Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-452/15 (M. H., R. H., S. H. i M. H. i drugi)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-452/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 07. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-452/15, rješavajući apelacije Miloša Hajdera i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miloš Hajder, Rade Hajder, Slavko Hajder i Mladen Hajder, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 003623 14 Rev od 10. novembra 2014. godine;
Enis Delić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 029959 15 Gž od 10. marta 2016. godine;
„Ekamant Bosna“ d.o.o. Bosanska Krupa, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 009423 13 Rev od 26. januara 2016. godine;
„K-BENZ“ d.o.o. Ljubuški, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 023666 15 Gž od 16. februara 2016.
godine;
N. S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 038684 13 Rev od 16. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-452/15
1. Miloš Hajder, Rade Hajder, Slavko Hajder i Mladen Hajder (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 003623 14 Rev od 10. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da im tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete, na gospodarskim objektima i poljoprivrednom zemljištu, isplati određene novčane iznose, te određeni novčani iznos koji se odnosi na izgubljenu dobit u određenom vremenskom periodu, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da u konkretnom slučaju apelanti, na okolnost izgubljene dobiti, nisu predložili i izveli odgovarajuće dokaze da je radnjama tužene nastala šteta na predmetnim nekretninama, niti su dokazali uzročnu vezu između samog čina ulaska tužene u posjed i štete nastale na zemljištu apelanata, niti da ulazak tužene u posjed spornih nekretnina sama po sebi predstavlja osnov za dosuđenje naknade materijalne štete. Dalje se navodi, da kako visina izgubljene koristi mora biti uvijek konkretno iskazana i dokazana, što u konkretnom predmetu nije slučaj, to Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja, član 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kada su zahtjev apelanata za naknadu štete – izgubljene dobiti odbili. Vrhovni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom dokaza izveli pravilan zaključak o neosnovanosti apelantovog zahtjeva, za naknadu štete na objektima apelanata, jer je tužena dokazala da je šteta na apelantovim objektima prouzrokovana krivicom SFOR-a, kao trećeg lica, za kojeg ona ne odgovara, pa je iz navedenih razloga, a u smislu člana 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužena oslobođena od odgovornosti za nastalu štetu na objektima apelanata.
AP-1824/16
3. Enis Delić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kiseljaka, kojeg zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog, podnio je 22. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 029959 15 Gž od 10. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar, Organizacijska jedinica: Distribucija električne energije, Distribucijsko područje „Centar“ Vilenička bb) na ime naknade materijalne štete za sve što je potrebno kako bi se uspostavilo naponsko stanje, te sve potrebne prateće radove i opremu, isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je tužitelj nesporno dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva jer je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je pravomoćnom presudom i osuđen, kao i da je na taj način počinio štetu tužitelju. Dalje se navodi da je tužitelj izveo dokaz kojim je dokazivao da je štetu svojim sredstvima i sanirao, jer je pročitao zapisnik o očevidu PU Kiseljak, te predračun iz kojeg je vidljivo koliko je materijala utrošeno, potrebni radovi, ocjene istih i konačan obračun štete u dosuđenom iznosu. Kantonalni sud konstatuje da nije ni sporno da je apelant u toku cijelog postupka osporavao iskazanu visinu štete koju je počinio tužitelju, ali osim paušalnih prigovora na visinu štete apelant nije predlagao bilo kakve dokaze, mada je bio dužan po pravilima o teretu dokazivanja ponuditi dokaz vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke na okolnost da tužitelju nije pričinio štetu u traženom iznosu, a sve prema dokazima koje je u toku postupka proveo tužitelj na okolnosti visine pretrpljene materijalne štete.
AP-1883/16
5. „Ekamant Bosna“ d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 26. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 009423 13 Rev od 26. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Unsko-sanski kanton) da apelantu na ime materijalne štete isplati određeni novčani iznos i na ime izmakle dobiti određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.
6. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je neosnovan apelantov prigovor da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da na strani tuženog ne postoji odgovornost za štetu koju je pretrpio zbog nepravilnog i nezakonitog rada suca Općinskog suda u Cazinu. Dalje se navodi da tuženi odgovara za štetu u predmetnom slučaju samo ukoliko je šteta prouzrokovana namjerno ili iz krajnje nepažnje, te da nezakonit rad suca je sudska praksa odredila kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili opštem aktu, odnosno kao propuštanje da se primjeni zakon i to sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta, tako da to postupanje ima obilježje namjere ili grube nepažnje. Vrhovni sud konstatuje, da imajući u vidu sve utvrđene okolnosti slučaja, da nema osnova za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o teškom kršenju sudske dužnosti pri interpretaciji pravnih pravila, jer iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je pred Općinskim sudom u Cazinu vođen parnični postupak koji je okončan donošenjem rješenja kojim se tužba smatra povučenom kao i da je žalbu izjavljenu na to rješenje, sud odbacio kao neblagovremenu, kao i to da je pred Općinskim sudom Cazin vođen izvršni postupak, te da je zaključkom odlučujući o prigovoru apelanta kao trećeg lica uputio ga da u zasebnom postupku ostvaruje svoja prava budući da nije dokazao da je vlasnik sporne stvari. Dakle, Vrhovni sud zaključuje, da počev od pokretanja parničnog i izvršnog postupka pa do donošenja rješenja i zaključka, sud je kontinuirano provodio zakonom propisane parnične i izvršne radnje, te nema osnova za zaključak o nesavjesnom postupanju uredujućih parničnog i izvršnog sudije koji bi pružalo osnov za zasnivanje odštetne odgovornosti zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda. AP-1884/16
7. „K-BENZ“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 26. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 023666 15 Gž od 16. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) da apelantu na ime štete nanesene na vozilu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
8. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da kod utvrđenog činjeničnog stanja, da je vozač apelantovog vozila olako držao da će se vozilo Golf - osiguranika tuženog, sporo kretati, te kad nije držao dovoljno rastojanje već se u trenutku skretanja vozila Golf nalazio iza istog samo 1.5 m te kad je radnju preticanja započeo na samom izlasku iz kružnog toka, po mišljenju Kantonalnog suda, isključivi krivac za nastanak predmetne nezgode je vozač apelantovog vozila, pa je zbog toga odbio apelantov tužbeni zahtjev.
AP-2063/16
9. N. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vinko Lazić, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 038684 13 Rev od 16. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede slobode, ugleda, časti i prava ličnosti i na ime materijalne štete na ime izgubljene koristi isplati određene novčane iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
10. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je apelant svoj zahtjev temeljio na odredbi člana 446. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), da je vrijeme provedeno u pritvoru, duže trajalo nego što traje kazna zatvora na koju je osuđen za počinjeno krivično djelo teška krađa, a da mu je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, kao i vrijeme koje je proveo u ekstradicionom pritvoru u Republici Srbiji. Dalje se navodi da je odredbom člana 446. stav 3. ZKP-a propisano da naknada štete ne pripada licu koje je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovalo lišenje slobode. Vrhovni sud konstatuje da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ponašanje apelanta usmjereno na izbjegavanje da se odazove pozivu suda u krivičnom postupku, u kome je više puta pokušano apelantovo prinudno dovođenje, zatim bjekstvo koje je uticalo na to da se zatraži izdavanje međunarodne potjernice i određivanje ekstradicionog pritvora koji je trajao duži period iz razloga što je prema rješenju Ministarstva pravde Republike Srbije, izručenje apelanta odloženo dok se protiv njega ne okonča krivični postupak pred osnovnim sudom u Novom Sadu zbog drugog krivičnog djela, te je konačno do ekstradicije došlo tek nakon izdržane kazne zatvora za krivično djelo za koje je apelant osuđen u Republici Srbiji, što po ocjeni Vrhovnog suda smatra nedopuštenim postupcima kojim je apelant prouzrokovao lišenje slobode, zbog čega nema obaveze tužene da mu naknadi štetu prema odredbi člana 446. stav 3. ZKP-a.
Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-452/15.
12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman