Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1753/15 (Zemljoradnička Zadruga „Brka“ Brčko)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zakup
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1753/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1753/15, rješavajući apelacije Zemljoradnička Zadruga „Brka“ Brčko i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zemljoradnička Zadruga „Brka“ Brčko, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 002512 14 Pž od 20. januara 2015. godine;
„Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 108134 16 Gž 2 od 5. aprila 2016. godine;
„Nova Banka“ a.d. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 043316 14 Rev od 13. januara 2016.
godine;
„MIM“ d.o.o. Mostar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 021780 15 Rev od 25.
februara 2016. godine;
Ohran Zufer, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 015637 13 Rev od 16. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1753/15
1. Zemljoradnička Zadruga „Brka“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 10. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 002512 14 Pž od 20. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (ZZ „Ratar“ u stečaju Brka) na ime zakupnine za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi postojanje ugovora o zakupu predmetnih nekretnina (bliže opisanih u osporenoj odluci) i aneks na taj ugovor, zaključen između apelanta i tužitelja na neodređeno vrijeme, što je tužitelj dužan priznati.
2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da su tužitelj kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac zaključili predmetni ugovor o zakupu, da je tužitelj apelantu mjesečno ispostavljao račune, da je jedno vrijeme apelant svoje obaveze ispunjavao, da je od 1. januara 2006. godine prestao sa uplatama mjesečne zakupnine, a da na primljene račune, kao ni na visinu ispostavljenih računa nije ulagao prigovor. U toku predmetnog postupka apelant je priznao da nije vršio uplate mjesečnih zakupnina u spornom periodu jer je smatrao da ima potraživanja prema tužitelju u određenom iznosu, te je u vezi toga i istakao prigovor kompenzacije međusobnih potraživanja. S obzirom na navedeno, odnosno da je apelant priznao da nije isplaćivao mjesečnu zakupninu, a da su stranke dužne ispuniti svoje ugovorene obaveze u skladu sa članom 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Također je konstatovano da obzirom da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, apelantov prigovor kompenzacije međusobnih potraživanja nije prihvaćen, jer je zaključeno da se potraživanja koja apelant ima prema tužitelju ne mogu kompenzirati u predmetnom postupku i da se ista mogu isplatiti u skladu sa odredbama Zakona o stečaju. Pored navedenog utvrđeno je, da obzirom da su nekretnine koje su predmet zakupa u stečajnom postupku predate Distriktu kao vlasniku, da je apelantov protivtužbeni zahtjev bespredmetan.
AP-1800/16
3. „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 21. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 108134 16 Gž 2 od 5. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi (V. K., E. K., E. S. i I. S.) da joj solidarno isplate određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 24. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
AP-1864/16
5. „Nova Banka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jovan Čizmović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 27. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 043316 14 Rev od 13. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica, da u ispunjenju obaveza iz predmetnih ugovora, tužitelju (Z. V.) isplati određeni novčani iznos u EUR ili određeni novčani iznos u domaćoj valuti, sa zakonskim zateznim kamatama.
6. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da apelantica osporavanje tužbenog zahtjeva zasniva na tvrdnji, da je očito da je dio ispisa u predmetnim ugovorima, koji se odnosi na paritet za konverziju Američkih dolara u EUR „štamparska greška“. Dalje se navodi da je u smislu procesnog pravila o teretu dokazivanja, na apelantici bio teret dokazivanja njene tvrdnje, da je paritet za konverziju depozita tužitelja u predmetnim ugovorima očita štamparska greška, jer kako je tužitelj morao dokazati svoje navode, tako i tužena mora dokazati svoje navode odnosno prilagati i izvoditi dokaze kojima se utvrđuje činjenice koje iznosi. Vrhovni sud konstatuje da apelantica ne samo da nije predložila saslušanje radnika Direkcije na okolnosti koje se tiču verifikacije odobrenja zahtjeva tužitelja i koje su prethodile pripremanju teksta predmetnih ugovora (odštampanih od strane stručnih službi apelantice), nego je u završnom izlaganju istakla da imajući u vidu da je zajednička namjera utvrđena provedenim dokazima, da se ne čini potrebnim otkrivati zajedničku namjeru ugovornih strana metodom tumačenja ugovora u smislu odredbi člana 99. stav
2. ZOO-a, Vrhovni sud zaključuje da zbog stava apelantice da nije nužno izvoditi dokaze radi utvrđivanja namjere ugovornih strana, apelantica je propustila da izvede dokaze u prilog te svoje tvrdnje. Također se navodi, da cijeneći dostupne dokaze i okolnosti koje su pratile zaključenje predmetnih ugovora, po ocjeni Vrhovnog suda, sporna ugovorna odredba predmetnih ugovora je jasna i ima se primijeniti onako kako glasi a apelantica, koja tvrdi suprotno, nije dokazala da je volja ugovornih strana bila drugačija, te obzirom da je predmetne ugovore pripremila i predložila apelantica, nakon odobrenja (verifikacije) zahtjeva tužitelja, suprotno navodima apelantice, u smislu odredbe člana 100. ZOO-a u vezi sa članom 142. istog zakona, odredbe predmetnih ugovora se imaju tumačiti u korist tužitelja.
AP-1875/16
7. „MIM“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 27. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 021780 15 Rev od 25. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Z. C.) da apelantu isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.
8. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da polazeći od činjeničnog utvrđenja da je tuženi prigovarao ispravama, odnosno dokumentaciji koju je apelant dostavio u fotokopiji, te zahtijevao originalnu dokumentaciju, to je apelant shodno odredbi člana 335. stav 3. Zakona o parnično0m postupku, bio dužan dostaviti izvornike isprava, a budući da se radi o inostranoj ispravi, onda propisno ovjerene priložene dokaze da bi imale snagu isprave, a što apelant u toku postupka nije učinio, a niti tražio od suda pribavljanje originalne dokumentacije. Dalje se navodi, da je apelant na ročištu u sudu izjavio da posjeduje svu dokumentaciju, ali da je nije u mogućnosti prezentirati iz razloga „što nije znao da će biti potrebna“, a koju do zaključenja glavne rasprave nije dostavio sudu, a niti sudskom vještaku prilikom izrade nalaza. Vrhovni sud konstatuje da stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužan predati ili pokazati. Vrhovni sud također konstatuje da u situaciji kada prvostepeni sud i sam zaključuje da „nije mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi da je tuženi sa podignutim novcem sa apelantovog računa u spornom periodu raspolagao u granicama postojećeg naloga“, to nije ni mogao izvesti pravni zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer apelant nije, shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku, dokazao činjenicu da je tuženi neovlašteno, za svoje privatne svrhe podigao sa apelantovog računa sporni novčani iznos.
AP-2058/16
9. Zufer Ohran (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 14. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 015637 13 Rev od 16. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, apelant i tužena Z. D. obavezani su da tužitelju (Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina) solidarno isplate određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
10. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da kod utvrđenja da je u konkretnom slučaju zaključen pismeni ugovor o jemstvu između tužitelja kao povjerioca i tuženih (apelant i Z. D.) kao jemaca i da su tuženi kao jamci lično potpisali ugovor o jemstvu, to samim tim su se ispunili uvjeti propisani članom 998. ZOO o zasnivanju ugovora o jemstvu, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odredbu člana 1004. stav 3. ZOO, kada su usvojili tužbeni zahtjev za naplatu obaveze koju su preuzeli apelant i Z. D. zaključenjem ugovora o jemstvu. Vrhovni sud konstatuje da je neosnovan apelantov prigovor da je ugovor o jemstvu zaključio u zabludi, da nije pristao biti jemac N. M., smatrajući da se kao jemac obavezuje prema drugom povjeriocu, E. M., odnosno da je njegov potpis falsifikovan, jer tokom postupka apelant nije dokazao navedenu tvrdnju. Osim navedenog, Vrhovni sud zaključuje da ukoliko je apelant bio u zabludi o licu, povjeriocu prema kome se obavezao kao jemac, imao je mogućnost da zbog mana volje pri zaključenju ugovora o jemstvu, traži da se takav ugovor poništi u zakonom određenom roku, a što u konkretnom slučaju nije učinio Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1753/15.
12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman