Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4901/13 (V.Ć.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4901/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4901/13, rješavajući apelaciju V.Ć., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.Ć. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 007422 12 Gž od 27. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Adonisa Đuliman, advokat iz Mostara, podnijela je 2. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 007422 12 Gž od 27. septembra 2013. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru-Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Dn: 91/09 od 17. maja 2012. godine odbačen je zahtjev apelantice za uknjižbu prava vlasništva na poslovnom prostoru TOP S14/2 i zajedničkim dijelovima zgrade – Vila Neretva, izgrađene na k.č. 35/5 k.o. Mostar.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj ured 19. januara 2009. godine primio zahtjev apelantice za uknjižbu prava vlasništva, na osnovu ugovora o prodaji poslovnog prostora od 6. marta 2006. godine, na poslovnom prostoru TOP S14/2 u suterenu poslovnog objekta Vila Neretva izgrađenog na nekretnini označenoj kao k.č. 35/5 upisana u zk. ul. br. 1423 k.o. Mostar, kao i zajedničkog vlasništva na zajedničkim prostorima, dijelovima i uređajima zgrade i zajedničkog vlasništva na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi stambeno poslovne zgrade. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem broj Dn: 91/09 od 14. decembra 2011. godine naloženo apelantici da otkloni nedostatke u spisu i dostavi potvrdu prodavatelja o isplaćenoj kupoprodajnoj cijeni i saglasnost „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar za otuđenje predmetnog poslovnog prostora, te da je to rješenje uredno primljeno od strane apelanticinog punomoćnika 15. decembra 2011. godine. Također, utvrđeno je da je 13. januara 2011. godine apelantica po svom punomoćniku dostavila potvrdu o isplaćenoj kupoprodajnoj cijeni i zatražila produženje roka za dostavljanje saglasnosti navedene banke, kao i da je Općinski sud 17. januara 2012. godine dopustio produženje roka za dostavljanje predmetne saglasnosti i odredio novi rok od 60 dana. Isto tako, utvrđeno je da je podneskom od 16. marta 2012. godine apelantica po svom punomoćniku zatražila još jednom produženje roka, ovaj put do 15. aprila 2012. godine, za dostavljanje predmetne suglasnosti, te da je Općinski sud donio rješenje 20. marta 2012. godine i dopustio produženje roka za narednih 30 dana, a koje rješenje je uredno primio punomoćnik apelantice 27. marta 2012. godine. S obzirom da apelantica nije postupila po nalogu Općinskog suda od 14. decembra 2011. godine i dostavila tražene isprave u naznačenom roku, koji je rješenjem od 17. januara 2012. godine produžen za 60 dana, a zatim i rješenjem od 20. marta 2012. godine produžen za narednih 30 dana, odnosno do dana donošenja prvostepenog rješenja nije otklonila nedostatke u spisu Dn: 91/09, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja na temelju odredaba člana 40. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, kojima je propisano da ukoliko se zahtijevanom upisu suprotstavlja neki nedostatak, koji se može otkloniti, nadležni zemljišno knjižni referent određuje rok za otklanjanje nedostatka, koji ne može biti kraći od 15 dana, a ako po isteku pomenutog roka podnosilac zahtjeva nije otklonio nedostatak, nadležni referent zemljišnoknjižnog ureda donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelanticina žalba kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbacio prijedlog za uknjižbu iz razloga što apelantica ni u naknadno ostavljenim rokovima nije dostavila saglasnost pomenute banke za otuđenje poslovnog prostora što predstavlja smetnju za prenos prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Naime, utvrđeno je da iz zk. izvatka zk. ul. br. 1423 k.o. Mostar, proizlazi da je između ostalih i na predmetnom poslovnom prostoru uknjižena hipoteka u korist predmetne banke, kao i zabrana otuđenja i daljeg opterećenja založenih nekretnina. Također, utvrđeno je da okolnost što je predmetna nekretnina opterećena hipotekom nije smetnja za prenos prava vlasništva, kako to u žalbi tvrdi apelantica, međutim to i nije bio razlog odbacivanja prijedloga za uknjižbu, već upisana zabrana otuđenja i daljeg opterećenja nekretnine do izmirenja duga. Kantonalni sud je zaključio da, nakon zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja, sve dok takva zabrana traje, nije moguć upis bilo kakvih promjena prava nastalih na osnovu dobrovoljnog raspolaganja upisanog vlasnika. Naime, utvrđeno je da je ta zabrana upisana na osnovu sporazuma prodavatelja „PID“ d.o.o. Mostar kao upisanog nositelja prava vlasništva i navedene banke kao davatelja kredita. Isto tako, utvrđeno je da u prilog ovakvog zaključka Kantonalnog suda ide i odredba člana 9. stav 3. pomenutog zakona kojom je propisano da ako je nositelj prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu i poznato trećoj osobi. Kako se u konkretnom slučaju radi o ograničenju koje je upisano u zemljišnu knjigu, Kantonalni sud je zaključio da isto djeluje prema apelantici kao trećoj osobi jer je imala saznanja o postojanju ograničenja.
5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane Općinskog suda i Kantonalnog suda. Smatra da čak i nezakonito upisana zabrana raspolaganja u teretnom „C“ listu zk. ul. br. 1423 k.o. Mostar ne može biti prepreka za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, iz razloga što hipoteka ne utiče na promjenu vlasnika nekretnine. Osim toga, što se tiče dostavljanja saglasnosti predmetne banke, apelantica tvrdi da je Kantonalni sud tumačio da se radi o otklonjivom nedostatku, pri tome se pozivajući na navedene zakonske odredbe. U suštini, apelantica smatra da je dokazala osnovanost svog zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva na poslovnom prostoru TOP S14/2 i zajedničkom dijelovima zgrade - Vila Neretva, izgrađene na k.č.35/5 k.o. Mostar, te da su Općinski sud i Kantonalni sud u osporenim odlukama odbili njen zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njena prava na pravično suđenje i imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbacili apelanticin predmetni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je dao argumentovane razloge vezane za okolnost da to što je predmetna nekretnina opterećena hipotekom nije smetnja za prijenos prava vlasništva, nego je razlog odbacivanja zahtjeva za uknjižbu, već upisana zabrana otuđenja i daljeg opterećenja nekretnine do izmirenja duga. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da, nakon zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja, sve dok takva zabrana traje, nije moguć upis bilo kakvih promjena prava nastalih na osnovu dobrovoljnog raspolaganja upisanog vlasnika. Osim toga, Kantonalni sud je dao i jasne razloge zbog čega se pozvao na odredbe člana 9. stav 3. i člana 40. stav 1. predmetnog zakona. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman