Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1358/16 (M. B.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Prekršajni postupak
- Miješanje u porodični život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1358/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1358/16, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 1 Pr 002842 16 Pžp od 25. januara 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 1 Pr 002842 15 Pr od 11. decembra 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 1 Pr 002842 16 Pžp od 25. januara 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 1 Pr 002842 15 Pr od 11. decembra 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović i Edina Jahić, advokati iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 1 Pr 002842 16 Pžp od 25. januara 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 1 Pr 002842 15 Pr od 11. decembra 2015. godine. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo provođenje osporenih rješenja do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o privremenoj mjeri odbijen je apelantov zahtjev za usvajanje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1358/13 od 12. maja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Centra za socijalni rad iz Odžaka (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), te od advokata Vidana Radulovića, koji je zastupao apelantovu suprugu H. B. (u daljnjem tekstu: oštećena) u postupku određivanja mjere osiguranja, jer trenutno boravište oštećene Ustavnom sudu nije poznato, zatraženo je 22. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud, Centar za socijalni rad i advokat Vidan Radulović su odgovore na apelaciju, odnosno informaciju, dostavili u periodu od 13. do 24. maja 2016. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Osporena rješenja
6. Nakon što je Općinski sud Rješenjem broj 25 1 Pr 002842 15 Pr od 11. decembra 2015. godine obavijestio apelanta da se ročište za usmeni pretres, koji je bio zakazan za dan 17. decembar 2015. godine neće održati, Općinski sud je istog dana donio rješenje pod istim brojem, kojim su prema apelantu izrečene zaštitne mjere iz razloga što je u vrijeme i na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja, počinio nasilje u porodici iz člana 7. stav 1. i stav 2. tačka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (u daljnjem tekstu: Zakon). Istim rješenjem Općinski sud je, u smislu člana 9. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona apelantu izrekao dvije zaštitne mjere i to mjeru zabrane uznemiravanja i uhođenja oštećene, kao i zabranu približavanja oštećenoj, obje mjere u trajanju od jedne godine od pravosnažnosti rješenja, te je precizirano da će izrečene mjere izvršiti Policijska stanica u Odžaku, te Centar za socijalni rad.
7. Iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Treća policijska uprava u Sarajevu (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) svojim aktom od 3. decembra 2015. godine podnijela zahtjev Općinskom sudu da se prema apelantu, kao nasilnoj osobi, odrede zaštitne mjere zabrane kao u dispozitivu rješenja, zbog nasilja u porodici. Iz zahtjeva proizlazi da je apelant 9. novembra 2015. godine oko 21 sat u Sarajevu u stanu u ul. Milana Preloga broj 12 vršio nasilje nad oštećenom na način da je psihički i verbalno, a zatim i fizički nasrnuo na nju, te je stisnutom pesnicom udario u predjelu lica i tijela, te ju je potom uhvatio objema rukama u predjelu vrata i počeo daviti, nanijevši joj tom prilikom lakše tjelesne povrede.
8. Na osnovu izvedenih dokaza predloženih od podnosioca zahtjeva (koje je sud taksativno naveo na strani 2. obrazloženja rješenja) Općinski sud je njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj vezi, kako je naveo, nesporno utvrdio da je apelant na gore opisani način počinio nasilje u porodici.
9. Uvidom u zapisnik o ispitivanju apelanta od 1. decembra 2015. godine, sačinjen u prostorijama podnosioca zahtjeva, Općinski sud je utvrdio da je apelant prilikom ispitivanja negirao da je 9. novembra 2015. godine fizički napao oštećenu, ne poričući da je tom prilikom izbila svađa između njega i oštećene, da se zapravo radilo o prolaznim teškoćama u njihovom braku. Iz iskaza je još proizašlo da apelant s oštećenom namjerava graditi odnos u interesu njihovog zajedničkog maloljetnog djeteta.
10. Nadalje je Općinski sud iz zapisnika podnosioca zahtjeva o saslušanju oštećene, koji je sačinjen u prostorijama podnosioca zahtjeva 23. novembra 2015. godine, utvrdio da je 9. novembra 2015. godine u „njenom“ stanu u Sarajevu u ul. Milana Preloga broj 12/A u kojem su apelant i oštećena živjeli sa zajedničkim maloljetnim sinom došlo do uzajamne prepirke između njih, nakon čega je apelant oštećenu fizički napao udarivši je stisnutom pesnicom u predjelu lica i tijela, te ju je uhvatio otvorenom rukom u predjelu vrata počevši je daviti, nakon čega je oštećena 10. novembra 2015. godine otišla u Dom zdravlja u Orašju gdje je konstatirano da je zadobila lake tjelesne ozljede.
11. Općinski sud je uvidom u zapisnik o saslušanju svjedokinje S. K. Đ. od 2. decembra 2015. godine (svjedokinju su angažirali apelant i oštećena da čuva njihovo maloljetno dijete), utvrdio da je 9. novembra 2015. godine svjedokinja napustila stan u ul. Milana Preloga u 17 sati, a da je 10. novembra 2015. godine oko 9.30 sati ujutro primila telefonski poziv od oštećene da se nađu u gradu, nakon čega su se ubrzo nakon poziva i sastale i da je tom prilikom primijetila da je oštećena bila uplakana rekavši joj da se posvađala s apelantom, pri čemu svjedokinja nije primijetila bilo kakve povrede na oštećenoj.
12. Uvidom u Ambulantni list Kantonalne bolnice u Orašju od 11. „decembra“ 2015. godine (iako iz rješenja proizlazi da je ovaj dokaz sačinjen u decembru, pretpostavka je da on datira iz novembra mjeseca jer se sporni događaj desio 9. novembra 2015. godine) utvrđeno je da je oštećenu pregledao hirurg koji je konstatirao povrede u vidu hematoma lijevog oka, te više modrica po desnoj nozi, a opisane povrede su kvalificirane kao lake tjelesne povrede.
13. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da iz njih nesporno proizlazi da je apelant uznemiravao oštećenu, odnosno proizlazi osnovana sumnja da je apelant činio nasilje u porodici, te da su se na taj način stekli uvjeti za određivanje zaštitnih mjera, kao u dispozitivu rješenja, kako je to opravdano predložio podnosilac zahtjeva. Općinski sud je na kraju naglasio da smatra da su izrečene zaštitne mjere adekvatne prirodi i težini počinjenog djela, te da će se istim postići svrha kažnjavanja, u smislu specijalne i generalne prevencije.
14. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je Rješenjem broj 25 1 Pr 002842 16 Pžp od 25. januara 2016. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
15. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitne povrede postupka iz člana 27. stav 1. tačka 4. Zakona, tvrdnjama da je prvostepeni sud propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio odredbe tog Zakona, što je rezultiralo značajnom štetom za apelanta, što se prije svega odnosi na to da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, te da dokazi nisu pravilno cijenjeni i obrazloženi. Kantonalni sud je nakon analize osporenog rješenja zaključio da su žalbeni prigovori neosnovani jer osporeno rješenje sadrži razloge o bitnim činjenicama, te su dokazi pravilno cijenjeni.
16. U tom pravcu je naglašeno da su tokom prvostepenog postupka cijenjene i obrazložene izjave apelanta, oštećene i svjedokinje date na zapisnik podnosioca zahtjeva, te je taj sud izvršio uvid i u Ambulantni list Kantonalne bolnice u Orašju od 11. „decembra“ 2015. godine (i u drugostepenom rješenju se ponavlja da taj dokaz datira iz decembra) iz kojeg je proizašlo da je oštećena zadobila lake tjelesne povrede. Shodno tome, suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud je stao na stanovište da je osporeno rješenje dostatno obrazloženo, te da su pravilno cijenjeni svi provedeni dokazi. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio i materijalno pravo, odnosno član 7. stav 2. tačka 1. Zakona, jer je provedenim dokazima utvrđeno da je apelant prema oštećenoj primijenio silu, pa nije osnovan ni žalbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje je Kantonalni sud utvrdio i da su pravilno izrečene i zaštitne mjere primjenom člana 9. Zakona.
17. Iako je Kantonalni sud prihvatio opravdanim navod žalbe da u izreci pobijanog rješenja nije navedeno da je apelant uhodio i uznemiravao oštećenu, taj sud je, imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant kritične prilike oštećenoj dva puta dolazio u stan i uznemiravao je, zaključio da je ta zaštitna mjera pravilno izrečena. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni prigovori da je apelantu prekršeno pravo na pravično suđenje (povreda prava na obrazloženu presudu i povreda prava na odbranu), uz obrazloženje da je prvostepeni sud dostatno obrazložio svoju odluku i dao ocjenu provedenih dokaza pri čemu je apelant prilikom davanja svoje izjave pred podnosiocem zahtjeva imao branioca.
18. Iz stanja spisa proizlazi da se oštećena nakon spornog događaja uputila u Odžak kod svojih roditelja, a da se trenutno nalazi u Njemačkoj, zajedno sa maloljetnim djetetom, kojeg je odvela bez saglasnosti apelanta, te da je u Njemačkoj pokrenula postupak za razvod braka.
Odluka Općinskog suda u Sarajevu donesena na prijedlog apelanta
19. Iz stanja spisa proizlazi da je, u međuvremenu, Rješenjem o određivanju mjere osiguranja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 541079 15 Mo 2 od 10. marta 2016. godine, maloljetno dijete apelanta i oštećene povjereno na čuvanje i vaspitanje apelantu, pa je oštećenoj istovremeno naloženo da u roku od osam dana od dana donošenja rješenja preda maloljetno dijete na čuvanje i vaspitanje apelantu, te da na depozit tog suda preda pasoš na ime maloljetnog djeteta. Istim rješenjem je odlučeno da mjera osiguranja ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka po tužbi za razvod braka i donošenja odluke o povjeravanju maloljetnog djeteta na čuvanje i vaspitanje nekom od roditelja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji se, između ostalog, ukazuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje jer je apelantu onemogućeno da pred nezavisnim i nepristrasnim sudom iznese svoju odbranu i svoje dokaze posebno u situaciji kada redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza nisu na nesumnjiv način mogli utvrditi sve okolnosti spornog događaja jer su provedeni dokazi kontradiktorni.
21. Apelacijom se naglašava da je Općinski sud bez ikakvog obrazloženja odustao od zakazanog usmenog pretresa, te je na taj način apelantu suštinski onemogućen pristup sudu. Apelant nadalje ukazuje da u zahtjevu podnosioca zahtjeva nije opisano na koji je način apelant počinio radnje koje su okarakterizirane kao uhođenje i uznemiravanje na način kako ih opisuje Zakon. Prema ocjeni apelanta redovni sudovi su bili u obavezi da utvrđuju osnove sumnje što su oni i utvrdili i to res iudicata, da je počinjeno nasilje u porodici, što je ne samo proizvoljno, nego takva rješenja u standardu fer i pravičnog suđenja održavaju arbitrarno postupanje na štetu apelanta jer mu je utvrđeno nešto što zakon nije propisao, niti se u postupku po zahtjevu za izricanje zaštitnih mjera uopće može utvrđivati. Osim toga apelant ukazuje i na nezakonito postupanje žalbenog suda koji umjesto da potpuno odgovori na žalbene navode tek paušalno obrazlaže da je prvostepeni sud pravilno i dostatno cijenio dokaze te „izmišlja“ citat iz nekog dokaza koji uopće nije proveden niti postoji u spisu tvrdnjom da je apelant dva puta dolazio u stan oštećene i istu uznemiravao, te na taj način pravda stav prvostepenog suda da je pravilno postupio kod izricanja mjere zabrane uznemiravanja. Ukazuje da se prvostepeni sud ponašao pristrano jer je dao prevagu tvrdnjama navodne oštećene, iako u spisu postoje jasni dokazi koji opovrgavaju navode osnovane sumnje. Apelant smatra da diskrecija suda nije apsolutna i ograničena je logičnom prosudbom, razumnim postupanjem i zakonom, tako da će sud, koristeći diskreciono pravo, uvijek zakazati raspravu te omogućiti pristup sudu strankama u postupku, kada kvantitet i kvalitet dokaza ne ukazuje na to da se van razumne sumnje može odlučivati o odlučnim činjenicama. Netačnost tvrdnji oštećene koji su redovni sudovi potpuno pogrešno propustili uočiti leži i u činjenici da se nije radilo o stanu oštećene kako to stoji u rješenjima, nego o zajedničkom stanu supružnika (odnosno stanu apelanta koji je u njegovom isključivom vlasništvu). Oštećena je, također, u svom iskazu zaboravila napomenuti da je nakon porodične prepirke napustila zajedničko domaćinstvo u Sarajevu i uputila se na adresu svojih roditelja u Odžak, pri čemu je bez njegove saglasnosti odvela njihovo zajedničko maloljetno dijete. Apelant navodi da je zbog toga 7. decembra 2015. godine podnio Općinskom sudu u Sarajevu prijedlog za donošenje privremene mjere kojom je udovoljeno njegovom prijedlogu i oštećenoj naloženo da maloljetno dijete preda apelantu na brigu i vaspitanje, ali do toga još uvijek nije došlo jer je oštećena zajedno sa svojim roditeljima i njihovim zajedničkim djetetom otišla u Njemačku. Zbog nezakonitih rješenja apelantu je onemogućen kontakt s djetetom, pa apelant predlaže da se osporena rješenja ukinu i apelantu omogući efektivan pristup sudu, te da se nakon rasprave po predočenim dokazima sudovi budu u mogućnosti donijeti adekvatnu odluku.
b) Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud donoseći osporeno rješenje odbio apelantovu žalbu jer je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo odnosno Zakon, te je dodao da smatra da je taj sud dostatno obrazložio svoju odluku te da nije bilo kršenja prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
23. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su tokom postupka sve činjenice pravilno utvrđene i da je pravilno primijenjen Zakon, te da osporenim rješenjem tog suda apelantu nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao. Još je navedeno da prvostepeni sud nije zakazivao ročište pošto član 19. stav 4. Zakona regulira da prilikom izricanja zaštitnih mjera mjerodavni sud nije ograničen posebnim formalnim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja iz člana 7. Zakona kao i posljedicama koje su nastupile. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Centar za socijalni rad je naveo da iz navoda apelacije, koje mu nisu bile poznate ranije, smatra da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 6. i 8. Evropske konvencije.
25. Advokat Vidan Radulović je u informaciji koju je dostavio Ustavnom sudu naveo da nije u mogućnosti da dostavi odgovor na apelaciju, budući da oštećenu u ovom postupku nije zastupao. V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 20/13) relevantne odredbe glase:
Član 2. st. (1) i (2) Značenje izraza Nasilna osoba u smislu ovog zakona je član porodice koji vrši radnje nasilja iz člana 7. ovog zakona.
Žrtva nasilja u smislu ovog zakona je svaki član porodice koji je izložen radnjama nasilja u porodici iz člana 7. ovog zakona.
Član 3. st. (1) i (2) Opći principi pružanja zaštite i izuzeće od primjene zakona Principi zaštite od nasilja u porodici uređeni ovim zakonom i drugim propisima, kao i međunarodni standardi koje je prihvatila Bosna i Hercegovina koji uređuju oblast nasilja u porodici, primjenjivat će se u svim slučajevima radi osiguranja najdjelotvornije zaštite za žrtve nasilja u porodici.
Primjenu i provođenje ovog zakona u skladu sa svojim nadležnostima osigurat će općinski sud – prekršajno odjeljenje suda (u daljnjem tekstu: nadležni sud), policija, organ starateljstva i druge institucije nadležne za socijalnu i zdravstvenu zaštitu, uz obavezu zajedničkog i koordiniranog djelovanja.
Član 6. stav tač. 1) i 4) Pojam porodice i odnosi u porodici Porodicu, u smislu ovog zakona, čine:
1) bračni i vanbračni partneri i njihova djeca (…) 4) bivši bračni i vanbračni partneri i njihova djeca (…) Član 7. stav (1) i stav (2) tač. 1) i 7) Pojam nasilja u porodici U smislu ovog zakona smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice.
Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama u smislu stava 1. ovog člana, su: 1)svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice; 7) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice;
Član 9. stav. 1. tač. 2) i 3) Vrste zaštitnih mjera Učiniocima nasilja u porodici izriču se sljedeće zaštitne mjere:
2) zabrana približavanja žrtvi nasilja, 3) zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, Član 10.
Svrha zaštitnih mjera Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje efikasnih mjera preodgoja i liječenja nasilnih osoba.
Član 12. stav (1) Zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici može se izreći osobi koja je učinila nasilje u porodici.
Član 13. st. (1) i (2) Zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju Zaštitna mjera zabrane uznemiravanja i uhođenja može se izreći osobi koja uznemirava ili uhodi člana porodice, a postoji opasnost da se takvo ponašanje ponovi.
Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja.
Član 17. stav (1) Podnošenje zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera Zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu podnosi policijska uprava.
Član 20. stav (1) Izricanje zaštitne mjere i zamjena drugom zaštitnom mjerom Nadležni sud može učiniocu izreći više zaštitnih mjera ako to smatra opravdanim. VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
28. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
29. U vezi s apelacionim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2813/13 od 12. februara 2014. godine, tačka 20, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), postupak izricanja zaštitnih mjera, u skladu sa odredbama Zakona ne uživa garancije prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, također, radi o postupku u kojem su apelantu, u skladu sa odredbama Zakona, izrečene zaštitne mjere, slijedi da su navodi apelacije u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na porodičan život
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 25 1 Pr 002842 16 Pžp od 25. januara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov punomoćnik je primio 28. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija rješenja redovnih sudova tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
34. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
35. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
36. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se apelantovi ključni prigovori odnose na kršenje garancija koje pruža pravo na pravično suđenje (pravo na pristup sudu, ocjena dokaza i sl.), a koje apelant u predmetnom postupku ne uživa (vidi tačku VI ove odluke – Dopustivost). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će osporena rješenja sagledati u svjetlu pozivanja apelanta na kršenje prava iz člana 8. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
38. Prilikom razmatranja spornog pitanja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prije svega mora utvrditi da li veza između apelanta i oštećene, kao njegove supruge, predstavlja „porodični život“ u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a potom ukoliko odgovor bude potvrdan, da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje tog apelantovog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da odnos između apelanta i oštećene, kao bračnih partnera, spada u domen porodičnog života (član 6. stav 1. tačka 1) Zakona). Također, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da je osporenom odlukom kojom su redovni sudovi apelantu izrekli zaštitne mjere došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života, jer su redovni sudovi donijeli odluku kojom su apelantu izrečene mjere zabrane približavanja oštećenoj kao žrtvi nasilja u porodici i mjera zabrane njenog uznemiravanja i uhođenja.
39. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je „miješanje“ u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života opravdano, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i c) biti u skladu s principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu,
b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 2. Zakona propisano značenje izraza „nasilno lice“ i „žrtva nasilja“, a odredbama člana 7. istog zakona značenje pojma „nasilje u porodici“, dok je odredbama člana 9. tač. 2. i 3. predmetnog Zakona propisano izricanje zaštitnih mjera učiniocima nasilja u porodici, i to: zabrana približavanja žrtvi nasilja i zabrana uznemiravanja i uhođenja lica izloženog nasilju. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama čl. 12. i 13. predmetnog zakona preciziran opseg navedenih zaštitnih mjera, da odredba člana 17. stav
1. Zakona propisuje da nadležna policijska uprava podnosi zahtjev za izricanje zaštitnih mjera, a da odredba člana 20. Zakona sudu daje ovlaštenje nadležnom sudu da učiniocu izrekne više zaštitnih mjera. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba Zakona, donijeli odluku kojom su apelantu, kao nasilnoj osobi, izrečene zaštitne mjere u trajanju od 12 mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja, i to mjeru zabrane približavanja oštećenoj, kao žrtvi nasilja u porodici, te mjeru zabrane njenog uznemiravanja i uhođenja. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života izvršeno na temelju „zakona“ koji pri tome nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
41. Dalje, Ustavni sud smatra da odluka suda o izricanju zaštitnih mjera, koja se donosi radi osiguravanja nužne zaštite zdravlja i sigurnosti lica izloženih nasilju, te sprečavanja nasilja u porodici, koja je pri tome ograničenog karaktera, nesumnjivo predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu u cilju zaštite prava i sloboda drugih, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite žrtve nasilja i sprečavanja i suzbijanja daljnjeg nasilja nad žrtvom, u konkretnom slučaju oštećenom, odnosno apelantovom suprugom.
42. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima, suprotno tvrdnjama apelanta, jasno ukazali da su iz predočenih dokaza utvrdili osnovanu sumnju da je apelant nad oštećenom izvršio nasilje u porodici, te da su se stekli uvjeti za izricanje zaštitnih mjera kako bi se žrtvi nasilja pružila zaštita. Shodno tome, javni interes u konkretnom slučaju je zaštita žrtve od nasilja što je postignuto osporenim rješenjima što je bez sumnje interes koji preteže nad apelantovim pravom na porodični život. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelantovog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.
43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno pravo apelanta na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zato što je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na porodični život zasnovano na Zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a to je nesumnjivo zaštita žrtve od nasilja i sprečavanje daljnjeg nasilja nad žrtvom, pri čemu nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se težilo.
45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman