Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-553/15 (L. S. i drugi)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Priznavanje strane sudske odluke
- Vanparnični postupak
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-553/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-553/15, rješavajući apelacije Ljubiše Sandića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ljubiša Sandić protiv presude Okružniog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 051601 14 Gž od 21. januara 2015. godine;
„Hercegovina putevi“ a.d. Trebinje protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 100605 11 Gž od 13. marta 2015. godine;
Rifet Ljutić protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 018311 15 Rev 2 od 28. januara 2016. godine;
M.M. protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 V 002442 16 Gž 2 od 24. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-553/15 Ljubiša Sandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Dario Sandić advokat iz Banjaluke, podnio je 4. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružniog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 051601 14 Gž od 21. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, preinačena je prvostepena presuda i obavezan je tuženi („Happy travel“ d.o.o. Bijeljina) da nadoknadi tužiteljima (apelantu, S.S., N.S. i P.M.) troškove parničnog postupka u iznosu od 702,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 1.854,00 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka pogrešno primijenio materijalno pravo tj. odredbu člana 387. Zakona o parničnom postupku, jer sud priznaje troškove u visini nagrade i troškova advokata iz sjedišta suda, pa je uvažena žalba tuženog u tom dijelu i preinačena prvostepena presuda u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku. Naime, imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je tuženog valjalo obavezati da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka i to: troškovi za sastav tužbe u iznosu od 160,00 KM, zastupanje na dva ročišta po 160,00 KM, odsustvo iz kancelarije ukupno dva sata u iznosu od 120,00 KM, i sve navedeno uvećano za 17% za troškove PDV, shodno relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, pa isti ukupno iznose 702,00 KM.
2. AP-2188/15 „Hercegovina putevi“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jugoslav Milanović advokat iz Trebinja, podnio je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 100605 11 Gž od 13. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, uvažena je žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda na način što je obavezan tužitelj (D.B.) da nadoknadi drugotuženom (apelantu) troškove parničnog postupka u iznosu od 1.684,80 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelantu prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata pripadaju troškovi zastupanja od strane advokata i to: za satav odgovora na tužbu iznos od 360,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu iznos od po 360,00 KM, za zastupanje na dva ročišta-nastavak glavne rasprave iznos od po 180,00 KM, sve navedeno uvećano za 17% za troškove PDV što ukupno iznosi 1.684,80 KM. Kantonalni sud je istakao da je cijenio da apelantu ne pripadaju traženi troškovi prevoza advokata na relaciji Trebinje-Sarajevo-Trebinje, niti naknada po utrošenom satu, jer se ne radi o troškovima koji su bili nužni za vođenje parnice u smislu odredbe člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je apelant mogao za zastupanje angažovati i advokata koji ima advokatsku kancelariju u sjedištu prvostepenog suda, pa u tom slučaju ovi troškovi ne bi nastali.
3. AP-1633/16 Rifet Ljutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokati Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnio je 8. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 018311 15 Rev 2 od 28. januara 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 018311 15 Gž 3 od 19. maja 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP- 3827/15 od 8. decembra 2015. godine, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je djelimično uvažena žalba predlagača (Grad Banjaluka) izjavljena na rješenje Osnovnog suda u Banjaluci od 23. jula 2013. godine (ispravljeno rješenjem istog suda od 4. novembra 2013. godine) u dijelu odluke o troškovima postupka, te je preinačeno prvostepeno rješenje tako što je obavezan predlagač da protivniku predlagača-apelantu na ime troškova vanparničnog postupka isplati iznos od 3.837,85 KM umjesto dosuđenog iznosa od 34.228,60 KM. Okružni sud navodi da je odredbom člana 161. Zakona o vanparničnom postupku propisano da troškove postupka za određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost (što je predmet konkretnog vanparičnog postupka) snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani postupcima ranijih vlasnika. Dalje se navodi da se prilikom obračuna troškova primjenjuje Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i to Tarifni broj 3, obzirom da je postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti vanparnični postupak koji je po prirodi sudski postupak bez spora, koji se provodi po službenoj dužnosti, pa samim tim i nema vrijednosti predmetnog spora potrebnog za primjenu Tarifnog broja 2. već se radi o postupku iz Tarifnog broja
3. Okružni sud je prema uređenom troškovniku u spisu, primjenjujući navedeni Tarifni broj 3., odredio ukupne troškove vanparničnog postupka koji pripadaju protivniku predlagača-apelantu u iznosu od 3.837,85 KM, te je naveo da apelantu ne pripadaju troškovi na ime sastava podnesaka i izjašnjenja (ukupno šest podnesaka), nakada na odgovore na žalbu i reviziju i sastav apelacije, jer ti troškovi nisu bili potrebni i nužni za vođenje predmetnog vanparničnog postupka.
4. AP-1924/16 M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnio je 28. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 V 002442 16 Gž 2 od 24. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u postupku priznanja strane sudske odluke, odbijena je žalba protivnika predlagača-apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen zahtjev apelanta za obezbjeđenje parničnih troškova. U toku postupka je utvrđeno da apelant nema pravo na obezbjeđenje troškova postupka u predmetnom vanparničnom postupku priznanja strane sudske odluke, iz razloga što je odredbom člana 16. Ugovora između BiH i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima (potpisan između BiH i Crne Gore 9. jula 2010. godine a ratifikovan odlukom Predsjedništva BiH od 24. avgusta 2011. godine) predviđeno da od državljanina jedne države ugovornice, koji učestvuje u postupku pred sudom druge države ugovornice kao tužilac ili umješač, nije dozvoljeno zahtijevati obezbjeđenje parničnih troškova samo zato što je strani državljanin i na teritoriji te države nema prebivalište. Vrhovni sud je istakao da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je, u konkretnom vanparničnom postupku koji su pokrenuli strani državljani koji nemaju prebivalište u BiH, zaključio da apelant nema pravo na osiguranje parničnih troškova iz razloga što shodno navedenom Ugovoru ni državljani Bosne i Hercegovine nisu dužni davati osiguranje parničnih troškova u Republici Crnoj Gori. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-553/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman