Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-340/15 (M. S. i drugi)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-340/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-340/15, rješavajući apelacije Marijane Stanić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marijana Stanić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 005660 14 Rsž od 21. novembra 2014. godine;

Marija Renić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 005665 14 Rsž od 18. novembra 2014. godine;

Zoran Jurkić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 025046 13 Rsž od 21. novembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-340/15 Marijana Stanić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 005660 14 Rsž od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, uvažena je žalba tuženih (HBŽ, Vlada-Ministarstvo znanosti, prosvjete, kulture i športa, Livno i Osnovna škola „Stjepan Radić“ iz Prisoja), te je preinačena prvostepena presuda u odnosu na odluku o troškovima postupka, na način da su tuženi obavezani solidarno isplatiti apelantici troškove postupka u iznosu od 280,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 862,40 KM). U toku postupka, utvrđeno je da je nakon podnošenja tužbe, tuženi (Osnovna škola „Stjepan Radić“) isplatio apelantici novčana potraživanja. Obzirom da je isplata potraživanja uslijedila nakon podnošenja tužbe, te da je apelanticu zastupao odvjetnik, konstatovano je da je imala opravdane troškove. U skladu s tim, zaključeno je, na osnovu vrijednosti spora i uspjeha u parnici, da apelantica ima pravo na naknadu troškova postupka koji obuhvaćaju troškove sastava tužbe u iznosu od 240,00 KM, uvećano za iznos PDV-a, a sve u skladu sa odredbom člana 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

2. AP-341/15 Marija Renić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 005665 14 Rsž od 18. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, uvažena je žalba tuženih (HBŽ, Vlada- Ministarstvo znanosti, prosvjete, kulture i športa, Livno i Osnovna škola „Stjepan Radić“ iz Prisoja), te je preinačena prvostepena presuda u odnosu na odluku o troškovima postupka, na način da su tuženi obavezani solidarno isplatiti apelantici troškove postupka u iznosu od 280,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 846,40 KM). U toku postupka, utvrđeno je da je nakon podnošenja tužbe, tuženi (Osnovna škola „Stjepan Radić“) isplatio apelantici novčana potraživanja. Obzirom da je isplata potraživanja uslijedila nakon podnošenja tužbe, te da je apelanticu zastupao odvjetnik, konstatovano je da je imala opravdane troškove. U skladu s tim, zaključeno je, na osnovu vrijednosti spora i uspjeha u parnici, da apelantica ima pravo na naknadu troškova postupka koji obuhvaćaju troškove sastava tužbe u iznosu od 240,00 KM, uvećano za iznos PDV-a, a sve u skladu sa odredbom člana 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

3. AP-342/15 Zoran Jurkić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 025046 13 Rsž od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, uvažena je apelantova žalba, te je preinačena prvostepena presuda u odnosu na odluku troškovima postupka, na način da su tuženi (HBŽ, Vlada- Ministarstvo znanosti, prosvjete, kulture i športa, Livno i Osnovna škola „Fra Lovro Karaula“ iz Livna) obavezani solidarno isplatiti apelantu troškove postupka u iznosu od 280,00 KM. U toku postupka, utvrđeno je da je nakon podnošenja tužbe, tuženi (Osnovna škola „Fra Lovro Karaula“) isplatio apelantu novčana potraživanja. Obzirom da je isplata potraživanja uslijedila nakon podnošenja tužbe, te da je apelanta zastupao odvjetnik, konstatovano je da je imao opravdane troškove. U skladu s tim, zaključeno je, na osnovu vrijednosti spora i uspjeha u parnici, da apelant ima pravo na naknadu troškova postupka koji obuhvaćaju troškove sastava tužbe u iznosu od 240,00 KM, uvećano za iznos PDV-a, a sve u skladu sa odredbom člana 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-340/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-340/15 (M. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio