Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3877/13 (D. M.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Likvidacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3877/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3877/13, rješavajući apelaciju Danijela Mandića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. srpnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Danijela Mandića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 020954 13 Gž od 10. srpnja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danijel Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa ZOU Vesna Pehar i Zoran Lesko iz Mostara, podnio je 10. rujna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 020954 13 Gž od 10. srpnja 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 25. svibnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 2. lipnja do 8. lipnja 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 020954 11 P od 19. travnja 2013. godine obvezan je tuženi da isplati apelantu na ime naknade štete, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, iznose pobliže navedene u izreci presude.
6. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je Agencija za nadzor osiguranja FBiH 14. listopada 2010. godine donijela rješenje o oduzimanju odobrenja za rad društvu „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar, nakon čega je privremeni upravitelj podnio Općinskom sudu u Mostaru prijedlog za otvaranje likvidacijskog postupka, što je taj sud Rješenjem broj 58 0 L 076564 10 L od 12. siječnja 2011. godine prihvatio i nad predmetnim društvom pokrenuo postupak likvidacije. Nadalje, utvrđeno je da je predmet spora apelantovo potraživanje materijalne i nematerijalne štete, iz osnove saobraćajnog udesa koji se dogodio 9. listopada 2009. godine, a za koju štetu je odgovoran osiguranik „Hercegovina osiguranja“ d.d. Mostar, tj. društva nad kojim je pokrenut likvidacijski postupak. Također, utvrđeno je da pravnu osnovu apelant temelji na odredbama članka 154. u svezi sa čl. 178., 195. i 200. Zakona o obligacijskim odnosima i u svezi sa odredbama članka 16. stavak 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila), držeći da svoje potraživanje nije obvezan prijavljivati u postupku likvidacije koji se vodi nad društvom „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar, već da je tuženi, u takvoj pravnoj situaciji, temeljem prednje odredbe članka 16. stavak 1. alineja 3., u izravnoj obvezi da apelantu naknadi štetu. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je takav stav apelanta u svemu valjalo prihvatiti.
7. Osporenom presudom Kantonalnog suda priziv tuženog je uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su odredbom članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila propisane obveze tuženog glede plaćanja materijalne i nematerijalne štete, u slučajevima kada je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja financijskih obveza. Također, propisano je da tuženi preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode, prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Isto tako, definirano je da tuženi ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članku 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 2. Zakona o likvidacijskom postupku, na čiju primjenu upućuje odredba članka 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, propisano da je svrha likvidacijskog postupka da se cjelovito namire svi vjerovnici pravne osobe nakon unovčenja njene imovine. Nadalje, utvrđeno je da odredba članka 69. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, propisuje slučajeve pokretanja i vođenja postupka likvidacije društva za osiguranje, a između ostalih navedeno je pod točkom l. ,,u slučaju kada Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu…“, dok odredba članka 70. stavak 1. istog Zakona propisuje način, uvjete, rokove i postupak pozivanja ugovarača osiguranja i podnositelja zahtjeva za isplatu osiguranja da svoje zahtjeve prijave, u kom slučaju će likvidacijski sudac odlučiti o utemeljenosti svakog potraživanja (likvidacijski upravitelj daje svoje mišljenje likvidacijskom sucu, koji konačno odlučuje o prihvaćanju ili ne prihvaćanju nekog zakona).
9. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da iz navedene zakonske odredbe slijedi da je odgovornost tuženog supsidijarna, a postoji samo u slučajevima kada oštećena osoba nije mogla u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacijskom postupku, te da je stoga prvostupanjski sud pogriješio kada je svoju odluku utemeljio samo na odredbi članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, zanemarujući odredbu članka 70. stavak 1. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kojom je propisana obveza vjerovnika da prijave svoja potraživanja u slučajevima pokretanja postupka likvidacije. Kako je apelant propustio da prijavi svoje potraživanje u postupku likvidacije i da ishodi odluku o utvrđivanju potraživanja ili eventualno da bude upućen na parnicu da pred redovitim sudom utvrdi postojanje osporenog potraživanja, Kantonalni sud je zaključio da u predmetnom postupku nije ovlašten utvrđivati, kao prethodno pitanje, da li je utemeljeno potraživanje apelanta u odnosu na „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar protiv kojeg je pokrenut postupak posebne likvidacije. Osim toga, utvrđeno je da bez prijavljivanja potraživanja u likvidacijskom postupku, tuženi ne može preuzeti nikakva prava oštećenog u smislu članka 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, jer mu ta prava nisu priznata u postupku likvidacije. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran da isplati zahtijevanu naknadu štete po osnovi obveznog osiguranja motornih vozila, u smislu odredbe članka 29. stavak 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i članka 16. stavak 1. točka 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, te je donio odluku kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, što je rezultiralo donošenjem nezakonite odluke zbog koje je apelantu onemogućeno da pred sudom ostvaruje pravo na sudsku zaštitu, odnosno izravno se povređuju njegova prava na pravično suđenje i na imovinu. Apelant je istakao da nije mogao prijaviti svoje potraživanje u likvidacijskom postupku protiv „Hercegovina osiguranja“ d.d. Mostar jer je u vrijeme kad su se podnosile prijave bio na liječenju i nije znao niti je mogao znati koliko iznosi visina pretrpljene štete.
11. Apelant ističe da je stav Kantonalnog suda proizvoljan, naročito ako se u obzir uzmu odredbe članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i članka 29. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom vlasništvu iz kojih, po apelantovom mišljenju, proizlazi pasivna legitimacija tuženog u predmetnoj stvari, koja legitimacija, a time i obveza tuženog nije ničim uvjetovana. Apelant, također, smatra da je Kantonalni sud strogim i restriktivnim tumačenjem zakona kojima se regulira oblast osiguranja, prouzrokovao da apelant gubi pravo na naknadu štete zbog toga što formalno nije prijavio svoje potraživanje u likvidacijskom postupku, te time doveo apelanta u neravnopravan položaj u ovom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
12. Općinski i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da su u postupku pravilno primijenili sva pravila procesnog i materijalnog prava.
13. Tuženi se u odgovoru na apelaciju pozvao na odredbu članka 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, te ukazao da je u postupku donošenja osporene presude pravilno primijenjeno materijalno pravo i da su dati valjani razlozi za odluku.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o osiguranju o odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 16. stav 1. alineja 3 .i stav 4.
Zaštitni fond je obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu za slučajeve smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama u BiH kada:
-je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza po Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom zakonu.
Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nesreće, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njegovom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.
15. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine FBiH“, br. 24/05 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29. stav 4.
Nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad sve zahtjeve za naknadu, po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila, isplatit će Zaštitni fond, a sve rezerve društva bit će prenijete na Zaštitni fond u skladu sa članom 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.
Član 70. stav 1.
U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva privremeni upravnik, likvidacioni upravnik ili stečajni upravnik iz člana 69. ovog Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarače osiguranja i podnositelje zahtjeva za naknadu po osnovu osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o efektima posebne likvidacije ili stečaja u skladu sa odredbama čl. od 68. do 71. i člana 29. ovog Zakona. Svaki podnosilac zahtjeva po osiguranju mora biti obaviješten oglasom koji se objavljuje jednom sedmično u tri uzastopne sedmice u dvoje dnevnih novina velikog tiraža od kojih se barem jedne izdaju u mjestu sjedišta društva, a druge su finansijske novine, da prijave svoje zahtjeve sa svom odgovarajućom dokumentacijom u roku od 90 dana od datuma posljednjeg objavljivanja.
VI.Dopustivost
16. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 020954 13 Gž od 10. srpnja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnici apelanta su primili 12. srpnja 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. rujna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na taj postupak.
24. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke pogrešno primijenio materijalno pravo, te na taj način povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ta obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A broj 303-A, stavak 29.). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljeli (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).
26. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno obrazložio koje je sve relevantne propise primijenio i zašto, da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je pogrešan zaključak Općinskog suda da je tuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari zbog toga što je Općinski sud, prilikom donošenja svoje odluke, zanemario sadržinu odredbe članka 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kojom je, pored obveze likvidacijskog upravitelja da uputi javni poziv vjerovnicima, propisana i obveza vjerovnicima da prijave svoja potraživanja u slučaju pokretanja posebne likvidacije, kakav je konkretan slučaj. Stoga je Kantonalni sud smatrao da Općinski sud, kod nesporne činjenice da apelant svoje potraživanje nije prijavio u likvidacijskom postupku, nije mogao svoju odluku utemeljiti samo na odredbama članka 16. stavak 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i odredbi članka 29. stavak 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, odnosno nije mogao izvesti zaključak da je tuženi pasivno legitimiran da apelantu isplati traženu naknadu štete, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je Kantonalni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zlouporabljena na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da osporena presuda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi Zakona o osiguranju o odgovornosti za motorna vozila i Zakona o društvima u privatnom osiguranju. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.
27. Konačno, Ustavni sud u svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje zapaža da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu i da je s punomoćnicima učestvovao u svim fazama postupka, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tuženog bio drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da je apelant, suprotno njegovim navodima, imao pristup sudu na dvije sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
28. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi
29. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u svezi s povredom prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
30. U svezi s apelantovim navodima o povredi prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovog prava, nije obrazložio u čemu nalazi njegovu povredu, niti je ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada apelant kao oštećeni ne postupi po pozivu likvidacijskog upravitelja u postupku posebne likvidacije i ne prijavi svoje potraživanje kako bi se o njemu odlučilo u postupku posebne likvidacije, te kada zbog toga drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev oštećenog prihvatajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, odnosno kada u osporenoj presudi Kantonalnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman