Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/13 (Z. I., F. I., Z. I. i A. I.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3068/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-3068/13, rješavajući apelaciju Zijada Ibričića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Ibričića, Fatime Ibričić, Zijade Ibričić i Amele Ibričić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 004814 12 Rev od 7. maja 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004814 11 Gž od 13. januara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Ibričić, Fatima Ibričić, Zijada Ibričić i Amela Ibričić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Devetaka - Tuzla, koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 10. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 004814 12 Rev od 7. maja 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 004814 11 Gž od 13. januara 2012. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 10. februara 2016. godine, punomoćnik apelanta je 18. februara 2016. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 004814 05 P od 20. januara 2011. godine obavezano je „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo – Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati, na ime naknade štete za pretrpljene psihičke bolove zbog smrti bliskog srodnika, ukupan iznos od 44.800,00 KM, u pojedinačnim iznosima pobliže opisanim u toj izreci, sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe (19. oktobra 2005. godine) do isplate i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.200,90 KM. Višak tužbenog zahtjeva apelanta je odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz podataka spisa tadašnjeg Osnovnog javnog tužilaštva Lukavac (u daljnjem tekstu: OJT Lukavac) broj Kt-198/92 proizilazi da je u saobraćajnoj nezgodi od 11. septembra 1992. godine smrtno stradao sin odnosno brat apelanta, Damir Ibričić (u daljnjem tekstu: prednik apelanata). Utvrđeno je da je do nezgode došlo usljed sudara vozila kojim je upravljao Vitomir Sejdić (u daljnjem tekstu: okrivljeni), osiguranik tuženog i bicikla na kojem su se nalazili prednik apelanata i Muhamed Ibričić. Navedeno je da je 26. oktobra 1993. godine OJT Lukavac podiglo optužnicu protiv okrivljenog, zbog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. Krivičnog zakona RBiH ali da je Osnovni sud u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Rješenjem broj K-10I/93 od 2. novembra 1993. godine obustavio krivični postupak protiv okrivljenog, jer je utvrđeno da je umro. Dalje, navedeno je da su apelanti od Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) dopisom od 2. juna 2005. godine tražili obavijest o toku predmetnog postupka, te su aktom tog tužilaštva broj Kta-1725/05 od 12. septembra 2005. godine obaviješteni da je postupak obustavljen.

4. Budući da su apelanti tražili naknadu štete zbog smrti njihovog prednika a da je tuženi istakao prigovor zastare tog potraživanja, Općinski sud je istakao da, prema njegovom stavu taj prigovor nije osnovan. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na član 390. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano, ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, da povjerilac ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom kao i da je stavom 2. tog člana propisano da isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kada je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku. Navedeno je da su apelanti svoj zahtjev (potraživanje) imali pravo postaviti u toku trajanja krivičnog postupka koji se vodio kod Osnovnog suda protiv okrivjenog. Međutim, budući da Osnovni sud, nakon donošenja rješenja kojim obustavlja krivični postupak protiv okrivljenog, nije uputio obavijest apelantima o obustavljanju postupka, prema stavu Općinskog suda, proizilazi da su apelanti u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja obavještenja o obustavi krivičnog postupka podnijeli tužbu za naknadu štete, te na taj način u dozvoljenom roku od tri mjeseca zatražili zaštitu svog potraživanja u parničnom postupku. Općinski sud je naveo da je utvrdio da je doprinos prednika apelanata u procentu od 30% nastanku predmetne saobraćajne nezgode, slijedom čega je utvrđenu visinu tužbenog zahtjeva umanjio u tom procentu, te je u skladu sa orijentacionim kriterijima sudske prakse, dosudio apelantima iznose pobliže navedene u izreci presude.

5. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 004814 11 Gž od 13. januara 2012. godine kojom je žalbu uvažio, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen postavljeni tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tuženi u žalbi ukazao da je krivični postupak obustavljen 2. novembra 1993. godine, te da su apelanti tužbu podnijeli nakon isteka nepunih 13 godina (19. oktobra 2005. godine) od obustave postupka, pa je slijedom toga, prvostepeni sud pogrešno primijenio član 390. ZOO-a shodno čemu je pogrešno cijenio istaknuti materijalno pravni prigovor zastare potraživanja. Naime, kako je istakao Kantonalni sud, apelanti su svoj tužbeni zahtjev zasnovali na činjeničnim tvrdnjama da je osiguranik tuženog - okrivljeni, 11. februara 1992. godine na štetu njihovog sina odnosno brata, koji je kritične prilike smrtno stradao, počinio krivično djelo Teška djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 181. stav 3. Krivičnog zakona SRBiH. Navedeno je da tokom postupka nije bilo sporno da je okrivljeni 11. septembra 1992.godine, na štetu prednika apelanata počinio predmetno krivično djelo, odnosno nije sporno da je šteta pričinjena radnjama koje sadrže bitna obilježja biča krivičnog djela. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije bilo mjesta primjeni člana 390. ZOO-a, već je prigovor zastarjelosti potraživanja trebao da cijeni sa aspekta člana 377. ZOO-a kojim je propisano da u slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dakle, kako je istakao Kantonalni sud, ovom odredbom je predviđen duži rok zastarjelosti od rokova propisanih čl. 371. i 376. ZOO-a.

6. Navedeno je da je, u skladu sa odredbom člana 95. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, za krivično djelo Teška djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 181. stav 3. Krivičnog zakona SRBiH, za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju do pet godina, predviđen relativni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja u trajanju od pet godina, odnosno apsolutni rok zastarjelosti u trajanju od deset godina. Navedeno je da zastara zahtjeva za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom počinje teći od dana kada je krivično djelo učinjeno, a ne od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu prouzrokovala. Slijedom navedenog, kako je istakao Kantonalni sud, u predmetnoj pravnoj stvari to znači da bi se desetogodišnji rok (apsolutni rok) zastarjelosti krivičnog gonjenja, propisan članom 95. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona SFRJ, za predmetno krivično djelo, odnosno rok zastare zahtjeva za naknadu štete, računao od 11. septembra 1992. godine, kada je krivično djelo počinjeno, te bi apsolutna zastarjelost za krivično gonjenje, odnosno produženi rok za zastarjelost zahtjeva za naknadu štete, nastupio 11. septembra 2002. godine. Kantonalni sud je dalje istakao da istekom vremena koje je određeno za zastaru krivičnog gonjenja zastarjeva i zahtjev za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, na što upućuje član 377. ZOO-a, pa je slijedom toga, potraživanje apelanata zastarjelo mnogo prije dostavljanja informacije od strane Kantonalnog tužilaštva, odnosno podnošenja tužbe.

7. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da činjenica da pokretanjem krivičnog postupka nastupa prekid zastarjevanja krivičnog gonjenja koji povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete i sprečava zastaru štete koja je pričinjena krivičnim djelom (član 377. ZOO). Medjutim, kako je naglasio Kantonalni sud, ovo samo u slučaju da su oštećeni, apelanti, u krivičnom postupku postavili imovinskopravni zahtjev i zatim u roku podnijeli tužbu. Stoga budući da je samo apelant Zijad Ibričić postavio imovinskopravni zahtjev, a ostali apelanti nisu učestvovali u krivičnom postupku, te shodno tome nisu ni postavili imovinskopravni zahtjev kojim su mogli prekinuti zastarjelost potraživanja naknade štete iz predmetne saobraćajne nezgode, u odnos na njihova potraživanja, to se na njih mogao samo primjenjivati rok zastare od tri godine regulisan odredbama člana 376. ZOO-a, u kojem roku su propustili da podnesu tužbu sudu.

8. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da, nasuprot stavu Općinskog suda, član 390. ZOO-a, dolazi do izražaja onda kad je adhezioni zahtjev postavljen tokom zastarnog roka iz člana 376. ZOO, ali odluka krivičnog suda kojom o navedenom zahtjevu nije meritorno odlučeno donijeta po proteku tog roka ili neposredno (to jeste manje od tri mjeseca) prije njegovog proteka. Naime, u takvom slučaju član 390. ZOO, omogućava oštećeniku da u dodatnom tromjesečnom roku pokrene parnični postupak bez opasnosti da će mu štetnik s uspjehom staviti prigovor zastare njegovog potraživanja, a u suprotnom ako rok iz člana 376. ZOO nije protekao tužiteljeva potraživanja ne bi zastarjela do isteka tog roka. U konačnom, po ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je pogrešno cijenio blagovremenost podnijete tužbe od dana dostavljanja informacije od Kantonalnog tužilaštva, u situaciji kada je krivični postupak obustavljen od strane Osnovnog suda, zbog čega bi jedino sud bio nadležan da dostavlja obavijest oštećenima o obustavi postupka u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku (član 143.).

9. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 32 0 P 004814 12 Rev od 7. maja 2013. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog i Kantonalnog suda te revizijske prigovore apelanata da je rok za zastarjevanje potraživanja naknade štete trebalo računati u skladu sa članom 390. stav 1. ZOO-a. S tim u vezi Vrhovni sud je citirao tu normu te istakao da stav apelanata nije osnovan. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, kada bi se i prihvatio stav apelanata da su postavili imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku protiv okrivljenog (osiguranika tužene), propisani rok od tri mjeseca bi se računao od dana obustavljanja krivičnog postupka (tj. 2. novembra 1993. godine), a ne od dana dostavljanja obavijesti Kantonalnog tužilaštva od 12. oktobra 2005. godine. Od tog datuma bi se zatim primjenjivao rok zastare potraživanja naknade štete iz člana 376. ZOO-a, tj. tri godine, što ponovo čini prigovor tuženog osnovanim. Kako se zastarom potraživanja gubi pravo zahtjevati potraživanje nastalo iz štetnog događaja to je, prema stavu Vrhovnog suda, Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 377. ZOO-a kada je uvažavajući žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog propusta da u konkretnom slučaju, primijeni član 390. ZOO-a, te da je takvom odlukom na njih stavio “preveliki teret“. U tom kontekstu, navode da su obavještenje o obustavi krivičnog postupka zaprimili 12. septembra 2005. godine i da su tužbu podnijeli 19. oktobra 2005. godine, pa da je stoga trebalo odbiti prigovor zastarjelosti potraživanja. Navode da im se ne može stavljati na teret to što im nije dostavljeno obavijest o obustavi postupka 1993. godine, jer niti su mogli niti su bili dužni znati da je okrivljeni umro i da je zbog toga krivični postupak obustavljen. Dalje, prigovaraju i stavu Vrhovnog suda da prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, ali samo u slučaju da su apelanti u krivičnom postupku postavili imovinskopravni zahtjev, koji je u konkretnom slučaju postavio samo apelant Zijad Ibričić. Međutim apelanti smatraju da im se to ne može staviti na teret „jer je jedino Zijad Ibričić i bio pozvan u postupku istrage, što je uobičajena praksa“. Osim toga navode da ono što je „iskazao Zijad Ibričić kao oštećeni, iskazala je i njegova supruga“. Također, ističu da su apelanti Amel i Zijada Ibričić bili djeca (rođeni 1988. i 1978. godine) što je sud potpuno previdio. Pored toga, apelanti smatraju da je osporenim odlukama došlo do kršenja „vladavine prava i principa pravne sigurnosti“ te se u tom kontekstu pozivaju na odluku Ustavnog suda broj AP-1076/09 i citiraju dio iz obrazloženja te odluke.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vide u tome što su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, zaključio da Općinski sud u predmetnom postupku, nije pravilno raspravio i razriješio istaknuti materijalni prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja naknade štete. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da, u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije bilo mjesta primjeni člana 390. ZOO-a, nego je prigovor o zastari potraživanja Općinski sud trebao da cijeni sa aspekta člana 377. ZOO-a kojima je propisano da u slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Imajući u vidu da je Kantonalni sud u osporenoj presudi dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredaba ZOO-a, a koji stav je u cjelosti potvrdio i Vrhovni sud, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu proizvoljne, niti postoji išta što bi ukazalo da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO-a na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Nadalje, u pogledu navoda da je osporenim odlukama došlo do povrede „vladavine prava i principa pravne sigurnosti“ i pozivanja na odluku Ustavnog suda broj AP-1076/09 (dostupna na www.ustavnisud.ba ) Ustavni sud zapaža da, za razliku od predmetnog slučaja, iz sadržaja navedene odluke proizlazi da se u tom predmetu u redovnom postupku odlučivalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva za potraživanja naknada iz radnog odnosa te da je Ustavni sud utvrdio „da je od strane istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu došle proturječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse“ Međutim, u konkretnom slučaju apelanti u prilog svom stavu nisu ponudili bilo kakve dokaze ili eventualno odluke o različitoj praksi Vrhovnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o „povredi vladavine prava i principa pravne sigurnosti“ također očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/13 (Z. I., F. I., Z. I. i A. I.) | Sudska praksa | Aktio