Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/15 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Javna vlast
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-560/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-560/15, rješavajući apelacije JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 004761 13 Rev od 18. novembra 2014. godine;
Zeničko-dobojski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Rs 023187 15 Rsž od 5. aprila 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-560/15
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 32 0 P 004761 13 Rev od 18. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (E. B.) na ime razlike plate za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, te da mu uplati pripadajuće doprinose.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da odredbe apelantovog Pravilnika o platama nisu u saglasnosti sa Kolektivnim ugovorima o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH iz 2000. i 2007. godine (u daljnjem tekstu: GKU), u pogledu prava koja se uposleniku garantuju GKU, pa imajući u vidu da u postupcima, koji se odnose na ostvarivanje prava na rad i u vezi sa radom, visina potraživanja ne može se utvrđivati kombinacijom parametara iz različitih izvora radnog zakonodavstva, to Vrhovni sud smatra da je pravilno drugostepeni sud, nakon otvorene rasprave i ponovnog dopunskog vještačenja, utvrdio visinu duga za utuženi period, tako što je plate u skladu sa članom 24. i 25. GKU, obračunata kao umnožak osnovne plate u visini od 60% prosječne plate u Federaciji BiH i odgovarajućeg koeficijenta od 3,5 za VI grupu složenosti poslova u koju spadaju i poslovi koje je obavljao tužitelj. AP-1802/16
3. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 21. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Rs 023187 15 Rsž od 5. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, apelant je obavezan da tužiocima (S. M., N. H., S. V., E. M., M. M., M. H., S. L., D. Dž., A. K., M. M., S. A., J. M., N. M., Z. A., F. J., F. S., E. O., D. I., F. Z., M. A., S. P., A. S. i S. B.) na ime razlike toplog obroka i razlike regresa za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da ne stoje apelantovi navodi u žalbi da tužioci svoje potraživanje nisu mogli zasnivati na odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH nakon 1. januara 2006. godine, kada je na snagu stupio Kolektivni ugovor za uposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, naime u postupcima koji se odnose na ostvarivanje prava na rad i u vezi sa radom važi princip da izvor radnog zakonodavstva koji je niži na hijerarhijskoj ljestvici može utemeljiti veća prava, ali kad je neko pitanje različito regulisano ima se primijeniti najpovoljnije pravo, a u ovom slučaju tužioci su kao uposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, izabrali Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH kao pravo koje je povoljnije od Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona. Dalje se navodi, da zbog toga ni odredbe Zakona o policijskim službenicima, niti Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona ne mogu biti od uticaja na rješavanje predmetnog spora, jer navedeni zakoni ne mogu isključiti primjenu odredbi zakonskih i podzakonskih normativnih akata, među kojima je i Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH sa kojim su morali biti usklađeni. Ovo iz razloga što upravo kolektivni ugovor propisuje minimum prava i obaveza, kako za zaposlenike, tako i za poslodavce, ispod kojih se ne može ugovarati. Kantonalni sud zaključuje da predmetni zakoni i Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona ne mogu biti u suprotnosti sa Zakonom o radu kao ni sa Općim i Granskim kolektivnim ugovorom kao neposrednim izvorima prava u našem pravnom sistemu.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-560/15.
Apelacioni navodi
6. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman