Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5019/13 (KTK „Alhos“ AD Sokolac u stečaju)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Privatizacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5019/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-5019/13, rješavajući apelaciju KTK „Alhos“ AD Sokolac u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija KTK „Alhos“ AD Sokolac u stečaju podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002302 12 Rev od 19. septembra 2013.
godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002302 12Gž 3 od 23. jula 2012. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002302 11 P 3 od 27. aprila 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. KTK „Alhos“ AD Sokolac u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Nikolić, advokat iz Višegrada, podnio je 6. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 002302 12 Rev od 19. septembra 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 002302 12Gž 3 od 23. jula 2012. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 002302 11 P 3 od 27. aprila 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 002302 11 P 3 od 27. aprila 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između KTK „VISOKO“ iz Visokog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Miloša Janjičića iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) broj Ov.-2-10.498/01 od 26. jula 2001. godine, te da se shodno tome Republičkoj Upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove i katastar – Područnoj jedinici Bijeljina naloži da izvrši brisanje izvršenog upisa prava vlasništva u korist drugotuženog na nekretninama upisanim u podulošku broj 121 na k.č. 2398/8 k.k. ul. Br. 6052 k.o. Bijeljina I, u naravi poslovni prostor i pomoćni objekat i pravo zajedničkog korištenja zemljišta i zajedničkih dijelova zgrade. Istom presudom je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže drugotuženi da mu navedeni poslovni prostor preda slobodan od ljudi i stvari, kao i da se obavežu tuženi da mu solidarno naknade troškove spora. Apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.281,85 KM, a drugotuženom u iznosu od 2.000,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude precizirao dokaze koji su provedeni u toku postupka, te, između ostalog, naveo da je prvotuženi KTK „VISOKO“ iz Visokog kupio predmetne poslovne prostore od nekadašnje SIZ-a za stambeno komunalnu oblast, uređenje i korištenje građevinskog zemljišta Bijeljina na osnovu ugovora o kupoprodaji od 21. januara 1985. godine, da je na osnovu tog ugovora uknjižen i kao nosilac prava raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima, kao i da se uknjižio i kao posjednik tih poslovnih prostora u katastru, da je dopisom od 2. jula 2001. godine prvotuženi ponudio OJDP „GRAD“ Bijeljina da mu proda predmetne poslovne prostore u Bijeljini kao nosiocu prava preče kupnje, da je OJDP „GRAD“ dopisom od 18. jula 2001. godine obavjestio prvotuženog da nije zainteresovan da kupi predmetne poslovne prostore i da ih može prodati trećim licima po ponuđenoj kupoprodajnoj cijeni, da je prvotuženi zaključio sa drugotuženim ugovor o kupoprodaji predmetnih poslovnih prostora 25. jula 2001.godine, te da je 25. jula 2001.godine Republičko Javno Pravobranilaštvo dalo odobrenje za prodaju predmetnih poslovnih prostora pod oznakom Ov.115/01. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je u predmetnoj pravnoj stvari odlučno da apelant nije predočio dokaze da je ikada bio u posjedu predmetnih poslovnih prostora i da je bio uknjižen sa pravom raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorima u društvenoj ili državnoj svojini ili sa pravom svojine, te da nije predočio dokaz iz kojeg bi proizilazilo da je bio organizovan na tim nekretninama, kao svojom imovinom, i da je i te nekretnine unio u svoju imovinu prilikom osnivanja, te da nema dokaza da je Direkcija za privatizaciju RS privatizovala predmetne poslovne prostore kao državni kapital koji koristi apelant i da su te nekretnine u stečajnom postupku kod suda ušle u stečajnu masu kao imovina apelanta u stečajnom postupku koji se vodi protiv njega. Pored toga, Osnovni sud je istakao da iz odluka Republičke Uprave za geodetsko-pravne poslove, u koje je sud izvršio uvid, proizilazi da je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje da ima pravo vlasništva na predmetnim nekretninama upravo iz razloga što nije dokazao da je upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, što nije dokazao da postoji pravni osnov za sticanje tog prava i što nije dokazao da su te nekretnine ušle u njegovu stečajnu masu u stečajnom postupku koji se vodi protiv njega. Osnovni sud je istakao da je u predmetnoj pravnoj stvari odlučno i to što apelant nikada nije ušao u posjed predmetnih nekretnina i da nikada nije, kao pravno lice koje je konstituisano i koje je poslovalo u skladu sa propisima RS preduzeo radnje da se upiše na predmetnim nekretninama, kao državnoj svojini, sa pravom raspolaganja. Naime, apelant nije dokazao da je upisan sa pravom raspolaganja, odnosno sa pravom svojine i shodno tome ne postoji osnov da traži predaju predmetnih nekretnina u posjed od drugotuženog na osnovu člana 37. Zakona o onovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO). Osnovni sud je naveo da apelant nema dokaze da ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine i shodno tome nema pravo da od drugotuženog traži da mu preda u posjed predmetne nekretnine po određenom valjanom pravnom osnovu ili po jačem pravnom osnovu, u skladu sa odredbama člana 41. ZOSPO.
4. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan da tužbom traži da se utvrdi da je ništav navedeni ugovor o prodaji predmetnih nekretnina koji je zaključen između tuženih i da se naloži da se drugotuženi briše sa pravom svojine na predmetnim nekretninama kao i pravo zajedničkog korištenja zemljišta i zgrada pozivajući se na odredbe čl. 2. i
3. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (,,Službeni list BiH“ broj 4/98 sa kasnijim izmjenama i dopunama), pošto apelant nema pravo svojine na predmetnim nekretninama i nema valjanog pravnog osnova za sticanje tog prava na predmetnim nekretninama. Osnovni sud je o troškovima postupka odlučio u skladu sa čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku.
5. Okružni sud je presudom broj 80 0 P 002302 12Gž 3 od 23. jula 2012. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju presude prije svega naveo činjenično utvrđenje prvostpenog suda, koji je primjenom odredaba Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 14/98; sa kasnijim izmjenama i dopunama), Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 do 109/05), ZOSPO i Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio da u predmetnom postupku apelant nije dokazao da je ikada ušao u posjed predmetnih nekretnina i da nikada nije, kao pravno lice koje je konstituisano i koje je poslovalo u skladu sa propisima RS, preduzeo radnje da se upiše na predmetnim nekretninama, kao državnoj svojini, sa pravom raspolaganja, niti da ima valjan pravni osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnim poslovnim prostorima, niti taj zahtjev može temeljiti na činjenici da je u programu za privatizaciju navedeno da su predmetne nekretnine njegova imovina. Utvrdivši naprijed navedeno prvostepeni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora i brisanje istog iz evideniconih knjiga nekretnina utvrdivši da apelant nema pravo svojine na predmetnim poslovnim prostorima niti ima valjan pravni osnov za sticanje iste, iz razloga što nema aktivnu legitimaciju da tužbom traži utvrdjenje ništavosti brisanja iz evidencionih knjiga nekretnina predmetnog kupoprodajnog ugovora te da iz istih razloga nema pravo da traži predaju mu u posjed predmetnih poslovnih prostora (niti je ikada bio u posjedu istih).
6. Činjenično i pravno utvrđenje prvostepenog suda je prihvatio i Okružni sud, što je prvostepenu presudu učinilo pravno valjanom, a žalbu neosnovnom. Naime, Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni postupak proveden povredom odredaba čl. 99 i 101. Zakona o parničnom postupku, tj. da je povrijeđeno načelo neposrednosti izvođenja dokaza, jer dokazi nisu ni pročitani, dakle, nisu ni provedeni, te da su svi punomoćnici parničnih stranka stavili primjedbu na ovakvo provodjenje dokaza, a da tu primjedbu postupajući sudija nije ni unio u zapisnik. Obrazlažući svoj stav Okružni sud je naveo da iz Zapisnika sa glavne rasprave održane pred prvostepenim sudom 28. marta 2012. godine slijedi da prisutni punomoćnici parničnih stranaka nisu prigovorili dokazima provedenim od strane prvostpenog suda, nisu imali primjedbi, niti prijedloga za provođenje novih dokaza. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovni i žalbeni navodi apelanta da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, obrazlažući ove žalbene navode činjenicama da je sporni ugovor zaključen protivno Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH, Zakona o privatizaciji pred uzeća i banka u RS, te da apelant ima pravo da traži predaju u posjed po osnovu jačeg prava na posjed, u prilog kojim tvrdnjama navodi stavove zauzete u odlukama Vrhovnog suda RS i Ustavnog suda BiH. Okružni sud je naveo da se neosnovanost ovih žalbenih navoda temelji na utvrđenju prvostepenog suda da je tačno da je Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH utvrdjeno pravo entitetima da privatizuju banke i preduzeća smještena na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu (član 2/1 Zakona) dok su odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća i banka u RS utvrdjeni uslovi za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Međutim, Okružni sud je istakao da je prvostepni sud pravilno utvrdio, da Republika Srpska nije izvršila privatizaciju predmetnih poslovnih prostora, u prilog utvrdjenju koje činjenice je utvrdjenje da je Pravobanilaštvo Republike Srpske 25. jula 2001. godine pod brojem Ov.115/01 dalo odborenje za prodaju predmetnih poslovnih prostora. Konačno, Okružni sud je istakao da apelant nije dokazao da ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine, te da stoga nisu ispunjeni uslovi iz člana 41. ZOSPO za predaju u posjed predmetnih nekretnina, a kako nije dokazao da je vlasnik predmetnih poslovnih prostora, to nisu ispunjeni ni uslovi za predaju mu u posjed predmetnih poslovnih prostora ni na osnovu člana 37. ZOSPO, uz napomenu da apelant nikada nije bio u posjedu predmetnih poslovnih prostora.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 002302 12 Rev od 19. septembra 2013. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je citrao odredbu člana 454. Zakona o obligacionim odnosima kojom je definisan ugovor o kupoporadaji, te član 20. ZOSPO kojim su propisani načini sticanja prava svojine, nakon čega je istakao da je prvotuženi prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa drugotuženim bio upisan u zemljišne knjige sa pravom raspolaganja, što znači da mu je to njegovo pravo davalo ovlašćenje da raspolaže tom stvari, odnosno da je proda drugotuženom. Vrhovni sud je istakao da upis u zemljišne knjige, kojim se stiču stvarna prava na nepokretnosti i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o tom pravu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminisan ni Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, kao ni entitetskim zakonima. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari i da time njegov zahtjev nije osnovan, budući da je prvotuženi u zemljišnim knjigama bio upisan kao nosilac prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru (koje pravo iz rečenog ne može biti eliminisano Okvirnim zakonom) i da apelant ničim nije dokazao svoje pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, niti je bio u posjedu istoga. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je osporeni ugovor suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini.
8. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da drugačije presuđenje u ovoj parnici, suprotno revizionim navodima, ne može ishoditi činjenica da je rješenjem Direkcije za privatizaciju RS od 8. novembra 2000. godine odobren Program privatizacije ODP „KTK-Alhos“ Sokolac i da je prema tom Programu predmet privatizacije bio i sporni poslovni prostor, jer nevedeno rješenje kojim je odobren Program privatizacije ne može biti osnov za sticanje prava vlasništva apelanta na spornom poslovnom prostoru. Sporni poslovni prostor nije imovina apelanta pa nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvenog u državno vlasništvo, a time nije prešao u kategoriju „državnog kapitala“, te nije mogao biti obuhvaćen ni procesom privatizacije, jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Time su nebitni i revizioni navodi koji se tiču prava preče kupnje predmetnog poslovnog prostora, kao i navodi koji se tiču date saglasnosti Pravobranilaštva Republike Srpske na predmetni kupoprodajni ugovor.
9. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su osnovani revizioni navodi apelanta da su nižestepene presude zasnovane na povredi odredaba čl. 99. i 101. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 68/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP), jer pred prvostepenim sudom na ročištu za glavnu raspravu nije označeno da se dokazi izvode pojedinačno, već je konstovano da se vrši uvid u „svu predloženu materijalnu dokumentaciju koju su predložili apelant i drugotuženi“, (kojem načinu izvođenja dokaza apelant na tom ročištu nije prigovarao), ali u konačnom nisu uticali na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka (odredba člana 209.ZPP). Konačno, Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani ni revizioni navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari stvarno nadležan za postupanje Okružni privredni sud, u smislu odredbe člana 27. stav 1. tačka đ) Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08, 119/08, 58/09 i 116/09), jer prema izjašnjenju stečajnog upravnika od 9. jula 2009. godine predmetni poslovni prostor nije ušao u stečajnu masu apelanta.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljno tumačenje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant je, između ostalog, naveo da je odluka Vrhovnog suda donesena povredom čl. 99. i 101. ZPP-a u vezi sa čl. 7. i 8. ZPP-a, koji obavezuju sud da sve dokaze provede pojedinačno, a zatim omogući strankama da se izjasne o provedenim dokazima, što je imalo za posljedicu povredu navedenih prava zaštičenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Nadalje, apelant je naveo da prvotuženi kao prodavac poslovnog prostora nije bio upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, već sa pravom raspolaganja, što je po tada važećim propisima, pravno lice u društvenoj svojini jedino moglo steći kao pravo na toj imovini, te da po njegovom mišljenju to upućuje na zaključak da je predmetna imovina iz društvene svojine prešla u državnu svojinu, odnosno u vlasništvo Republike Srpske i da se prvotuženi, koji nema sjedište na teritoriji Republike Srpske nije mogao pojaviti kao prodavac u procesu privatizacije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje prije svega da su u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju prava vlasništva na poslovnom prostoru (nekretnini), kao i o utvrđivanju pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je za predmet imao poslovne prostore koji su potpadali pod proces privatizacije. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud smatra da su Osnovni sud, Okružni sud i konačno Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije dokazao da ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine, te da stoga nisu ispunjeni uslovi iz člana 41. ZOSPO za predaju u posjed predmetni nekretnina, a kako nije dokazao da je vlasnik predmetnih poslovnih prostora, to nisu ispunjeni ni uslovi za predaju mu u posjed predmetnih poslovnih prostora ni na osnovu člana 37. ZOSPO, uz napomenu da apelant nikada nije bio u posjedu predmetnih poslovnih prostora. Pri tome, redovni sudovi su dali sasvim jasna i dovoljna obrazloženja zašto apelant nema aktivnu legitimaciju da tužbom traži utvrdjenje ništavosti brisanja iz evidencionih knjiga nekretnina predmetnog kupoprodajnog ugovora, kao i da iz istih razloga nema pravo da traži predaju u posjed predmetnih poslovnih prostora, a što Ustavnom sudu ne djeluje proizvoljno. Ovo pogotovo, kada se ima u vidu činjenica da je gotovo sve što ističe u apelaciji apelant isticao i u postupku po žalbi, odnosno u revizionom postupku na šta su se Okružni sud i Vrhovni sud očitovali, te zaključili da žalba, odnosno revizija apelanta nije osnovana, pri čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženjima navedenih odluka.
15. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetima koji su se, kao i u konkretnom slučaju, ticali privatizacije pravnih subjekata na osnovu Okvirnog zakona o privatizaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1164/10 od 9. jula 2010. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1506/10 od 12. marta 2014. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1032/15 od 6. aprila 2016. godine, objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u tim predmetima radilo se o utvrđivanju prava vlasništva na poslovnim prostorima (nekretninama), kao i o utvrđivanju pravne valjanosti kupoprodajnih ugovora koji su za predmet imali poslovne prostore koji su potpadali pod proces privatizacije u kojima je Ustavni sud usvojio stanovište da je u tim slučajevima pravno relevantna okolnost da li su apelanti ili njihovi pravni prednici bili uknjiženi kao vlasnici predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama ili ne, odnosno u predmetima u kojima ne postoji dokaz o upisu prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima apelacije nisu osnovane jer nema arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante koji zbog činjenice da njihovo pravo vlasništva nije konstituirano na spornim poslovnim prostorima i ne mogu polagati pravo na te prostore.
16. Ustavni sud primjećuje da osim nezadovoljstva osporenim odlukama, apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, niti da je primjena propisa materijalnih i procesnih bila proizvoljna, niti Ustavnom sudu tako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, niti iz provedenog postupka proizilazi da su povrijeđeni standardi prava na pravično suđenje i imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, ili pitanja iz Evropske konvencije na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman