Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3990/13 („Vodovod i kanalizacija“ ad Bijeljina)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3990/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-3990/13, rješavajući apelaciju „Vodovod i kanalizacija“ ad Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vodovod i kanalizacija“ ad Bijeljina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002610 12 Rev od 3. jula 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002610 12 Gž 3 od 15.
oktobra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002610 11 P3 od 3. jula 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Vodovod i kanalizacija“ ad Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, koga zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 002610 12 Rev od 3. jula 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 002610 12 Gž 3 od 15. oktobra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 002610 11 P3 od 3. jula 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 002610 11 P3 od 3. jula 2012. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda broj 80 0 P 002610 12 Gž 3 od 15. oktobra 2012. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Seada Atića iz Živinica (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelant obavezan da tužitelju na ime izmakle dobiti za porušeni stan u Bijeljini u ul. Hajduk Stanka broj 20, površine 56 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan) isplati iznos od 39.016,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana donošenja presude, pa do konačne isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 17.978,00 KM. Istom presudom tužbeni zahtjev tužioca u preostalom dijelu je odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj od 1983. godine na temelju ugovora o korištenju bio zakoniti nosilac stanarskog prva na spornom stanu, koji se nalazi u zgradi u neposrednoj zoni zaštite izvorišta vode za gradski vodovod, da je sporni stan tužitelj sa svojom porodicom koristio sve do 1994. godine kada ga je, zbog ratnih dešavanja napustio, a koji mu je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) vraćen u posjed (3. oktobra 2003. godine). Iz provedenih dokaza je nadalje proizašlo da je apelant (vlasnik stana) sporni stan tokom 2004. godine u odsustvu tužitelja preuredio i koristio kao poslovni prostor (laboratorij), te je na taj način tužitelj lišen posjeda spornog stana.
4. U cilju utvrđivanja vrijednosti spornog stana, kao osnove za utvrđivanje naknade štete koju je tužitelj zahtijevao, tokom postupka je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke Dragoslavu Lukiću, koji je utvrdio da proizvodna vrijednost spornog stana (jer je tržišnu vrijednost nemoguće utvrditi) iznosi 42.230,00 KM, zatim je utvrdio vrijednost stana u slučaju da je privatiziran u iznosu od 22.400,00 KM (uvažavajući odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova, na temelju kojih se računa otkupna vrijednost), te je utvrdio i iznos od 3.214,00 KM, koji bi tužitelj isplatio u slučaju da je bio u prilici da otkupi sporni stan, s obzirom na pogodnosti koje bi se uzele u obzir. Osnovni sud je prihvatajući u cijelosti nalaz vještaka kao objektivan i dat u skladu sa pravilima struke odlučio da tužitelju dosudi iznos proizvodne cijene stana (42.230,00 KM) umanjen za iznos otkupne cijene (3.214,00 KM), a sve uz primjenu odredaba čl. 154., 155. i 189. Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da tužitelj sporni stan u slučaju da ga je otkupio ne bi mogao prodati za tržišnu vrijednost (53.200,00 KM), s obzirom da je tokom postupka nesporno utvrđeno da se sporni stan nalazi u krugu izvorišta pitke vode, da je zgrada ograđena ogradom i to sa kapijom koja se zaključava, pa je upravo iz tog razloga tužitelju dosuđena proizvodna cijenu spornog stana koju je vještak građevinske struke utvrdio, a koja je daleko veća od knjigovodstvene vrijednosti koju je apelant utvrdio u iznosu od 5.200,00 KM. Osnovni sud je istakao da navedenu knjigovodstvenu cijenu nije mogao prihvatiti kao iznos naknade na ime izgubljene dobiti jer je prema ocjeni navedenog suda proizvodna cijena koju je utvrdio vještak realna naknada kao protuvrijednost spornog stana. Odluku o troškovima postupku Osnovni sud je obrazložio na strani 9. osporene presude.
5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je presudom broj 80 0 P 002610 12 Rev od 3. jula 2013. godine reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio, tako što je dosuđeni iznos od 39.016,00 KM na ime naknade materijalne štete snižen na iznos od 19.186,00 KM, a dosuđeni iznos troškova u iznosu od 17.978,00 KM je također snižen na iznos od 4.909,00 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena, te je istovremeno odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
6. Nakon što je ispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih prigovora i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je ocijenio da je revizija apelanta djelimično osnovana. U tom pravcu je Vrhovni sud pojasnio da se visina naknade štete nije mogla računati temeljem proizvodne vrijednosti spornoga stana, jer tužitelj nije ni zahtijevao naknadu štete koja bi se ogledala u troškovima izgradnje istog takvog stana i na istoj lokaciji. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da nije sporno da se sporni stan, odnosno sada poslovni prostor apelanta, nalazi u zoni sanitarne zaštite gdje je ograničen pristup (samo uz posebnu dozvolu) i da stoga ovakav stan, pod uslovom da egzistira u fizičkom smislu, nema nikakvu tržišnu vrijednost, pa za polaznu osnovu za određivanje naknade predmetne štete nije bilo moguće uzeti tržišnu vrijednost spornog stana. Polazeći od navedenog Vrhovni sud je istakao da je načelo poštenja, pravičnosti i jednakosti nalagalo da se za polaznu osnovu za određivanje naknade izmakle koristi uzme vrijednost otkupne cijene spornog stana, obračunate po pravilima i kriterijima određenim Zakonom o privatizaciji državnih stanova u iznosu od 22.400,00 KM (koju je utvrdio vještak), koja bi se računala i u slučaju da je tužitelj bio u mogućnosti da sporni stan otkupi, pa kada se od tog iznosa odbije iznos od 3.214,00 KM (iznos utvrđen vještačenjem koji bi tužitelj morao isplatiti u postupku otkupa stana) dobije se iznos kao u izreci presude koji je tužitelju dosuđen (19.186,00 KM). Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta da je naknadu štete trebalo računati prema upisnoj knjigovodstvenoj vrijednosti spornog stana (5.200,00 KM), te je primjenom odredaba člana 250. stav 1. i člana 248. sve iz Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Odluku o djelimičnom preinačavanju odluke o troškovima postupka Vrhovni sud je obrazložio na strani 4. osporene presude.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučenja zanemario odredbu člana 8. ZPP-a, koja sudovima nalaže da savjesno i brižljivo cijene dokaze. Isto tako, kako se navodi u apelacija, član 2. ZPP-a govori da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu primjene materijalnog prava. Prema ocjeni apelanta redovni sudovi nisu obrazložili na temelju čega su zaključili da je tužitelju povrijeđeno pravo na dom jer tužitelj sa spornim stanom nije imao posebnu vezu, budući da u spornom stanu, nakon što mu je vraćen u posjed, nije ni živio. Nadalje se ukazuje da je apelant vlasnik spornog stana, pa se pita da li je stanarsko pravo jače od prava vlasništva. Smatra da su presude nejasne i kontradiktorne jer se sporni stan nalazi u neposrednoj zoni sanitarne zaštite što znači da sporni stan nije bilo moguće normalno koristiti. Sve navedeno govori da tužitelju nije načinjena nikakva materijalna štete, a pogotovo ne u iznosu koji mu je neopravdano dosuđen, što predstavlja iznos koji je višestruko veći od vrijednosti spornog stana koju je ovlašteni revizor utvrdio (5.200,00 KM) u računovodstvenom izvještaju prije rušenja spornog stana. Nejasno je zašto je Vrhovni sud smatrao irelevantnom vrijednost spornog stana koju je utvrdio ovlašteni revizor. Predloženo je da se apelacija usvoji.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini problematizira visinu dosuđene naknade na ime izmakle koristi koju je Vrhovni sud dosudio tužitelju kao protuvrijednost za rušenje spornog stana nakon što je tužitelju sporni stan vraćen u posjed, a na kojem je on imao konstituirano stanarsko pravo, odnosno, imovinsko pravo jer, shodno praksi Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasnički interes koji predstavlja ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U- 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Shodno navedenom, a imajući u vidu apelacione prigovore koje je apelant iznosio tokom postupka i koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud ne zapaža da je od strane redovnih sudova, odnosno Vrhovnog suda, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, izostalo relevantno i argumentovano obrazloženje. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, preinačavajući djelimično nižestepene presude, dovoljno jasno obrazložio na koji način i kako je utvrdio visinu naknade, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka i visinom naknade koja je tužitelju dosuđena. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman