Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2222/13 (R. M.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2222/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2222/13, rješavajući apelaciju Rasima Mekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Rasima Mekića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 006496 12 Rev od 28. februara 2013. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Rasimu Mekiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, solidarno isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Rasimu Mekiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Mekića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 006496 12 Rev od 28. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 006496 11 Gž od 27. juna 2011.

godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 006496 00 P od 8. februara 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rasim Mekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Akif Hodžić, advokat iz Živinica, podnio je 21. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 006496 12 Rev od 28. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 28. aprila 2016. godine, a od Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. aprila 2016. godine da u roku od osam dana dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 6. maja 2016. godine, Kantonalni sud 12. maja 2016. godine, tuženi 5. maja 2016. godine, a Općinski sud 24. maja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Apelant je 8. juna 2000. godine Općinskom sudu u Banovićima podnio tužbu protiv tuženog RMU „Banovići“ iz Banovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, vsp. 41.100,00 KM.

6. Općinski sud u Banovićima je Presudom broj P.131/00 od 22. novembra 2001. godine odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta.

7. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio žalbu, a Kantonalni sud u Tuzli je Presudom broj PGž.1689/02 od 15. maja 2003. godine apelantovu žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. Nakon izvršene reorganizacije sudova, predmet je 2004. godine dostavljen na postupanje Općinskom sudu, koji je u ponovljenom postupku donio Presudu broj P-155/03 od 26. decembra 2005. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete na stambenom objektu isplati iznos od 38.000,00 KM i za bunar iznos od 3.100,00 KM.

9. Nezadovoljan navedenom odlukom, apelant je 13. januara 2016. godine izjavio žalbu, a Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-GŽ-06-000154 od 18. aprila 2008. godine žalbu apelanta uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao pripremno ročište 13. januara 2009. godine, a ročište za glavnu raspravu 12. februara 2009. godine, 13. marta 2009. godine, 30. marta 2009. godine, ali je nakon promjene postupajućeg sudije ponovo održao pripremno ročište 14. januara 2010. godine, a ročišta za glavnu raspravu 25. marta 2010. godine, 18. juna 2010. godine, 20. septembra 2010. godine, 12. novembra 2010. godine i 29. januara 2011. godine. Tokom postupka izvedeni su dokazi, i to: saslušanje svjedoka, vještačenje vještaka geološke struke i rudarske struke, te je izvršen uvid i čitanje u nalaze vještaka, uviđaj na licu mjesta, provedeno je usmeno izjašnjenje vještaka na glavnoj raspravi, te je izvršen uvid i čitanje materijalne dokumentacije.

11. Nakon provedenog postupka Općinski sud je Presudom broj 33 0 P 006496 00 P od 8. februara 2011. godine odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete na stambenom objektu isplati iznos od 38.000,00 KM i na bunaru iznos od 3.100,00 KM. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelant u tužbenom zahtjevu tvrdio da je sporni stambeni objekt-kuća izgrađen 1960. godine, te da iako je kuća građena kvalitetno i u skladu sa građevinskim standardima, do njenog oštećenja je došlo zbog izvođenja rudarskih radova tuženog jer se u neposrednoj blizini nalazi kop podzemne eksploatacije u kojem tuženi svakodnevno vrši radove miniranjem podzemnog terena. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je konstatirao da iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke, kojeg je ocijenio objektivnim, proizlazi da je na stručan i egzaktan način utvrdio da kuća apelanta, s obzirom na udaljenost od 750 metara od minskog polja, nije mogla imati štetne posljedice od izvršenog miniranja. Prigovor apelanta da je nalaz vještaka neadekvatan i da je prepisan od drugih vještaka Općinski sud nije prihvatio osnovanim, jer taj prigovor više govori o objektivnosti nego o neobjektivnosti u slučaju kada je jedan nalaz identičan drugim nalazima iz iste ili srodne oblasti. Općinski sud je također naveo da je vještak rudarske struke u zaključku naveo da su miniranja u najbližim minskim poljima od objekta, na kojima je upotrijebljena najveća količina eksploziva, prouzrokovala potrese uglavnom prvog do drugog stepena po skali Medvedeva, a da potresi prvog i drugog stepena intenziteta ne mogu imati direktne posljedice na oštećenje predmetnog objekta, pogotovo što se objekt nalazi 660 metara od najbližeg mjesta miniranja. Općinski sud je dalje naveo da zbog činjenice da je apelant prvog uviđaja Općinskog suda Banovići, bez prisustva vještaka građevinske struke, porušio objekt, te da niti jedan vještak građevinske struke nije želio vještačiti na objektu koji ne postoji. U pogledu iskaza svjedoka, Općinski sud je naveo da je iskaze svjedoka prihvatio u dijelu koji se odnosi na tvrdnje da je apelant posjedovao objekt koji je bio u blizini njihovih kuća i da su građeni u sličnom stilu, kao i činjenicu da su neki od svjedoka već naplatili štetu od tuženog, dok iskaze svjedoka o udaljenosti predmetnog objekta od najbližeg minskog polja sud nije prihvatio jer su iskazi u suprotnosti sa nalazima vještaka i navodima apelanta danim na uviđaju ovog suda od 25. marta 2010. godine, koji je izjavio da kao dokaz utjecaja minskog polja na oštećenje objekta je udaljenost minskog polja od objekta 660 metara. S obzirom na izloženo činjenično stanje Općinski sud je, imajući u vidu odredbu člana 177. stav 1. Zakona o obveznim odnosima, zaključio da je tuženi u potpunosti dokazao da uzrok nastanka štete na predmetnom objektu nije nastao obavljanjem djelatnosti tuženog, tj. miniranjem, jer je nalaz vještaka geološke i rudarske struke na te okolnosti decidiran i nedvosmislen. Općinski sud je utvrdio da uzrok oštećenja objekta može biti u drugim okolnostima, posebno okolnost kvaliteta gradnje i održavanje objekta, što je bilo nemoguće dokazati s obzirom da je apelant srušio objekt prije nego što je osigurao dokaze, odnosno prije izrade nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Općinski sud je također naveo da apelant, u skladu sa članom 7. ZPP, u toku postupka nije dokazao činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, posebno nije dokazao korelaciju oštećenja objekta i miniranja koje je obavljao tuženi, niti je dokazao tvrdnju da je objekt građen 1960. godine, zbog toga što je porušio objekt prije nalaza vještaka građevinske struke koji bi se mogao kompetentno izjasniti o vremenu građenja, kao ni visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je Općinski sud donio odluku kao u izreci presude.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 P 006496 11 Gž od 27. juna 2011. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je zaključio da ne stoji žalbena tvrdnja apelanta da izneseni stav prvostepenog suda nije rezultat pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilne primjene materijalnog prava, jer je prvostepeni sud, suprotno žalbenim tvrdnjama apelanta, za svoj stav dao valjane razloge, koje kao takve prihvaća i taj sud. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke prvostepeni sud na osnovu dokaza koji su izvedeni od parničnih stranaka, a prije svega na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geološke struke i nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke, u bitnom utvrdio da se nekretnina apelanta na kojoj je bio sagrađen stambeni objekt i bunar nalazi u okviru granica odobrenog eksploatacijskog rudnog polja, da su sva miniranja vršena intenzivno od 1996. godine do 2000. godine i da su rađena u skladu sa odobrenim projektom miniranja i standardima koji se primjenjuju na površinskim kopovima, a da vještački izazvani potresi nastali prilikom miniranja nisu ugrozili stambeni objekt apelanta, odnosno miniranje nije dovelo do pojave oštećenja na spornim objektima. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, pravilno se pozivajući na odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je tuženi, a na kome je i bio teret dokazivanja da njegova djelatnost nije uzrok predmetne štete na nekretnini (stambenoj zgradi i bunaru) apelanta, i po ocjeni toga suda, dokazao da djelatnost tuženog nije uzrok štete na nekretnini apelanta. Odlučujući o apelantovim žalbenim navodima u kojima je isticao da nije bio obaviješten kada će uviđaj biti vršen, Kantonalni sud je istakao da je uviđaju prisustvovala supruga apelanta, da apelant nije predložio izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta, već je to bio prijedlog tuženog, niti je tokom postupka tražio da ga vještak geološke struke obavijesti kada će izaći na lice mjesta, zbog čega, suprotno navodima žalbe, navedeno nisu okolnosti koje dovode u sumnju nepristranost i objektivnost navedenih vještaka. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da iz podataka spisa proizlazi da apelant nije stavio zahtjev za izuzeće navedenih vještaka prije početka izvođenja dokaza vještačenja vještaka geološke struke i vještaka rudarske struke, odnosno nakon izvršenog vještačenja, do zaključenja glavne rasprave, u smislu člana 153. st. 2. i 6. ZPP, zbog čega taj prigovor ne može sa uspjehom isticati ni u žalbi. Također, Kantonalni sud je istakao da je ocijenio kao paušalne i ničim argumentirane žalbene navode apelanta da su vještaci svoje nalaze dali na osnovu nekompletne dokumentacije i da je tuženi pokazao vještacima samo dokumentaciju koja njemu ide u prilog s obzirom da apelant u žalbi ne ukazuje koja je to druga kompletnija dokumentacija na osnovu koje bi mogao ishoditi povoljniju odluku u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je žalbu apelanta valjalo odbiti kao neutemeljenu.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 33 0 P 006496 12 Rev od 28. februara 2013. godine reviziju apelanta odbio. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se tuženi bavi rudarskim radovima, dakle djelatnošću od koje potječe povećana opasnost štete za okolinu, pa se pitanje odgovornosti tuženog ocjenjuje u smislu odredaba čl. 173. i 174. ZOO, tj. na pretpostavljenoj uzročnosti između nastale štete i opasne djelatnosti, te da je tuženi, na kojem je bio teret dokazivanja, i po ocjeni toga suda, dokazao da ne postoji uzročna veza između rudarskih radova tuženog-miniranja i štete na objektima, odnosno da njegova djelatnost nije uzrok predmetne štete na stambenoj zgradi i bunaru apelanta. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se u suštini revizijski prigovori apelanta odnose na činjenično stanje koje je utvrđeno na osnovu provedenih vještačenja iz kojih razloga se revizija ne može izjavljivati (član 240. stav 2. ZPP), pa ih sud kao takve nije ocijenio ni obrazlagao. Također, Vrhovni sud je zaključio da ne stoji ni prigovor revidenta usmjeren na povredu prava na pravično suđenje, jer je apelant u toku postupka imao mogućnost raspravljanja i pristupa sudu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da nisu počinjene ni povrede postupka na koje se apelant samo paušalno poziva, ne navodeći o kojim povredama se radi, a ni povrede na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je između ostaloga naveo da su vještaci prilikom izrade svojih pismenih nalaza i mišljenja uzimali prosječne parametre a da nisu utvrdili one koje se odnose na predmetni stambeni objekt, da su vještačenja vršili na osnovu dokumentacije koju im je prezentirao tuženi, te da su na lice mjesta i uviđaje dolazili u pratnji tuženog, što dovodi u sumnju njihovu nepristranost i objektivnost, a da su redovni sudovi, propuštajući da kritički podvrgnu analizi nalaze vještaka, povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje. Također, apelant je istakao da je postupak neopravdano dugo trajao, zbog čega traži da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod svoje odluke i ne nalazi da je njenim donošenjem došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje u svojoj apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko izložio tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke pri čemu je naveo da navode apelanta smatra neutemeljenim, te da u svemu ostaje kod drugostepene presude.

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju detaljno izložio tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke pri čemu je istakao da je taj sud u kontinuitetu poduzimao sve potrebne radnje i zakazivao ročišta, a da je u periodu dok su ročišta zakazivana, sud imao u radu veliki broj starih i nezavršenih predmeta, zbog čega smatra da ovu činjenicu treba ocijeniti kao relevantnu u pogledu utvrđivanja odgovornosti suda. Također, Općinski sud je istakao da su predmeti često morali biti presignirani drugom sudiji, što je u znatnoj mjeri usporavalo rad suda i utjecalo na brzinu rješavanja predmeta koji je zadužio novi sudija s obzirom da su procesne radnje morale biti ponovno izvedene. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da je predmetni postupak dugo trajao zbog objektivnih razloga, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

18. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao kako smatra da su neutemeljeni i netačni navodi apelanta da mu je u ovoj pravnoj stvari uskraćeno pravo na pravično suđenje s obzirom da je presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda utvrđeno da je pravilan zaključak Općinskog suda da je tužbeni zahtjev apelanta neutemeljen.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 173.

Pretpostavka uzročnosti Šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

Ko odgovara za štetu (1)Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.

(2) Imaocem se smatra vlasnik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar dana na privremeno korištenje Oslobođenje od odgovornosti Član 177. st. 1, 2. i 3.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.

(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

(3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično doprinio nastanku štete.

20. Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 P 006496 12 Rev od 28. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 20. marta 2013. godine, a apelacija dostavljena 20. maja 2013. godine, tj. prvi dan nakon 19. maja 2013. godine, koji pada u nedjelju-neradni dan, iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] I.Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 8. juna 2000. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 P 006496 12 Rev od 28. februara 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 12 godina i osam mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka

30. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenoga zahtjeva radi naknade štete i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.

31. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u predmetnom parničnom postupku tražio naknadu štete na svojoj imovini, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak od značaja za apelanta.

32. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u Banovićima, u relativno kratkom roku, odnosno nakon proteka nešto više od jedne godine od podnošenja tužbe (8. juna 2000. godine), donio prvostepenu presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta (22. novembra 2001. godine). Međutim, navedena presuda je po žalbi apelanta, rješenjem Kantonalnog suda od 15. maja 2003. godine, ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Ustavni sud dalje zapaža da je, nakon izvršene reorganizacije pravosuđa, predmet 2004. godine dostavljen na postupanje Općinskom sudu i da je taj sud u ponovljenom postupku prvostepenu presudu donio nakon proteka nešto više od jedne godine (26. decembra 2005. godine), ali je i navedena presuda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 18. aprila 2008. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje. U daljem toku parničnog postupka Općinskom sudu je, uslijed promjene postupajućih sudija i potrebe za ponovnim izvođenjem dokaza, trebalo tri godine da donese prvostepenu presudu (8. februara 2011. godine) kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta, a navedena presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 27. juna 2011. godine, kao i presudom Vrhovnog suda od 28. februara 2013. godine. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ne uočava neopravdano duge periode nepostupanja redovnih sudova, posebno kada se uzme u obzir postojanje objektivnih okolnosti kao što su izvršena reorganizacija pravosuđa zbog koje je predmet prešao u nadležnost drugoga suda, veliki broj predmeta, te činjenica da je u predmetnom postupku, prema navodima Općinskog suda, dolazilo do promjene postupajućih sudija, zbog kojih je bilo neophodno ponovno provoditi procesne radnje. Međutim, Ustavni sud istovremeno smatra da ne postoji opravdanje za ovako nedjelotvorno postupanje redovnih sudova, posebno ako se uzme u obzir da su u žalbenom postupku odluke prvostepenih sudova (Općinskog suda u Banovićima i Općinskog suda) dva puta ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka koji je trajao više od 12 godina u najvećoj mjeri snose prvostepeni sudovi (Općinski sud u Banovićima i Općinski sud) koji su u postupku počinili propuste koji su prouzrokovali ukidanje odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji je okončan nakon proteka 12 godina i osam mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

35. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanta za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za naknadu štete koji se, prema zakonu, ne smatra hitnim i koji je trajao više od 12 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.800,00 KM.

36. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. II.Ostali aspekti prava na pravično suđenje

37. Iz apelacijskih navoda također proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer smatra da vještaci koji su proveli vještačenje uopće nisu odgovorili postavljenom zadatku, a da su redovni sudovi propustili da kritički podvrgnu analizi nalaze vještaka.

38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

40. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, te da je apelant, koji je bio zastupan od advokata, u provedenom postupku isticao žalbene i revizijske prigovore o kojima su redovni sudovi odlučivali i dali razloge za svoje odluke. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant i u apelacijskim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u parničnom postupku i o kojima su redovni sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost redovnih sudova u zaključku da je tuženi, na kome je shodno članu 173. ZOO bio teret dokazivanja, dokazao da njegova djelatnost nije uzrok štete na nekretnini apelanta. S tim u vezi, Ustavni zapaža da je navedeni zaključak redovnih sudova utemeljen na nalazu i mišljenju vještaka geološke struke koji je zaključio da apelantova nekretnina, s obzirom na udaljenost od mjesta miniranja, nije mogla imati štetne posljedice od izvršenog miniranja; zatim, na nalazu i mišljenju vještaka rudarske struke koji je istakao da je upotrijebljena količine eksploziva prouzrokovala potrese uglavnom prvog do drugog stepena po skali Medvedeva, a da potresi prvog i drugog stepena intenziteta ne mogu imati direktne posljedice na oštećenje predmetnog objekta; te na činjenici da je apelant poslije prvog uviđaja Općinskog suda iz Banovića, bez prisustva vještaka građevinske struke, porušio objekt, zbog čega niti jedan vještak građevinske struke nije želio provesti vještačenje na objektu koji ne postoji. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odnosu na apelantove prigovore kojima je osporavao nezavisnost i nepristranost vještaka, zaključio da je uviđaju prisustvovala supruga apelanta, da apelant tokom postupka nije tražio da ga vještak geološke struke obavijesti kada će izaći na lice mjesta, kao i da apelant, u smislu člana 153. st. 2. i 6. ZPP, nije do zaključenja ročišta za glavnu raspravu postavio zahtjev za izuzeće vještaka. Također, u odnosu na apelantove navode da su vještaci svoje nalaze dali na osnovu nekompletne dokumentacije, Kantonalni sud je, obrazlažući svoj zaključak, istakao da apelant ničim nije ukazao koja je to druga kompletnija dokumentacija koja je trebala biti uzeta u obzir, zbog čega je apelantove navode ocijenio kao paušalne i ničim argumentirane. Navedene zaključke Kantonalnog suda u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak trajao 12 godina i osam mjeseci, za što najveću odgovornost snose prvostepeni sudovi (Općinski sud u Banovićima i Općinski sud) koji nisu djelotvorno upravljali postupkom s obzirom da su njihove odluke ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak.

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši tužbeni zahtjev apelanta, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neutemeljeno ukazao.

44. Na osnovu člana 59. st.1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2222/13 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio