Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-739/13 (M. S.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Aktivna legitimacija
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-739/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-739/13 rješavajući apelaciju Mahire Sokolović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mahire Sokolović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 038446 12 Rev od 20. novembra 2012.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 038446 09 Gž od 21. aprila 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 038446 01 P od 14. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mahira Sokolović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Marić&Co Advokatsko društvo d.o.o. Sarajevo, podnijela je 18. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 038446 12 Rev od 20. novembra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 038446 09 Gž od 21. aprila 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 038446 01 P od 14. augusta 2008. godine.
2. U parničnom postupku kojeg je protiv apelantkinje pokrenuo Muhidin Pešto (u daljnjem tekstu: tužitelj) radi utvrđenja bračne stečevine, Općinski sud je donio presudu broj 65 0 P 038446 91 P od 14. augusta 2008. godine kojom je utvrđeno da su apelantkinja i tužitelj u toku trajanja bračne zajednice stekli kuću i ostavu (čije su bliže katastarske oznake navedene u izreci presude) u Sarajevu ul. Očaktanum broj 17 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) te da je apelantkinja dužna priznati tužitelju ½ suvlasništva na predmetnim nekretninama i upis prava suvlasništva u zemljišnim knjigama sa dijelom ½ kad se za to steknu uslovi, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.747,34 KM. Tužbeni zahtjev usmjeren protiv oca apelantkinje kao drugotuženog je odbijen kao neosnovan. Protivtužbeni zahtjev apelantkinje za isplatu novčanog iznosa je odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude su navedene nesporne činjenice iz kojih proizlazi da su apelantkinja i tužitelj zaključili brak u decembru 1973. godine, da je brak razveden presudom Osnovnog suda u Sarajevu u julu 1990. godine i da se predmetne nekretnine nalaze na adresi koja je navedena u tužbenom zahtjevu. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 251. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ) iz koje proizlazi da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i prihodi iz te imovine. Iz sadržaja odredbe člana 252. PZ proizlazi da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini. Na osnovu utvrđenih činjenica i navoda parničnih stranaka, kako je dalje obrazloženo, sud je zaključio da su tužitelj i apelantkinja u toku trajanja bračne zajednice, dakle u periodu od 1973. do 1990. godine, stekli zajedničku imovinu, u naravi kuću i ostavu čije su bliže oznake navedene u izreci i obrazloženju presude. Temeljem navedenog, Općinski sud je zaključio da tužitelju u smislu citiranih odredbi PZ-a pripada pravo suvlasništva na ½ zajedničke imovine. Također je navedeno da tužitelju pravo suvlasništva pripada i prema odredbi člana 12. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) prema kojoj vlasnik zgrade ima pravo vlasništva na zemljištu na kome je zgrada izgrađena i koja služi za redovnu upotrebu zgrade. Osim toga, iz obimnog dokaznog postupka izvedenog povodom spornih pitanja, kako je dalje obrazloženo, Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke predmetne nekretnine gradile tokom trajanja bračne zajednice u periodu od 1978. do 1982. godine, da je tužitelj u gradnji nekretnina učestvovao svojim sredstvima i svojim radom, da je bio stalno zaposlen i da od firme u kojoj je radio nije dobio stan, već je radi trajnog rješavanja stambenog pitanja od firme dobio kredit kojeg je utrošio u izgradnju predmetnih nekretnina. U pogledu prigovora apelantkinje da su tokom rata predmetne nekretnine bile devastirane i da je po okončanju rata ona izvršila sanaciju i adaptaciju, Općinski sud je istakao da iz relevantnih odredbi ZOVPO proizlazi da se dodatnim radovima ne može uvećati suvlasnički dio nekretnine, pa je prigovor apelantkinje ocijenjen kao neosnovan. Protivtužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da joj tužitelj za izdržavanje zajedničkog djeteta isplati određeni novčani iznos je odbijen kao neosnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije. S tim u vezi, Općinski sud je naveo nespornu činjenicu iz koje proizlazi da je zajednička kći parničnih stranaka punoljetna osoba koja je završila redovno školovanje i koja ima stranačku i parničnu sposobnost za pokretanje takve parnice, a ne apelantkinja. Tužbeni zahtjev tužitelja istaknut prema ocu apelantkinje je odbijen kao neosnovan, pozivom na odredbu člana 250. PZ-a uz obrazloženje da bračnu stečevinu mogu imati bračni partneri a ne treća lica.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantkinje donio presudu broj 65 0 P 038446 09 Gž od 21. aprila 2011. godine kojom je žalba djelomično uvažena i to u dijelu odluke o troškovima postupka pa je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena i apelantkinja obavezana da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u manjem iznosu u odnosu na iznos dosuđen prvostepenom presudom. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je ocijenio da je žalba osnovana samo u odnosu na troškove postupka. S tim u vezi je obrazloženo da je tužitelj u postupku uspio dokazati da su predmetne nekretnine izgrađene u toku trajanja braka sa apelantkinjom, da te nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu i da tužitelju stoga pripada pravo na ½ predmetnih nekretnina. Također je navedeno da je protivtužbeni zahtjev pravilno odbijen temeljem odredbi iz čl. 291. i 292. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer apelantkinja nije aktivno legitimisana za potraživanje naknade izdržavanja zajedničke kćeri parničnih stranaka. U pogledu neosnovanosti žalbenog navoda apelantkinje da predmetne nekretnine predstavljaju vlasništvo njenog oca na čije ime su glasile sve potrebne dozvole za gradnju, Kantonalni sud je naveo da okolnost koja se tiče izdatih dozvola za gradnju ne predstavlja odlučnu činjenicu za tvrdnju da predmetne nekretnine predstavljaju vlasništvo oca apelantkinje. Osim toga, tužitelj je u postupku dokazao da su nekretnine građene u toku braka parničnih stranaka koje su stečene radom, da je kuća sagrađena u namjeri da u njoj žive, da su tužitelj i apelantkinja zajednički ulagali sredstva u izgradnju nekretnina te okolnost da je otac apelantkinje ulagao i svoja sredstava, po ocjeni Kantonalnog suda predstavlja karakteristiku bliskih porodičnih odnosa u kojima jedan član pomaže drugom članu porodice, konkretno otac svojoj kćerki i zetu, što ne utiče na pravilno utvrđenu činjenicu da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i apelantkinje u smislu člana 251. PZ-a. Kantonalni sud je ocijenio da su troškovi iz prvostepene presude previsoko određeni, imajući pri tom u vidu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata koja je važila u vrijeme podnošenja tužbe i Zakona o advokaturi, pa je umjesto dosuđenih troškova taj iznos smanjen kao u izreci presude.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 038446 12 Rev od 20. novembra 2012. godine revizija apelantkinje protiv drugostepene presude je odbijena. U obrazloženju je navedeno da ne stoji prigovor koji se odnosi na povredu odredaba parničnog postupka (da sud nije pravilno cijenio odnosno da nije uopće cijenio provedene dokaze i da drugostepena presuda nema obrazloženja). S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 8. ZPP-a propisan princip suđenja prema kojem sud po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, savjesnom i brižljivom ocjenom posebno i svakog dokaza zajedno. Navedeni princip se primjenjuje u prvostepenom postupku a u drugostepenom samo u dijelu u kojem se na povredu ovog principa ukazuje u žalbi. Stoga, imajući u vidu da je drugostepeni sud svoju odluku donio u vijeću, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza iz prvostepenog postupka, pravilnom primjenom ZPP-a ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja (član 231. ZPP-a) i za svoju odluku dao jasne i pravilne razloge koji su u potpunosti prihvaćeni i od strane Vrhovnog suda, nema osnova prigovor povrede čl. 8. i
191. ZPP-a u vezi sa članom 209. ZPP-a pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je nadalje ocijenio neosnovanim prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su nižestepeni sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo. Pri donošenju takvog zaključka, Vrhovni sud je ponovio utvrđene činjenice iz nižestepenih presuda prema kojima su tužitelj i apelantkinja pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama stekli građenjem, kao savjesni graditelji na tuđem zemljištu, pa je neosnovan prigovor apelantkinje da je vlasnik nekretnina njen otac na čije ime je glasila građevinska dozvola, imajući u vidu prethodno utvrđenje i to da su tužitelj i apelantkinja svojim sredstvima za vrijeme trajanja bračne zajednice gradili predmetne nekretnine i bili savjesni graditelji na tuđem zemljištu. U tom smislu su bez osnova prigovori apelantkinje da je njen otac u navedene nekretnine ulagao svoja sredstva, jer apelantkinja u postupku nije dokazala da je takvim svojim radnjama pomagao samo njoj, niti se to moglo zaključiti na osnovu provedenih dokaza u toku postupka. Prigovor koji se odnosi na odluku o protivtužbenom zahtjevu je također ocijenjen kao neosnovan, jer iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da se protivtužbeni zahtjev odnosi na neplaćeno izdržavanje tužitelja za zajedničku kćer parničnih stranaka koja je punoljetna i ima stranačku sposobnost. Imajući u vidu da nije bilo povreda parničnog postupka na koje je revizija ukazivala, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP reviziju apelantkinje odbio.
6. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog pogrešnog stava koji je izražen u osporenim presudama, prema kojima je potpuno zanemarena činjenica da je njen otac bio nosilac prava korištenja na zemlji na kojoj su sagrađene predmetne nekretnine, da je na ime njenog oca izdata građevinska dozvola i da po zakonu samo njen otac, koji je prvobitno bio obuhvaćen tužbom i u toku postupka umro, može biti vlasnik predmetnih nekretnina. Tužitelj je po mišljenju apelantkinje, na predmetnim nekretninama mogao steći vlasnička prava samo isticanjem takvog zahtjeva prema njenom ocu koji je vlasnik zemljišta na kojem su predmetne nekretnine napravljene, a ne prema njoj kao parničnoj stranci. Smatra da je kod redovnih sudova konfuziju izazvala činjenica da je sa ocem zaključila ugovor o poklonu i na taj način stekla idealni dio prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Međutim, to se dogodilo osam godina nakon što je razveden brak između parničnih stranaka, pa je po njenom mišljenju potpuno pogrešan stav redovnih sudova prema kojem predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu parničnih stranaka. Naglasila je da je svoje pravo vlasništva stekla poklonom učinjenim od strane oca a ne građenjem sa tužiteljem. Također smatra da je i u odnosu na protivtužbeni zahtjev pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je zahtjevom iz protivtužbe tražila naknadu štete zbog umanjenja vlastitih sredstava za izdržavanje zajedničke kćeri, a ne zahtjev za izdržavanje. Smatra da su sudovi rješavanju konkretne pravne situacije pristupili primjenom šablona koji se koristi u postupcima podjele bračne tečevine na način što je svakoj od parničnih stranaka dodijeljeno po 50% predmetnih nekretnina, pri čemu je zanemarena činjenica da li se uopće radi o bračnoj tečevini. Na taj način joj je, kako je istaknuto u apelaciji, umanjena imovina koju je stekla ne po osnovu bračne stečevine već po osnovu poklona od svog oca.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, žalbe i revizije, dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje presude, čija obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud povodom revizije apelantkinje, jasno naglasio da je drugostepena presuda donesena na temelju činjeničnog stanja i izvedenih dokaza u prvostepenom postupku, da su pri tom ocijenjeni svi žalbeni navodi apelantkinje koji su bili od odlučnog značaja i navedeni jasni i pravilni razlozi koji se tiču kako primjene procesnog prava, tako i primjene materijalnog prava. Pri tome su sudovi na sve tri instance, imajući u vidu osnov postavljenog tužbenog zahtjeva koji je utemeljen na relevantnim odredbama PZ-a, jasno naveli nesporne činjenice a zatim u pogledu spornih činjenica zaključke i utvrđenje koje je uslijedilo nakon brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Na temelju navedenog je izveden zaključak prema kojem su tužitelj i apelantica stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje predstavljaju bračnu stečevinu sa dijelovima od po ½. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi povodom prigovora apelantkinje koje je iznijela u odgovoru na tužbu, u žalbi i reviziji, a tiču se ulaganja u predmetne nekretnine od strane njenog oca, te odluke o protivtužbenom zahtjevu, naveli jasne i precizne razloge, utemeljene na relevantnim odredbama materijalnog prava, te ocijenjeni kao neosnovani.
11. Uzimajući u obzir sve navedeno te imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje presude Vrhovnog suda koje u pogledu primjene materijalnog prava nije proizvoljno, kao i obrazloženja drugostepene i prvostepene presude, Ustavni sud smatra da apelantkinja ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantkinje o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman