Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2065/13 (F. S. B.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2065/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2065/13, rješavajući apelaciju F. S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija F. S. B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 038242 11 Rev od 15. januara 2013. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. F. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Bakir & Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijela je 13. maja 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 038242 11 Rev od 15. januara 2013. godine. Apelantica je 6. maja 2016. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da prekine izvršni postupak, koji se vodi kod tog suda pod brojem 43 0 P 085770 15 I do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i JU Dom zdravlja Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi), tuženog u postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su 11. i 24. maja 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 038242 07 P od 8. aprila 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 038242 11 Gž od 7. juna 2011. godine, naloženo je tuženom da apelantici, na ime potraživanja naknada iz radnog odnosa (razlike neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa) za period od 5. februara 2004. do 28. februara 2007. godine isplati ukupan iznos od 18.830,73 KM, pobliže preciziran u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. februara 2007. godine do isplate i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.991,21 KM.

6. Odlučujući o reviziji tuženog protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 P 038242 11 Gž od 7. juna 2011. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 43 0 P 038242 11 Rev od 15. januara 2013. godine, kojom je reviziju uvažio i nižestepene presude preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelantice. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u postupku bilo nesporno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog na radnom mjestu ljekara specijaliste porodične medicine i da joj je isplaćivana plaća i pripadajuće naknade iz radnog odnosa prema internim odlukama tuženog, koje su usklađivane s doznačenim sredstvima od Zavoda za zdravstvenu zaštitu; da je tuženi u periodu od 2004. do 2007. godine poslovao sa gubicima; da utvrđena visina apelanticinog tužbenog zahtjeva, prema nalazu vještaka, predstavlja razliku u plaći i naknadama koje su isplaćene i koje bi trebale biti isplaćene apelantici prema Pravilniku o radu u periodu od 28. novembra 2002. godine do 28. februara 2007. godine da nije bilo njihovog umanjenja zbog finasijskog gubitka tuženog.

7. Vrhovni sud je istakao da je sporno pravno pitanje u ovom postupku bilo pravo zaposlenika tuženog na isplatu pune plaće i naknada po Pravilniku o radu, kada nisu ostvarena dovoljna finansijska sredstva od Zavoda zdravstvenog osiguranja ili tužene. U vezi s tim, navedeno je da su Općinski sud i Kantonalni sud usvojili apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da, iako je u Pravilniku o radu tuženog način obračuna plaće i spornih naknada uvjetovan finansijskim mogućnostima, da u tom Pravilniku nisu utvrđeni parametri niti je ugovorom između tuženog i Zavoda zdravstvenog osiguranja regulirano, kako se obračunavaju plaće i naknade kada sredstava nisu osigurana u dovoljnoj količini odnosno kada to finansijske mogućnosti ne osiguravaju. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 51. stav 1, čl. 63. i 70. Pravilnika o radu iz 28. novembra 2002. godine i izmjena od 27. marta 2003. godine, propisano da zaposleniku pripada najniža plaća (70% od prosječne plaće na nivou Zeničko-dobojskog kantona u prethodnoj godini), pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora (u visini od 70% prosječne plaće isplaćene u Zeničko-dobojskom kantonu u prethodnoj godini) i pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada (u visini od 30% prosječne plaće isplaćene na području FBiH u prethodna 3 mjeseca), uz uvjet da su osigurana potrebna sredstva od Zavoda zdravstvenog osiguranja ili osnivača, odnosno prema realnim finansijskim mogućnostima tuženog. Prema navedenim normama, kako je istakao Vrhovni sud, jasno proizlazi da je isplata plaća, naknada plaća za korištenje godišnjeg odmora i ishranu za vrijeme rada, prema Pravilniku o radu uvjetovana finansijskim mogućnostima tuženog, koji se utvrđuju na osnovu pokazatelja Zavoda zdravstvenog osiguranja i Doma zdravlja.

8. Navedeno je da je Ugovorom o radu koji je zaključila apelantica s tuženim, u odredbi člana 8. propisano da zaposlenik ima pravo na plaće i naknade u skladu s općim aktima poslodavca. Naglašeno je da je Pravilnik o radu opći akt tuženog, pa je normu kojom je na naprijed navedeni način, određeno isplaćivanje plaća i naknada pod uvjetom finansijske mogućnosti, apelantica prihvatila i mogućnost da se njena plaća usklađuje na taj način. Vrhovni sud je istakao da time nije povrijeđena ni odredba člana 21. stav 2. tačka 8. Zakona o radu, te da nije bilo osnova dosuditi razliku plaće koja bi trebala biti isplaćena da je tuženi poslovao bez finasijskih gubitaka, jer je tuženi dokazao da je isplatu vršio u skladu sa članom 51. stav 3, članom 69. st. l. i 2. i članom 70. stav 3. Pravilnika o radu, koji je predviđao mogućnost korekcije plaća i naknada u skladu s realnim finansijskim mogućnostima tuženog.

9. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije tvrdila niti je dokazala u postupku da u poslovanju tuženog nije bilo gubitaka odnosno da je Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona doznačio tuženom dovoljno sredstava za isplatu punih plaća i naknada. Navedeno je da je pogrešan stav drugostepenog suda da tuženi nije mogao obračunati plaću u skladu sa naprijed navedenim odredbama Pravilnika o radu zbog činjenice da u Pravilniku o radu nisu utvrđeni parametri, niti da je to ugovorom između tuženog i Zavoda zdravstvenog osiguranja regulirano kako će se obračunavati plaća i naknada kada postoji problem finansijskog poslovanja tuženog. Donošenjem odluka nadležnih tijela upravljanja tuženog određenih Statutom, u skladu sa čl. 50. i 51. Zakona o zdravstvenoj zaštiti utvrđuje se finansijsko poslovanje i mjere potrebne u cilju obavljanja svoje djelatnosti, a ne Pravilnikom o radu ili ugovorom između Zavoda i tuženog. Navedeno je da je tuženi javna ustanova koja u skladu sa članom 49. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti sredstva za rad ostvaruje iz raznih izvora (ugovora sa kantonalnim zavodom osiguranja, ugovora sa ministarstvima zdravlja nadležnog kantona, ugovora po osnovu dobrovoljnog osiguranja, iz sredstava osnivača u skladu sa aktom o osnivanju, iz sredstava budžeta i dr). U takvim okolnostima, kako je obrazloženo u presudi, iako je tuženi pravno lice koje može odgovarati za svoje obaveze, isti može pravilnikom utvrditi fiksne parametre načina obračuna plaća i naknada. Kako je takav način isplate plaća i naknada predviđen Pravilnikom o radu tuženog, koji je kao materijalni propis primijenjen u postupku, to se ne može zanemariti odredba o uvjetnoj isplati plaća i naknada prema realnim finansijskim mogućnostima tuženog. Slijedom toga, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da su Kantonalni sud i Općinski sud u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je stoga, reviziju tuženog uvažio.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je osporena presuda nezakonita i utemeljena na potpuno pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom kontekstu, između ostaloga, navodi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir da je Zakonom o radu propisano da se plaće i druge naknade zaposlenicima utvrđuju kolektivnim ugovorima, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Prema njenom stavu, pravilnikom o radu se ne mogu propisati drugi uvjeti za izračun plaće, koji bi bili na štetu zaposlenika, a pogotovo ne visinu plaće utvrđivati paušalno i od slučaja do slučaja. Također, apelantica ukazuje da je Vrhovni sud u identičnoj pravnoj stvari već donio presudu po izjavljenoj reviziji, koja je sasvim u suprotnosti sa osporenom presudom, odnosno da je donio Presudu broj 43 0 P 012400 11 Rev od 20. septembra 2012. godine kojom je odbio reviziju tuženog kao neosnovanu. Pri tome, ističe da je izjavljena revizija u tom predmetu „gotovo identična izjavljenoj reviziji tuženog u ovom predmetu“, pa se postavlja pitanje kako je drugo vijeće istog suda u istoj pravnoj stvari moglo donijeti dijametralno suprotnu presudu i zauzeti potpuno drugi pravni stav u pogledu primjene materijalnog prava na identičnu pravnu stvar. Navodi da je ta presuda uručena (zajedničkom) punomoćniku apelantice i te tužiteljice, 31. oktobra 2012. godine dok im je osporena presuda uručena 13. marta 2013. godine. U vezi s tim, apelantica ukazuje i na stav Ustavnog suda iz odluke AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine.

11. U dopuni apelacije od 6. maja 2016. godine, apelantica je ponovila navode o neusklađenosti prakse Vrhovnog suda. Osim toga, navela da joj je, nakon pravosnažnosti Presude Općinskog suda broj 43 0 P 038242 07 P od 8. aprila 2011. godine u izvršnom postupku isplaćen dosuđeni iznos, ali da je nakon donošenja osporene presude, odlučujući o tužbi tuženog, radi sticanja bez osnova, Općinski sud donio Presudu broj 43 0 P 085770 13 P od 18. jula 2014. godine kojom je apelantici naložio da tuženom isplati iznos od 35.147,05 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Istakla je da je tu presudu potvrdio Kantonalni sud Presudom broj 43 0 P 085770 13 P od 11. juna 2015. godine, nakon čega je tuženi podnio prijedlog za izvršenje. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 43 0 P 085770 15 I od 20. augusta 2015. godine, kojim je određeno da će se izvršenje provesti na 2/3 apelanticine plaće. Budući da joj „prijeti“ da će nakon donošenja odluke po njenom prigovoru, biti obustavljena isplata 2/3 plaće, apelantica traži da Ustavni sud donese odluku kojom će „naložiti Općinskom sudu da prekine izvršni postupak, koji se vodi kod tog suda pod brojem 43 0 P 085770 15 I do donošenja odluke po apelaciji.“

II.Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod svoje odluke i ne smatra da je njenim donošenjem došlo do povrede prava na koje apelantica ukazuje u svojoj apelaciji. Predložio je da se apelacija kao neosnovana odbije.

13. Tuženi je istakao da je apelacija neosnovana budući da apelantica nije dokazala da je tuženi imao dovoljno sredstava za obračun i isplatu potraživanja iz radnog odnosa povodom kojih je vođen predmetni postupak te se u tom kontekstu pozvao na odredbe Pravilnika o radu i Pravilnika o izmjenama i dopuna tog pravilnika. Također, tuženi je istakao da apelantica nije dokazala osnov svog tužbenog zahtjeva niti je u prilog tome predlagala da se provede vještačenje kojim bi „dokazala“ da tuženi ima dovoljno sredstava za isplatu traženih plaća i naknada iz radnog odnosa. U prilog svom odgovoru, tuženi je dostavio Pravilnik o radu broj 3270/02 od 28. novembra 2002. godine i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu broj 1384/03 od 27. marta 2003. godine.

V.Relevantni propisi

14. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član I/2.

Demokratska načela Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član II/1.

Ljudska prava Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. (…) Član II/2.

Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

16. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 038242 11 Rev od 15. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu apelantica je primila 13. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza […], svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, suština apelanticinih tvrdnji da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosi na to da je Vrhovni sud osporenom presudom pogrešno primijenio materijalno pravo i da je, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao što je njeno, donio potpuno drugačiju odluku u odnosu na svoju raniju praksu. U prilog tome apelantica je dostavila Ustavnom sudu kopiju presuda iz postupka koji je vođen povodom tužbe A. T. protiv istog tuženog. Iz navedenog proizlazi da apelacioni navodi, prije svega, pokreću pitanje poštivanja garancija ustanovljenih pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na segment pravne sigurnosti.

25. U vezi s apelanticinim tvrdnjama da je Vrhovni sud o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio drugačiju odluku, a kojim se pokreću pitanja pravne sigurnosti u smislu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi Beian protiv Rumunije (broj 1), aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII, izvodi). Princip pravne sigurnosti garantira, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Postojanje suprotnih sudskih odluka može kreirati pravnu nesigurnost i tako umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, a što je nesumnjivo jedan od suštinskih elemenata države zasnovane na vladavini prava. Dalje, ovakva situacija može, ako “nema objektivno i razumno opravdanje”, tj. ako ne slijedi legitimni cilj, ili ako ne postoji “razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži” (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, strana 16, stav 33) uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantirana i tako dovesti i do povrede člana 14. Evropske konvencije (vidi navedeni predmet Beian, st. od 59. do 64).

26. Međutim, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne daju pravo na stabilnu (nepromjenjivu) sudsku praksu (vidi Evropski sud, Unédic protiv Francuske, aplikacija broj 20153/04, stav 74, od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan efektivnom administriranju pravde, jer propust da se održi dinamičan i evolutivan pristup može dovesti u pitanje ometanje reformi ili poboljšanja (vidi Evropski sud, Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije broj 36815/03, stav 38, 14. januar 2010. godine).

27. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) slijedeći praksu Evropskog suda, usvojio stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Dalje, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovaj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, a koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je presuda Vrhovnog suda od 15. januara 2013. godine, kao suda posljednje instance, protiv koje nema drugih djelotvornih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica smatra da je Vrhovni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donio dvije različite odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 012400 11 Rec od 20. septembra 2012. godine (na koju se apelantica poziva i čiju kopiju je dostavila u prilogu apelacije) odbijena kao neosnovana revizija tuženog JU Dom zdravlja Zenica. Naime, u tom postupku je Općinski sud odlučujući o tužbi tužiteljice A. T. donio Presudu broj 43 0 P 012400 07 P od 21. aprila 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 012400 10 Gž od 2. marta 2011. godine, kojom je tuženi (JU Dom zdravlja Zenica) obavezan da tužiteljici (zaposlenoj na radnom mjestu „ljekar porodične medicine“) isplati određeni novčani iznos na ime razlike plaća, toplog obroka i regresa za vremenski period od 13. februara 2004. do 28. februara 2007. godine. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom predmetu, razmatrajući drugostepenu presudu u granicama revizijskih razloga i po službenoj dužnosti, u obrazloženju navedene presude konstatirao da „je cijenio utvrđenja prvostepenog suda da tužiteljici plaća, topli obrok i regres nisu utvrđeni i isplaćeni po Pravilniku o radu tuženog, te stav prvostepenog suda da joj pripada dosuđena razlika. Izostanak pravne ocjene zbog čega se odredbe Pravilnika o radu tuženog primjenjuju ne čini presudu nezakonitom, jer je u konačnom u odnosu na tužbeni zahtjev pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je isti usvojen“. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužiteljica „u utuženom periodu (13. februara 2004. do 28. februara 2007. godine) bila zaposlenica tuženog na radnom mjestu ljekara porodične medicine, da je redovno izvršavala svoje radne obaveze i zadatke, da primjenom odgovarajućih odredaba Pravilnika o radu tuženog, tuženi za utuženi period duguje tužiteljici na razlike plaće, regresa i toplog obroka novčani iznos čija je visina utvrđena finansijskim vještačenjem. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu člana 69. Zakona o radu, te odredbe članova 51, 69. i 70. Pravilnika o radu tuženog od 28. novembra 2002. godine i odredbu člana 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 27. marta 2003. godine, kada su usvojili tužbeni zahtjev, te u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Neosnovan je revizijski prigovor pogrešne primjene odredbe člana 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tuženog od 27. marta 2003. godine. Odredbom člana 1. izmijenjenog Pravilnika o radu tuženog određeno je da najniža plaća zaposlenika za puno radno vrijeme iznosi 70% prosječne plaće u Zeničko-dobojskom kantonu u prethodnoj godini, da osnovna plaća predstavlja umnožak najniže plaće i koeficijenta složenosti radnog mjesta zaposlenika, ukoliko su osigurana sredstva, a ukoliko ista nisu osigurana, da se mjesečna plaća zaposlenika isplaćuje prema realnim finansijskim mogućnostima tuženog, koje se utvrđuju na osnovu finansijskih pokazatelja Zavoda zdravstvenog osiguranja i Doma zdravlja.“ S tim u vezi, Vrhovni sud je u obrazloženju navedene presude konstatirao da „međutim, da bi pri isplati plaća i drugih primanja iz radnog odnosa moglo doći do primjene citiranih odredbi člana 1. izmijenjenog Pravilnika o radu tuženog koje uslovljavaju visinu plaće i naknada finansijskim poslovanjem, tuženi je kao poslodavac dužan da dokaže da su bili ispunjeni uslovi za primjenu tih odredaba, tj. da su isplaćeni iznosi plaća i drugih naknada iz radnog odnosa, koji su vršeni u skladu sa odlukama tuženog o vrijednosti boda, predstavljali maksimalne iznose koje je tuženi mogao isplatiti u skladu sa svojim mogućnostima i poslovnim rezultatima. U konkretnoj pravnoj stvari tuženi nije dokazao da nisu bila osigurana sredstva za isplatu osnovne plaće po odredbi člana 1. izmijenjenog Pravilnika o radu, a iz biltena poslovanja i ugovora zaključenih s nadležnim Zavodom za zdravstveno osiguranje ne može se zaključiti na koji način je tuženi poslovao u utuženom periodu.“

29. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud presudom od 15. januara 2013. godine, koja je predmet osporavanja apelacijom, uvažio reviziju istog tuženog i preinačio nižestepene presude na način da se odbija tužbeni zahtjev apelantice. Ustavni sud podsjeća da je tim zahtjevom apelantica, koja je kod tuženog bila zaposlena na radnom mjestu ljekara porodične medicine tražila da joj tuženi isplati određene novčane iznose na ime razlike isplaćenih i zarađenih potraživanja iz radnog odnosa za period od 5. februara 2004. do 28. februara 2007. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ocijenio da su Općinski sud i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo jer, kako je istakao Vrhovni sud u osporenoj presudi, apelantica nije tvrdila niti je dokazala u postupku da u poslovanju tuženog nije bilo gubitaka odnosno da je Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona doznačio tuženom dovoljno sredstava za isplatu punih plaća i naknada. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u vezi sa tim, između ostalog, obrazložio da je u konkretnom slučaju pogrešan stav drugostepenog suda da tuženi nije mogao obračunati plaću u skladu s naprijed navedenim odredbama Pravilnika o radu zbog činjenice da u Pravilniku o radu nisu utvrđeni parametri, niti da je to ugovorom između tuženog i Zavoda zdravstvenog osiguranja regulirano kako će se obračunavati plaća i naknada kada postoji problem finansijskog poslovanja tuženog. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u takvim okolnostima, kako je obrazloženo u presudi, iako je tuženi pravno lice koje može odgovarati za svoje obaveze, isti može Pravilnikom utvrditi fiksne parametre načina obračuna plaća i naknada.

30. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža da su se oba parnična postupka u kojima su donesene spomenute presude Vrhovnog suda odnosila na ista činjenična i pravna pitanja. Naime, odnosila su se na pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva u kojim su na strani tužitelja (apelantica i A. T.) bile osobe koje su uposlene kod tuženog na poslovima ljekara porodične medicine, da su tužbenim zahtjevima tražile da im se isplate razlike potraživanja iz radnog odnosa (plaće, topli obrok i regres) za skoro identične vremenske periode (počevši od februara 2004. do 28. februara 2007. godine). Također, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni sudovi u tim postupcima donijeli odluke kojima su obavezali tuženog da apelantici i tužiteljici A. T. isplati određene novčane iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa, a koje su bile predmet razmatranja po žalbama pred istim Kantonalnim sudom i koji sud je u žalbenom postupku u oba predmeta zaključio da se žalbe odbijaju i prvostepene presude potvrđuju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prvo donio presudu od 20. septembra 2012. godine kojom je reviziju tuženog odbio, zaključivši da je u „odnosu na tužbeni zahtjev pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je isti usvojen.“ Međutim, nešto kraće od četiri mjeseca nakon toga, odnosno 15. januara 2013. godine, isti Vrhovni sud je u predmetu protiv istog tuženog, zbog istog osnova, donio suprotnu odluku, odnosno osporenu presudu kojom je usvojio reviziju tuženog i nižestepene presude preinačio na način da se odbija tužbeni zahtjev, smatrajući da su ti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, a ni u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge zašto je promijenio svoj raniji stav.

31. Prema stanovištu Evropskog suda, koje podržava Ustavni sud, određene razlike u tumačenju i primjeni prava predstavljaju neodvojivu osobinu svakog sudskog sistema koji je zasnovan na mreži sudećih i žalbenih sudova koji imaju nadležnost na određenom području. Međutim, kada protivrječna tumačenja proizlaze iz iste nadležnosti suda koji predstavlja i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju i uključuju nekonzistentne odluke po zahtjevima više lica koja se nalaze u identičnoj situaciji, rezultat će biti stvaranje kontinuirane nesigurnosti, što kao posljedicu ima umanjenje povjerenja u pravosuđe, a koje čini jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi Evropski sud, Vinčić i drugi protiv Srbije, presuda od 2. marta 2010. godine, stav 56). Zatim, uloga višeg suda u državi članici je upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45, Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ], broj 24846/94 I 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII).

32. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda, u okviru apelacione nadležnosti, jeste da preispita da li takva situacija kao posljedicu može imati povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, već citirane Beina protiv Rumunije, st. 40. i 64, Vusić protiv Hrvatske, stav 45, Vinčić i drugi protiv Srbije, stav 56).

33. Dovodeći u vezu navedene principe sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, kao sud posljednje instance za odlučivanje u apelanticinom slučaju, protiv čije odluke nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzimajući drugačiji stav u konkretnom slučaju koji je činjenično i pravno isti kao i raniji apelanticin slučaj pred istim sudom, bez bilo kakvog obrazloženja i iznošenja razloga za to, stvorio nesigurnost, te povrijedio princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantici povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. S obzirom na zaključke u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati i apelanticine navode o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance u konkretnom slučaju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke, pri čemu su izostali razlozi i obrazloženje iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2065/13 (F. S. B.) | Sudska praksa | Aktio