donio rješenje o prekidu postupka koje je kao nepravilno pola godine nakon donošenja ukinuto od Okružnog suda rješenjem od 18. septembra 2014. godine. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom postupku donio tri odluke, koje su kao nepravilne ukinute od Okružnog suda i predmet se vraćao tri puta Osnovnom sudu na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku apelant nije bitnije uticao na dužinu trajanja postupka, tj. da su u odlučujućoj mjeri za dužinu trajanja postupka odgovorni organi koji u predmetnom postupku nisu blagovremeno preduzimali procesne radnje. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, te činjenicu da je predmetni postupak nakon 16 godina okončan donošenjem rješenja o povlačenju tužbe, a koja činjenica se može staviti na teret apelantu, koji je sam birao punomoćnika koji će ga zastupati tokom postupka, ne umanjuje odgovornost redovnog suda što u konkretnom predmetu nisu u razumnim rokovima preduzimali procesne radnje.
24. S obzirom na navedeno, a naročito na činjenicu da je predmetni postupak nakon 16 godina okončan, a da apelant svojim ponašanjem nije bitnije doprinio dužini trajanja postupka, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
26. U skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štete. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
27. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu nepostupanja suda u predmetu, odnosno nedonošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
28. U konkretnom slučaju, s obzirom da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati je 2.400,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
29. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na «suđenje u razumnom roku» gdje je predmetni postupak 16 godina nakon podnošenja tužbe okončan Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 059347 13 P 2 od 13. februara 2015. godine, za čiju dužinu su u odlučujućoj mjeri odgovorni redovni sudovi i organi uprave, a apelant svojim ponašanjem nije bitnije uticao na dužinu trajanja postupka.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman