Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1683/13 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo – ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Stanarsko pravo
- Javna vlast
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1683/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1683/13, rješavajući apelaciju JP "Elektroprivrede BiH" d.d. Sarajevo – ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP "Elektroprivrede BiH" d.d. Sarajevo – ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 005742 12 Uvp od 17. januara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005742 10 U od 30. novembra 2011. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12/01-1-23-276 v. 331/07 od 7.
septembra 2010. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Opštine Tuzla broj 05-02/I-2-23-PS-3822/98 od 22. marta 2010.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo – ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 005742 12 Uvp od 17. januara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 005742 10 U od 30. novembra 2011. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1-23-276 v. 331/07 od 7. septembra 2010. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Opštine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05- 02/I-2-23-PS-3822/98 od 22. marta 2010. godine.
2. Rješenjem Službe broj 05-02/I-2-23-PS-3822/98 od 22. marta 2010. godine potvrđeno je da je Jovan Malić (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) na dan 30. aprila 1991. godine bio korisnik stana koji se nalazi u Tuzli, ulica Rudarska broj 46 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da mu na osnovu toga pripada pravo na povrat tog stana u posjed. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je na osnovu akata nadležnih organa utvrdila da se podnosilac zahtjeva 12. jula 1983. godine prijavio na adresi predmetnog stana, te da imao prijavljene telefon, vodu i struju u predmetnom stanu sve do 1992. godine. Služba je navela da apelant, kao vlasnik predmetnog stana, nije osporavao činjenicu da je podnosilac zahtjeva bio korisnik stana, ali je osporavao pravni osnov useljenja (ukazujući da je rješenje o dodjeli predmetnog stana podnosiocu zahtjeva broj 2171/83 od 17. maja 1983. godine doneseno od strane nevlasnika) i period korištenja predmetnog stana (ukazujući da je apelant prije 1991. godine napustio predmetni stan). U vezi s tim, Služba je navela da iz evidencionog lista zapečaćenih stanova tog organa proizlazi da je korisnik stana bio podnosilac zahtjeva, da je vlasnik stana "Trans servis" uz napomenu "mogući vlasnici i Titovi rudnici", te da je 14. maj 1992. godine naveden kao datum napuštanja predmetnog stana od strane podnosioca zahtjeva. Takođe, Služba je navela da je na osnovu izjava saslušanih svjedoka, koji su u navedenom periodu bili stanari zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, utvrdila da je podnosilac zahtjeva od 1983. godine pa do početka rata u Bosni i Hercegovini živio u predmetnom stanu zajedno sa svojom porodicom. Stoga, Služba je navela da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je podnosilac zahtjeva vlasnik kuće u Simin Hanu i da je u toj kući živio prije 30. aprila 1991. godine.
3. Imajući u vidu navedeno, Služba je ukazala da je u toku postupka utvrđeno da je podnosilac zahtjeva bio korisnik predmetnog stana na dan 19. aprila 1991. godine i to neprekidno od 1983. godine (kada je uselio u taj stan), na osnovu čega se ima smatrati njegovim "domom", koji je privremeno napustio uslijed ratnih dejstva, te da mu stoga pripada pravo na povrat u posjed. Služba je ukazala da iz zahtjeva za iseljenje, koji je apelant dostavio tom organu, proizlazi da je taj zahtjev proslijeđen samo do Radne zajednice zajedničkih poslova koja ništa nije preduzela po tom pitanju, tako se ne može uzeti kao tačna tvrdnja apelanta da je podnio zahtjev za iseljenje podnosioca zahtjeva kao bespravno useljenog lica u smislu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome, Služba se pozvala na Odluku Ustavnog suda (U 14/00) u kojoj je navedeno da je prema članu 30. st. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima, u slučaju nezakonitog korištenja stana, deložacija moguća u roku od tri godine od strane stambenih organa ili u roku od daljnjih pet godina od strane vlasnika stana, te da u slučaju da za vrijeme korišćenja stana niko nije tražio iseljenje lica koje koristi stan bez pravnog osnova, znači da su vlasti prećutno prihvatile posjedovanje stana od strane podnosioca zahtjeva.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12/01-1-23-276 v. 331/07 od 7. septembra 2010. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je podnosilac zahtjeva na dan 31. april 1991. godine bio korisnik predmetnog stana i to neprekidno od 1983. godine (kada je uselio u taj stan). S obzirom na to, Ministarstvo je navelo da se predmetni stan ima smatrati "domom" podnosioca zahtjeva (presuda Vrhovnog suda broj Už-240/05), koji je privremeno napustio uslijed ratnih dejstva, te da mu stoga pripada pravo na povrat tog stana u posjed shodno odredbama člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu. Zakon o prestanku primjene).
5. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 03 0 U 005742 10 U od 30. novembra 2011. godine odbio predmetnu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su drugostepeno rješenje i prvostepeno rješenje doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenih pravno relevantnih činjenica, uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, donio je Presudu broj 03 0 U 005742 12 Uvp od 17. januara 2013. godine kojom je zahtjev odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku upravnog postupka proizilazi da je podnosilac zahtjeva uselio u predmetni stan na osnovu rješenja o dodjeli stana na korišćenje od 17. maja 1983. godine koje je donio RO "Tuzla-Transport" Tuzla, te da je predmetni stan koristio zajedno sa svojom porodicom sve do izbijanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud je naveo da su, stoga, nadležni upravni organi svojim rješenjima pravilno potvrdili da je podnosilac zahtjeva na dan 30. aprila 1991. godine bio korisnik predmetnog stana, na osnovu čega mu pripada pravo na povrat tog stana u posjed shodno relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni stan predstavljao "dom" podnosioca zahtjeva u koji on ima pravo da se vrati (bez obzira što nije zaključen ugovor o korišćenju stana), budući da se odgovarajuće odredbe, kako Zakona o prestanku primjene, tako i odredbe Zakona o stambenim odnosima, moraju tumačiti na način koji bi bio u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), te Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su irelevantni za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari apelantovi navodi da je u toku 1985. godine tražio iseljenje podnosioca zahtjeva iz predmetnog stana, te navodi da je rješenje o dodjeli stana doneseno od nevlasnika. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da apelant nije uspio u postupku koji se vodio po zahtjevu za deložaciju podnosioca zahtjeva iz predmetnog stana (na koji se pozvao u zahtjevu za vanredno preispitivanje), tako da okolnost da je taj postupak vođen, kao i da je eventualno rješenje o dodjeli stana doneseno od nevlasnika, bez značaja, budući da je u predmetnom upravnom postupku utvrđeno da je predmetni stan predstavljao "dom" podnosioca zahtjeva prije izbijanja ratnih dejstava (u koji je zakonito uselio na osnovu rješenja o dodjeli stana od 17. maja 1983. godine). Takođe, Vrhovni sud je se apelantovi navodi o tome da su prvostepeni sud i upravni organi prilikom odlučivanja o predmetnoj stvari pogrešno ocijenili neke dokaze, ne mogu prihvatiti kao razlog da je pobijanom presudom pogrešno primijenjen zakon, odnosno povrijeđeno ili zanemareno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku cijelog postupka isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije za vođenje postupka po zahtjevu podnosioca zahtjeva, budući da podnosilac zahtjeva nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelant dalje navodi da je rješenje o dodjeli stana na korišćenje podnosiocu zahtjeva doneseno od strane nevlasnika, te da kao takvo ne proizvodi pravno dejstvo. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radilo o nezakonitom useljenju u predmetni stan, što potvrđuje i zahtjev vlasnika stana od 23. maja 1985. godine kojim je tražio iseljenje podnosioca zahtjeva iz predmetnog stana. Apelant navodi da je podnosilac zahtjeva od 1985. godine živio u kući u Simin Hanu, a ne u predmetnom stanu, tako da se taj stan nije mogao smatrati njegovim domom. Takođe, apelant navodi da nadležni organi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, da su prihvatili izjave svjedoka koje su išle u korist podnosioca zahtjeva, iako su te izjave nejasne i kontradiktorne, te na osnovu kojih se nije moglo jasno utvrditi vrijeme korišćenja i vrijeme napuštanja predmetnog stana od strane podnosioca zahtjeva, niti se to moglo utvrditi na osnovu ostalih dokaza.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant u suštini smatra da su nadležni organi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
12. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u Odluci broj U 14/00 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od od 4. maja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zauzeo stav da lice koje je 30. aprila 1991. godine, na osnovu rješenja o dodjeli stana, bilo u faktičkom posjedu određenog stana, a nije imalo zaključen ugovor o korišćenju stana, te koje uslijed ratnih sukoba napustilo stan, ima pravo na povrat tog stana u posjed. Pri tome, Ustavni sud je ukazao da je u tom slučaju irelevantno što su upravni organi i sudovi, odbijajući zahtjev takvog lica za povrat stana u posjed, dosljedno primijenili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene prema kojima pravo na povrat stana u posjed pripada nosiocu stanarskog prava. Naime, Ustavni sud je ukazao da su nadležni organi bili dužni tumačiti te zakonske odredbe na način koji bi bio saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno da, s obzirom na specifičnost situacije, izjednače status takvog lica sa statusom nosioca stanarskog prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenjem, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, kao i presudama redovnih sudova, potvrđeno da je podnosilac zahtjeva na dan 30. aprila 1991. godine bio korisnik predmetnog stana, te da mu slijedom pripada pravo na povrat tog stana u posjed shodno odredbama člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su nadležni organi upravni organi i redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje nadležnih organa prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Što se tiče apelantovih navoda da je "rješenje o dodjeli stana na korišćenje doneseno od stane nevlasnika" i navoda koji se odnose na "zahtjev za iseljenje podnosioca zahtjeva iz predmetnog stana", Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge zbog čega takvi navodi nisu od uticaja na odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3509/15 od 17. februara 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba.). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman