Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4712/13 (D. B., D. R. i S. R.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4712/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine, u predmetu broj AP-4712/13, rješavajući apelaciju Dragana Bojanovića i dr., na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Bojanovića, Draška Rosića i Slobodana Radulovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 020971 13 Gž od 9. rujna 2013. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 020971 10 P od 15. listopada 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Bojanović, Draško Rosić i Slobodan Radulović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupa Svetozar Davidović, odvjetnik iz Banja Luke, podnijeli su 18. studenog 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 020971 13 Gž od 9. rujna 2013. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 020971 10 P od 15. listopada 2012. godine.

2. Prvostupanjskom presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 020971 10 P od 15. listopada 2012. godine, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata podnesen protiv tuženog Z.T. (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim su tražili da se tuženi obveže da apelantima na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog narušavanja ugleda i časti izazvanih iznošenjem klevete, isplati iznose pobliže navedene u izreci presude, zatim da se tuženi obveže da u „Nezavisnim novinama“ i „Kozarskom vjesniku“ objavi ispriku apelantima, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na tvrdnji da su duševne bolove zbog povrede časti i ugleda pretrpjeli iznošenjem neistinitih činjenica od strane tuženog u „Nezavisnim novinama“ i „Kozarskom vjesniku“, što prema mišljenju apelanata predstavlja klevetu. Analizirajući sadržaj članka objavljenog u „Nezavisnim novinama“ od 3.-5. travnja 2010. godine pod naslovom "Doživotno isključen", Osnovni sud je zaključio kako nesumnjivo proizlazi da tuženi nije autor spornog članka, već da je to novinarka navedenih novina. S tim u vezi Osnovni sud je cijeneći da tuženi nije autor spornog teksta zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu štete koja je nastala kao posljedica objavljivanja toga članka, iz razloga što je izražavanje izneseno putem sredstava javnog informiranja, a pod autorom se, u smislu odredbe članka 5. Zakona o zaštiti od klevete, ne smatra osoba koja je dala informaciju sredstvima javnog informiranja, već se podrazumijeva osoba koja, s obzirom na to da se veže uz urednika i izdavača, obrađuje određenu temu u objavljenoj informaciji. S druge strane, nakon razmatranja tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosi na sadržaj članka koji je objavljen u „Kozarskom vjesniku" 30. travnja 2010. godine, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi autor toga članka, ali da iz sadržaja članka proizlazi da on predstavlja reakciju tuženog na priopćenje Upravnog odbora Lovačkog udruženja "Mrakovica" br. 112/10 od 12. travnja 2010. godine, i u kojemu se tuženi bavi pitanjem njegovog isključenja iz članstva lovačkog udruženja izražavajući pri tome svoje mišljenje da je do njegovog isključenja došlo nakon što je više puta upozoravao na samovolju i nezakonito ponašanje apelanata prilikom njegovog isključenja i da je odluka o njegovom isključenju donesena samo na osnovu sumnji i pretpostavki. Na temelju navedenog, Osnovni sud je zaključio da navodi tuženog objavljeni u „Kozarskom vjesniku" ne predstavljaju klevetu već se radi o iznošenju mišljenja, a za takva mišljenja, u smislu članka 6. stavak 1. točka a) Zakona o zaštiti od klevete, nema građanskopravne odgovornosti. Kako se za izraženo mišljenje ne odgovara, Osnovni sud je dalje zaključio da nije ovlašten da uopće ispituje da li je izraženo mišljenje moglo da povrijedi ugled tužitelja i nanese im duševne bolove, pa kako u konkretnom slučaju ne postoji kleveta, to nema ni osnova za naknadu štete u smislu odredbe članka 5. Zakona o zaštiti od klevete. Osnovni sud je dalje naveo da su u vrijeme objavljivanja članka apelanti bili nositelji najviših organa lovačkog udruženja pa su stoga trebali biti spremni trpjeti određene izjave na svoj račun, jer uvijek postoji mogućnost da netko od članova bude nezadovoljan njihovim radom. Također, Osnovni sud je zaključio da apelanti, osim što nisu dokazali osnov tužbenog zahtjeva u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete, da nisu dokazali niti osnov i visinu tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe člana 200 ZOO, koja propisuje mogućnost da se dosudi novčana naknada zbog pretrpljenih duševnih bolova nastalih povredom ugleda i časti, obzirom da u tom pravcu nisu izveli niti jedan dokaz, u skladu sa odredbama članka 7. i članka 126. ZPP-a. Na temelju svega navedenog Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

3. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je presudom broj 77 0 P 020971 13 Gž od 9. rujna 2013. godine, žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu Osnovnog suda. U obrazloženju drugostupanjske presude, Okružni sud je ukazao da odredba članka 5. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete propisuje da je svaka poslovno sposobna osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog, identificirajući tu osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu ako je ta osoba prouzrokovala štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja ili u svojstvu osobe koja je na drugi način efikasno kontrolirala sadržaj toga izražavanja, kao i pravna osoba koja je objavila izražavanje. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da iz sadržaja članka objavljenog u „Nezavisnim novinama“ proizlazi da tuženi nije autor spornog članka, već da je to novinar navedenih novina, pa bi u smislu navedene odredbe Zakona o zaštiti od klevete ista bila odgovorna za izražavanje u tom članku, a ne tuženi. Također, Okružni sud je ukazao da su člankom 6. Zakona o zaštiti od klevete propisani izuzeci od odgovornosti, pa je između ostalog propisano da se neće odgovarati za klevetu ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito. U vezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da je tuženi kao autor članka koji je objavljen u „Kozarskom vjesniku“, zapravo izrazio svoje mišljenje, obzirom da iz sadržaja navedenog članka proizlazi da on predstavlja reakciju tuženog na saopćenje Upravnog odbora Lovačkog udruženja ,,Mrakovica“ broj: 112/10 od 12. travnja 2010. godine, jer se tuženi u ovom članku bavi pitanjem njegovog isključenja iz članstva Lovačkog udruženja, izražavajući pri tome svoje mišljenje da je do njegovog isključenja iz udruženja došlo zbog toga što je više puta upozoravao na samovolju i nezakonito ponašanje apelanata. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da navodi tuženog u tom članku ne predstavljaju klevetu, kako je definira odredba članka 5. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete, koja bi prouzrokovala štetu ugledu i dostojanstvu apelanata. Također, Okružni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju mišljenja tuženog, a pravo na slobodno izražavanje, kao demokratsko načelo štite odredbe Europske konvencije o ljudskim pravima. Iz navedenih razloga Okružni sud je žalbu apelanata odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti su između ostalog naveli da povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj primjeni materijalnih propisa, odnosno u tome što nije primijenjen članak 200. Zakona o obveznim odnosima u vezi sa odredbama Zakona o zaštiti od klevete. Također, apelanti navode da, bez obzira što tuženi nije autor teksta koji je objavljen u Nezavisnim novinama, vidljivo je da se praktično citiraju njegovi navodi koji je naveo da se radi o nenamjenskom trošenju novca od članarine. U vezi sa navodima koji su objavljeni u novinama „Kozarski vjesnik“ apelanti smatraju da se također radi o kleveti jer tuženi nije dokazao svoje tvrdnje koje je javno objavio čime je apelantima nanio povredu časti i ugleda. Imajući uvidu navedeno, apelanti smatraju da redoviti sudovi nisu dovoljno vodili računa o standardima klevete jer je tuženi javnosti pružio netočne informaciju, te da se prema stavu apelanata uopće ne radi o izražavanju mišljenje niti je u pitanju njegova reakcija na priopćenje upravnog odbora. Stoga, apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presude redovitih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Razmatrajući navode apelanata koje su isticali tokom postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Naime, Ustavni sud zapaža su u konkretnom slučaju apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivali na tvrdnji da su duševne bolove zbog povrede časti i ugleda pretrpjeli iznošenjem neistinitih činjenica od strane tuženog što predstavlja klevetu, te da su redoviti sudovi, polazeći od odredaba Zakona o zaštiti od klevete, detaljno ispitali da li u konkretnom slučaju postoji osnov za građanskopravnu odgovornost tuženog za naknadu štete, nakon čega su zaključili da za izražavanje koje je objavljeno u „Nezavisnim novinama“ ne može odgovarati tuženi obzirom da nije autor spornog članka, a da članak tuženog koji je objavljen u „Kozarskom vjesniku“ ne predstavlja djelo klevete, već se radi o iznošenju mišljenja tuženog. Pored navedenog vezano za navod apelanata da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti odredbu člana 200 ZOO, Ustavni sud podsjeća da je Zakon o zaštiti od klevete lex specialis u odnosu na ZOO, te da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u situaciji kad su redoviti sudovi na predmetni slučaj primjenili odredbe ovog zakona. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio da nema mjesta supsidijarnoj primjeni navedenog članka u okolnostima konkretnog slučaja, jer apelanti u svojoj tužbi nisu ponudili bilo kakav dokaz kojim bi dokazali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na ovu odredbu ovog zakona S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim ponavljanja navoda koje su redoviti sudovi detaljno ocijenili, u apelaciji nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke.

9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4712/13 (D. B., D. R. i S. R.) | Sudska praksa | Aktio