Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1317/13 (Z. Š.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1317/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1317/13, rješavajući apelaciju Z. Š., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Z. Š.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044093 11 Rev od 29.

studenog 2012. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Z. Š. izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044093 11 Rev od 29. studenog 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044093 08 Gž od 23. lipnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044093 04 P od 29.

kolovoza 2008. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 26. ožujka 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044093 11 Rev od 29. studenog 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044093 08 Gz od 23. lipnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044093 04 P od 29. kolovoza 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelantica je 4. listopada 2011. godine, povodom iste pravne stvari, podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda koje su osporene i ovom apelacijom. S obzirom na to da je u to vrijeme postupak po apelantičinoj reviziji bio u toku, Ustavni sud je 25. listopada 2011. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 3873/11 kojom je apelantičina apelacija odbačena kao preuranjena.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Filozofskog fakulteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. travnja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. travnja 2016. godine, Kantonalni sud 12. svibnja 2016. godine, Općinski sud 18. svibnja 2016. godine, a tuženi 4. svibnja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 044093 04 P od 29. kolovoza 2008. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tuženog, u cijelosti je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje Odluke Upravnog odbora tuženog broj 01-02/272 od 10. prosinca 2003. godine kojom je apelantici prestao Ugovor o radu broj 0103/2245 od 8. svibnja 2000. godine, kao i Odluke Upravnog odbora tuženog broj 01-02/3 od 22. siječnja 2004. godine. Dalje, apelantica je tražila da se tuženog obveže da joj isplati iznos od 4.332,60 KM na ime otpremnine sa pripadajućom zakonskom kamatom shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 6. veljače 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i iznos od 34.660,80 KM za razdoblje od 1. listopada 2003. do 1. listopada 2007. godine na ime materijalne štete u vidu izgubljene koristi sa pripadajućom zakonskom kamatom shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 6. veljače 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.905,00 KM.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica 6. veljače 2004. godine podnijela tužbu protiv tuženog, koju je precizirala na ročištu od 17. travnja 2008. godine i kojom je predložila da Sud nakon provedenog postupka donese presudu kao u izreci. Apelantica je u tužbi navela da joj je Odlukom Upravnog odbora tuženog prestao Ugovor o radu i radni odnos, pri čemu je u obrazloženju navedene odluke navedeno kako apelantica ne obavlja svoje poslove, ne dolazi na Odsjek i ne drži vježbe studentima. Apelantica smatra da su navodi iz odluke proizvoljni i neutemeljeni, kao i da joj nanose štetu po pitanju daljnjeg zaposlenja kod nekog drugog poslodavca. Apelantica je navela i da je Odluku o prestanku radnog odnosa donio Upravni odbor tuženog koji nije nadležan za donošenje jedne takve odluke, što proizlazi iz internih akata tuženog. Dalje, apelantica je, vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete radi izgubljene koristi, istakla da je tuženi u skladu sa odredbama Zakona o visokom obrazovanju bio obvezan raspisati natječaj za reizbor asistenta prije isteka vremena na koje je zaključen Ugovor o radu, a za što su se stekli svi zakonski uvjeti, što je tuženi propustio učiniti, čime je apelanticu, kao visokokvalificiran kadar (doktor nauka) ostavio bez zaposlenja, a istodobno je bez osnove propustio obnoviti Ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme iako za njezino radno mjesto nije bilo drugog kvalificiranog kadra. U svezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu otpremnine, apelantica je istakla da je u skladu sa odredbama članka 16. predmetnog Ugovora o radu precizirano pravo uposlenika na otpremninu, a budući da je apelantica bila uposlena kod tuženog preko dvije godine, smatra da joj je tuženi dužan isplatiti otpremninu shodno odredbama Zakona o radu.

8. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je Odlukom o izboru broj 02-01- 3865 od 6. listopada 1999. godine apelantica izabrana u zvanje asistenta za nastavni predmet Savremeni francuski jezik na Odsjeku za romanistiku kod tuženog za vrijeme od četiri godine i da je na temelju navedene odluke s tuženim zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme. Iz Ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenog između apelantice i tuženog utvrđeno je da je odredbom članka 1. određeno da se navedeni Ugovor zaključuje za vrijeme od četiri godine, odredbom članka 2. određeno je da će radni odnos trajati do 1. listopada 2003. godine, dok je odredbom članka 15. stavak 1. točka 6. određeno da Ugovor prestaje istekom vremena na koji je sklopljen. Općinski sud je, iz Odluke o prestanku radnog odnosa broj 01-02/272 od 10. prosinca 2003. godine utvrdio da je u stavku 1. konstatirano da je apelantici prestao Ugovor o radu, odnosno radni odnos kod tuženog s danom 1. listopada 2003. godine do kada je imala zaključen Ugovor o radu. Uvidom u Odluku tuženog broj 01-02/3 od 22. siječnja 2004. godine utvrđeno je da je odbijen kao neutemeljen apelantičin prigovor protiv Odluke Upravnog odbora broj 01-02/272 od 20. studenog 2003. godine. Dalje, Općinski sud je naveo da je ocjenom dokaza provedenih tijekom postupka utvrdio je da je Odluka o prestanku radnog odnosa koju je donio tuženi donesena u skladu sa Zakonom o radu, posebno ukoliko se ima u vidu da je u odredbi članka 15. stavak 1. točka 6. navedenog Ugovora navedeno da Ugovor o radu koji je zaključen između apelantice i tuženog prestaje istekom roka od četiri godine. Općinski sud je ukazao da dio obrazloženja Odluke u kojemu je navedeno da je apelantici Ugovor o radu prestao iz razloga neobavljanja poslova, nedolazaka na Odsjek i neodržavanja vježbi sa studentima nije od utjecaja da bi sud bio mišljenja da navedena Odluka nije donesena u skladu sa Zakonom. Nadalje, u Ugovoru o radu nije navedeno da je tuženi dužan prije isteka roka od četiri godine raspisati natječaj za reizbor ili imenovanje uposlenika koji ima zaključen Ugovor o radu.

9. Općinski sud je odbio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obveže tuženog da joj na ime materijalne štete u vidu izgubljene koristi isplati iznos od 34.660,80 KM za razdoblje od 1. listopada 2003. do 1. listopada 2007. godine iz razloga što je Odluka o prestanku Ugovora o radu donesena u skladu sa zakonom, odnosno činjenica da su prestankom Ugovora o radu prestala i sva apelantičina prava, pa je Sud stava da apelantica nije dokazala da je tuženi obvezan isplatiti navedeni iznos na ime materijalne štete u vidu izgubljene koristi. Vezano za dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu otpremnine, Sud je ukazao da mu nije moglo biti udovoljeno s obzirom na to da apelantica nije dokazala utemeljenost ovog dijela tužbenog zahtjeva, budući da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da tuženi nije donio odluku o otkazu Ugovora o radu apelantici, nego odluku o prestanku radnog odnosa.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 044093 08 Gz od 23. lipnja 2011. godine apelantičina žalba je odbijena kao neutemeljena i presuda Općinskog suda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud proveo postupak i donio odluku, a da pri tome nije povrijedio odredbe ZPP-a koje bi utjecale na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, kao i da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao da je Općinski sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je Odluka o prestanku radnog odnosa od 10. prosinca 2003. godine donesena na temelju odredbe članka 86. stavak l. točka 6. Zakona o radu kojim je reguliran način prestanka ugovora o radu i to istekom vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme. Kantonalni sud smatra da je prvostupanjski sud, pravilnom ocjenom provedenih dokaza, pravilno zaključio da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena u skladu sa Zakonom iz razloga što je u članku 15. stavak l. točka 6. Ugovora o radu koji su zaključili apelantica i tuženi propisano da će apelantici radni odnos prestati istekom roka od četiri godine i to zaključno sa 1. listopada 2003. godine. Dalje, Kantonalni sud ukazuje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da dio obrazloženja Odluke u kojoj je konstatirano da apelantici prestaje radni odnos, a u kojemu je navedeno da apelantici ugovor o radu prestaje iz razloga što nije obavljala svoje poslove, nije dolazila na Odsjek i nije održavala vježbe sa studentima, nije moglo utjecati na to da sud dođe do konačnog zaključka da navedena odluka nije donesena u skladu sa Zakonom. Dalje, pravilan je zaključak da u Ugovoru o radu od 8. svibnja 2000. godine nije navedeno da je tuženi dužan prije isteka roka od četiri godine raspisati natječaj za reizbor ili imenovanje uposlenika koji je imao zaključen ugovor o radu, kao i da činjenica da li je ili nije bio raspisan natječaj za izbor nastavnika nije ni predmet u ovom sporu. Konačno, Kantonalni sud je stava da je Općinski sud pravilno odlučio i to obrazložio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu iznosa na ime materijalne štete u vidu izgubljene koristi, kao i otpremnine. U svezi sa apelantičinim žalbenim navodima da je svojim postupanjem tuženi povrijedio odredbe članka 72. stavak 4. Zakona o visokom obrazovanju, Kantonalni sud je utvrdio da nisu utemeljene, budući da u Ugovoru o radu koji su zaključili apelantica i tuženi nije predviđena obveza tuženog da raspiše natječaj, dok je u odredbi na koju se apelantica pozvala propisano da je visokoškolska ustanova obvezna raspisivati natječaj za izbor potrebnih nastavnika prije početka svake školske godine što je i učinjeno, ali se apelantica na natječaj nije prijavila, pa nije ni mogla ući u izbor nastavničkog i suradničkog kadra tuženog.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 044093 11 Rev od 29. studenog 2012. godine odbijena je revizija koju je apelantica izjavila protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je drugostupanjski sud odlučujući o apelantičinoj žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i pri tome je u obrazloženju svoje presude dao razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, pa proizlazi da nije utemeljen revizijski prigovor da drugostupanjski sud nije obrazložio sve žalbene navode. Vrhovni sud je ukazao da je točan revizijski navod da u presudama Kantonalnog i Općinskog suda nije označena vrijednost spora, čime je povrijeđena odredba članka 191. stavak 1. ZPP-a, međutim u navodima iz revizije apelantica nije Vrhovnom sudu ukazala na koji način je ta povreda utjecala na zakonitost i pravilnost drugostupanjske presude. Po ocjeni Vrhovnog suda ne radi se o povredi koju ima u vidu odredaba članka 209. ZPP-a, tj. ta povreda ni na koji način nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost drugostupanjske presude. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim i apelantičine prigovore povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Naime, Vrhovni sud je stava da su jedine pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari te da je apelantica sa tuženim imala zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, na period od četiri godine, da je taj period od četiri godine istekao i da apelantica nakon toga nije zaključila novi ugovor o radu. Odluke tuženog, čije poništenje apelantica traži u ovom postupku, su deklaratornog karaktera i njima se samo konstatira pravno stanje koje je nastupilo nakon proteka vremena na koje je bio zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme. Vrhovni sud je stava da je pravilan pravni stav Kantonalnog i Općinskog suda da su dispozitivi predmetnih odluka zakoniti i pravilni, da samo oni mogu biti predmetom poništavanja, a ne i obrazloženja, pa je sadržaj obrazloženja tih odluka irelevantan. Dakle, apelantičin Ugovor o radu je prestao pretekom vremena na koji je bio zaključen, a ne iz razloga što tuženi u skladu sa odredbom članka 72. stavak 4. tada važećeg Zakona o visokom obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 17/99) nije za školsku 2003./2004. godinu raspisao natječaj za izbor potrebnih nastavnika prije početka te školske godine. Mada to nije relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je posebno naglasio da je tuženi sa zakašnjenjem raspisao natječaj za izbor potrebnih nastavnika za 2003./2004. školsku godinu na koji se apelantica nije javila iz razloga, koji je ponovila i u reviziji, što natječaj nije bio raspisan za neko od zvanja koje bi značilo njeno akademsko napredovanje. Iz same zakonske formulacije članka 72. stavak 4. Zakona o visokom obrazovanju proizlazi da se natječaj raspisuje za izbor potrebnih nastavnika, dakle nastavnika koji su potrebni tuženom, a ne natječaj prema potrebama nastavnika. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelantica, osim paušalnog prigovora da je ovaj spor trebalo raspraviti primjenom odredaba Zakona o visokom obrazovanju i Pravilnika o radu tuženog, nije navela primjenom kojih odredaba (osim odredbe članka 72. stavak 4. Zakona o visokom obrazovanju o čemu je već bilo riječi) tih propisa bi za nju bila donesena povoljnija odluka. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da s obzirom da apelantičin radni odnos prestao na zakonit način ona nema pravne osnove potraživati naknadu štete u vidu izgubljene zarade za period poslije zakonitog prestanka radnog odnosa, kao ni isplatu otpremnine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na rad i prava iz radnog odnosa zaštićenih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su sastavni dio Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije, počev od dužine trajanja postupka preko sedam godina, iako je zakonom propisana žurnost rješavanja sporova iz radnih odnosa; zatim, propuštanje sudova da cijene okolnost da je o apelantičinom prigovoru odlučivao isti organ, što samo po sebi čini onemogućavanje apelantice u pravu dvostupnjevitosti rješavanja, čime su takve odluke same po sebi ništave, kao i zbog toga što nije označena visina vrijednosti spora predmeta kao bitnog elementa svake odluke suda. Dalje, apelantica navodi da je osporenim odlukama od strane tuženog diskriminirana u svome pravu na rad i pravima iz radnog odnosa zaštićenog Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, pa je time došlo i do povrede članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom II/4. Ustava BiH. Apelantica je ukazala da je, prema tada važećem Zakonu o visokom obrazovanju, kao i Pravilima tuženog, tuženi imao obvezu da za postojeće Ugovore o radu, tri mjeseca prije njihovog isteka, raspiše natječaj za reizbor odnosno izbor u predmetno zvanje, što je propustio učiniti, te je na taj način apelantičin Ugovor o radu istekao, a apelantica je spriječena ne samo u napredovanju, što je isto bila zakonska obveza tuženog, već je ostala i bez posla. Odbijanjem tužbenog zahtjeva u pogledu poništenja ništavih odluka tuženog kao i u pogledu prava na otpremninu i naknadu štete zbog izgubljene koristi zbog propuštanja pravodobno objavljivanja natječaja u zakonom propisanom roku za reizbor, odnosno sprječavanja napredovanja, apelantica smatra da je spornim odlukama sudova povrijeđeno i njezino pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju iz razloga što je apelantica zbog površnog i paušalnog pristupa sudova i odugovlačenja postupka već preko sedam godina, kao doktor nauka na Birou za zapošljavanje, iako se radi o kadru prijeko potrebnom tuženom.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pobijanom odlukom nisu povrijeđena apelantičina prava koja navodi u apelaciji, kao i da ostaje kod razloga za donošenje osporene odluke koji su dati u obrazloženju odluke.

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje u cijelosti kod razloga datih u odluci, kao i da tijekom postupka pred tim sudom nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava niti je primjena materijalnog prava bila proizvoljna.

16. Općinski sud je u odgovoru naveo da je odluka donesena u skladu s važećim propisima, kao i da je stava da apelantičina prava nisu povrijeđena.

17. Tuženi je uz odgovor na apelaciju dostavio cjelokupan spis koji se tiče ovog postupka. U odgovoru je navedeno da tuženi osporava navode iz apelacije iz razloga što je apelantica s tuženim zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od četiri godine; tuženi tvrdi da nije imao namjeru s apelanticom raskinuti radni odnos i da je apelantica „bila u zabludi u pogledu toga da li će se natječaj raspisati, te je iz njoj znanih razloga protumačila pitanje raspisivanja natječaja kao atak na njuˮ, tuženi je raspisao natječaj na koji se apelantica nije prijavila, nego je samoinicijativno prestala raditi; apelantica nikad nije dostavila tuženom zahtjev za nostrifikaciju diploma stečenih u inozemstvu. Na temelju nostrifikacije mogao bi se potvrditi ili negirati izbor u više zvanje. Pri tome je bitno naglasiti da tuženi natječaj raspisuje u skladu sa svojim potrebama, a ne potrebama eventualnih učesnika tog natječaja. Tuženi je ukazao da apelantičini navodi da joj je svjesno i namjerno napravljena materijalna i moralna šteta nisu točni, budući da je tuženi odobravanjem plaćenog odsustva apelantici omogućio stručno usavršavanje i napredovanje želeći da apelantica bude nastavnik na Odsjeku za romanistiku. Tuženi je apelanticu pozivao da radi, zakazivao sastanke na koje se ona nije odazivala, nego je samovoljno podigla dokumente i prestala raditi. Konačno, tuženi je naveo da nisu točni apelantičini navodi da se pitanje njenog radnog odnosa nije moglo temeljiti na odredbama Zakona o radu nego na odredbama Zakona o visokom obrazovanju. Tuženi smatra da je jasno da je pitanje izbora u nastavno-naučno zvanje regulirano odredbama Zakona o visokom obrazovanju, dok se pitanja iz radnog odnosa reguliraju odredbama Zakona o radu.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

19. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00, 29/03) koji je bio na snazi u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 86. stav 1. tačka 6.

Ugovor o radu prestaje:

6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;

20. Zakon o visokom obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 17/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 72.

[...] Visokoškolska ustanova obavezna je raspisivati konkurs za izbor potrebnih nastavnika prije početka svake školske godine.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. veljače 2013. godine, a apelacija je podnesena 26. ožujka 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također, apelantica se žali na povredu prava na rad i prava iz radnog odnosa zaštićenih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su sastavni dio Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. U predmetu pred redovitim sudovima raspravljalo se o utemeljenosti apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se ponište odluke kojima je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa, dakle, raspravljalo se o apelantičinim građanskim pravima. Suština apelantičinih navoda iz apelacije svodi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu prava i proizvoljnost u odlukama redovitih sudova, kao i nerazumna dužina trajanja predmetnog postupka.

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

28. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

29. Europski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18).

b) Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud konstatira da je apelantica tužbu podnijela 6. veljače 2004. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 29. studenog 2012. godine. Dakle, cjelokupan postupak je trajao duže od osam godina i šest mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

31. Ustavni sud konstatira da je predmet bio relativno složene prirode, budući da je tijekom postupka trebalo utvrditi da li su odluke tuženog zakonite, da je proveden značajan broj dokaza te da su saslušavani svjedoci na okolnosti navoda iz tužbe i odgovora na tužbu. U odnosu na doprinos redovitih sudova dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao četiri godine i šest mjeseci. Nakon toga, Kantonalni sud je odluku o apelantičinoj žalbi donio za nešto manje od tri godine. Vrhovni sud je odluku o reviziji donio u roku od jedne godine i šest mjeseci nakon donošenja drugostupanjske presude. Pri tome, redoviti sudovi u odgovoru na apelaciju nisu dali nikakva obrazloženja za ovakvu dužinu trajanja postupka. Stoga, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja postupka, u postupku koji je po svojoj prirodi žuran, kao i činjenicu da je apelantici itekako bilo od egzistencijalnog značaja da predmet završi što prije, kao i da je dužini postupka u najvećom mjeri doprinio Općinski sud, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz članka 6. Europske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku.

32. Na temelju navedenog, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju rok od osam godina i šest mjeseci u radnom sporu, ne zadovoljava princip prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u svezi Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34).

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i da je dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

34. Apelantica, dalje, smatra da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno pravo, kao i da su redovni sudovi proizvoljno postupali prilikom donošenja osporenih odluka. U apelaciji je ponovila razloge koje je isticala u postupcima pred redovitim sudovima.

35. U svezi s navedenim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacijske navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance odbili apelantičin tužbeni zahtjev, odnosno utvrdili da osporene odluke tuženog o prestanku apelantičinog radnog odnosa nisu nezakonite. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno obrazložio da je apelantičin radni odnos prestao na temelju relevantnih odredaba Zakona o radu, odnosno da je proteklo vrijeme na koje je bio zaključen Ugovor o radu između apelantice i tuženog, pa su redoviti sudovi zaključili da je sporna odluka tuženog donesena u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud suprotno navodima iz apelacije, smatra da su sudovi na sve tri instance dali dovoljno i jasno obrazloženje zbog čega su donijeli svoje odluke, a koje se ni u kom slučaju ne doimaju proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud primjećuje je apelantica osporenim odlukama očigledno nezadovoljna, ali Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne može naći ništa što pokreće pitanje povrede apelantičinog prava na pravično suđenje.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovoga prava.

Ostali navodi

39. S obzirom na zaključak da nema povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da se i oni zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, o čemu je Ustavni sud odlučio ocjenjujući navode o povredi prava na pravično suđenje.

40. Ustavni sud, također, zapaža da je apelantica paušalno navela povredu prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i prava na rad i prava iz radnog odnosa zaštićenih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su sastavni dio Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Budući da je na temelju stanja u spisu Ustavni sud utvrdio da apelantica ove navode nije potkrijepila konkretnim dokazima, nego su ovi navodi rezultat apelantičinog nezadovoljstva osporenim odlukama i ishodom samog postupka, Ustavni sud, imajući u vidu prethodne zaključke, ne nalazi za potrebno dodatno analizirati ni ove navode.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije kada je predmetni postupak trajao osam godina i šest mjeseci u postupku utvrđivanja zakonitosti odluke kojom je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa radi isteka vremena na koje je zaključen ugovor o radu, koji je po svojoj prirodi žuran, pri čemu je dužini trajanja postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud.

42. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u odnosu na ostale aspekte ovog prava, kada su nadležni redoviti sudovi pri donošenju svojih odluka dali jasne razloge, pozivajući se na materijalne propise, a takvo obrazloženje ni u čemu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

43. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman