Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3035/13 (D. B. i Z. B.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi JNA
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Povrat stana
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3035/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3035/13, rješavajući apelaciju Dušana Bogdanovića i Zize Bogdanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dušana Bogdanovića i Zize Bogdanović.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantima osigura prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Bogdanović i Ziza Bogdanović (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica) iz Sarajeva, koje zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044185 12 Rev od 23. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044185 09 Gž od 5. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044185 05 P od 23. marta 2009. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 22. novembra 2013. godine, apelanti su 29. novembra 2013. godine dopunili apelaciju. Također, apelanti su, u više navrata, urgirali postupanje Ustavnog suda u predmetnom slučaju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH - Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, tužena i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 17. i 26. maja 2016. godine, dok Općinski sud nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju. Također, tužena je 26. maja 2016. godine dostavila i dopunu odgovora na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 044185 05 P od 23. marta 2009. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji stana – otkupu nepokretnosti, in. br. 3513-2425-4 od 19. marta 1992. godine, zaključen između države SFRJ-SSNO-Vojnograđevinska direkcija Sarajevo, s jedne strane, i apelanta, s druge strane, po kojem je apelant kupio stan koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Antuna Mavraka broj 18, bliže preciziranog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) (stav I izreke). Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im se predmetni stan preda u posjed, slobodan od ljudi i stvari (stav II izreke). Također, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da se apelant upiše kao vlasnik predmetnog stana u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda u Sarajevu sa dijelom 1/1 (stav III izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi troškove postupka (stav IV izreke).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza tokom postupka utvrdio da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je potpisan od apelanta kao kupca, te potpisan i pečatom ovjeren od Vojnograđevinske direkcije Sarajevo kao prodavca i da je taj ugovor potpisao i ovjerio pečatom vojni pravobranilac, te da je ugovor potom dostavljen nadležnoj Poreznoj službi. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant izvršio uplatu kupoprodajne cijene predmetnog stana. Pored toga, Općinski sud je naveo da iz dokaza proizlazi da su apelanti od 1969. godine u braku.
7. Općinski sud je istakao da je iz uvida u materijalne dokaze utvrdio da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) Odlukom od 24. aprila 2003. godine potvrdila da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana, ali i da je CRPC donijela odluku kojom je 2. septembra 2003. godine usvojila zahtjev Ministarstva odbrane FBiH i E.U. za ponovno razmatranje te odluke (od 24. aprila 2003. godine) i kojom je odluka stavljena van snage, a odbačen je zahtjev apelanata za povrat predmetnog stana zbog nenadležnosti za odlučivanje. Također, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantu nije riješeno stambeno pitanje dodjelom stana iz Vojnostambenog fonda na teritoriji Državne zajednice Srbije i Crne Gore, niti mu je dodijeljen stan Vojnostambenog fonda Ministarstva odbrane Republike Srpske - Vojske Republike Srpske, niti je apelant podnosio molbu za rješavanje stambenog pitanja Ministarstvu odbrane Vojske Republike Srpske. Pored toga, Općinski sud je naveo da iz akta Ministarstva odbrane RS broj 8-03-140/04 od 3. marta 2005. godine proizlazi da je tim aktom Federalno ministarstvo odbrane Federacije BiH od Ministarstva odbrane Republike Srpske - Banja Luka obaviješteno o licima kojima se rješava stambeno pitanje iz Stambenog fonda Vojske Srbije i Crne gore, te se na navedenoj listi nalazi i apelant uz napomenu „da je navedeno da je isti skinut sa evidencije“. Također, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je 24. augusta 2000. godine u „Službenom vojnom listu“ objavljeno da je po osnovu naredbe broj 111-36 komandanta Prve armije Vojske Jugoslavije sa 24. augustom 2000. godine apelantu prestala profesionalna vojna služba kao zastavniku prve klase veze.
8. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 18, 39. i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), te odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je primjenom citiranih odredaba i provedenih dokaza zaključio da je osnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana pravno valjan, pa je stoga ovom dijelu tužbenog zahtjeva sud i udovoljio. Naime, Općinski sud je naveo da je udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva iz razloga što je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant sa državom SFRJ-SSNO 19. marta 1992. godine zaključio kupoprodajni ugovor u pismenoj formi, što znači prije 6. aprila 1992. godine. Navedeni ugovor je ovjeren od nadležne Porezne službe u vrijeme zaključenja ugovora, te je iz priznanica u koje je sud izvršio uvid utvrđeno da je apelant izmirio kupoprodajnu cijenu za predmetni stan. Nadalje, Općinski sud je odbio zahtjev apelanata za predaju u posjed predmetnog stana iz razloga što je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog lica, i to na poziciji zastavnika 1. klase veze u Vojsci Jugoslavije sve do 24. augusta 2000. godine, kada mu je naredbom komandanta Prve armije Vojske Jugoslavije prestala profesionalna vojna služba, jer lica koja su nakon 19. maja 1992. godine ostala u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine ne smatraju se izbjeglicom, niti imaju pravo na povrat stana u Federaciji BiH.
9. Slijedom toga, Općinski sud je odbio i zahtjev apelanata za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu iz razloga što je utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije i tek penzionisan u augustu 2000. godine. Pošto nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor, a koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva ima pravo na naknadu od Federacije BiH, te kako je tužbenim zahtjevom tražen samo upis prava vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama, a ne naknada od BiH, te kako se sud kreće samo u granicama tužbenog zahtjeva, to je sud i odbio zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
10. Odlučujući o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 044185 09 Gz od 5. marta 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, nakon preispitivanja osporene presude, zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilnom i savjesnom ocjenom provedenih dokaza, koje je ocijenio posebno i zajedno, postupajući na način određen članom 8. i članom 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Naime, Kantonalni sud je naveo da je, i prema njegovom stavu, pravilna odluka Općinskog suda o pravnoj valjanosti ugovora o kupoprodaji stana - o otkupu nepokretnosti, kojim je kupljen predmetni stan, jer ispunjava sve uvjete propisane odredbama člana
39. Zakona o prodaji stanova. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, slijedom čega se ne smatra izbjeglicom, te je stoga Općinski sud pravilno primijenio i odredbe člana 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova kada je odbio apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu.
11. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da apelant, kao nosilac prava iz predmetnog kupoprodajnog ugovora, kako nije stekao novo stanarsko pravo ili odgovarajuće pravo, prema odredbama člana 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije BiH, a u skladu sa odredbama istog zakona. Navedeno je da je prodaja stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO uređena odredbama Zakona o prodaji stanova, pa se taj zakon primjenjuje kao lex specialis, te razlozi žalbe koji se odnose na odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima nisu od utjecaja pri odlučivanju u ovom sporu. Slijedom toga, Kantonalni sud je žalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio uz pozivanje na član 226. ZPP.
12. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 044185 12 Rev od 23. aprila 2013. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te pravne stavove tog suda, koje je, kako je navedeno, potvrdio kao pravilne i Kantonalni sud. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je kod činjeničnog utvrđenja, kojim je taj sud vezan, neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i da su, i po njegovom stavu, nižestepeni sudovi pravilno odlučili i pravilno primijenili materijalno pravo, i to odredbe člana 39.e. Zakona o prodaji stanova, kada su odbili zahtjev apelanata za predaju u posjed i upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnom stanu. Vrhovni sud je ukazao da na osnovu člana 39.e Zakona o prodaji stanova apelanti imaju pravo da podnesu zahtjev tuženoj za nadoknadu sredstava plaćenih po osnovu kupovine stana, izuzev ako se dokaže da su ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH, pa je stoga njihov prigovor o povredi prava na imovinu neosnovan. Utvrdivši iz navedenih razloga da su revizijski prigovori neosnovani, te da nisu počinjene povrede postupka koje ima u vidu član 241. ZPP, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatraju da su im redovni sudovi, nakon utvrđenja da su vlasnici predmetnog stana, morali omogućiti “da se prema stanu ponašaju kao vlasnici“, odnosno da im se predmetni stan preda u posjed i da im se omogući upis tog prava u odgovarajućim javnim knjigama. Dalje, ukazuju da se redovni sudovi nisu upuštali u „postojanje prava na dom, kroz razmatranje prava na imovinu“, tako da slijedom toga nisu imali ni pravično suđenje. Smatraju, neovisno od činjenice što je neko vojno lice, da bračni drug i djeca tog vojnog lica ne treba da imaju negativne posljedice za ostvarivanje svog prava na određeni stan koji je stečen zahvaljujući i njihovom postojanju. Osim toga, u prilog svojim navodima, apelanti su ukazali i na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri stavu usvojenom u osporenoj presudi, te da, suprotno mišljenju u apelaciji, osporenom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju.
15. Kantonalni sud je naveo da je, nakon izvršenog uvida u spis, utvrdio da se predmetni postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz apelacije.
16. Pravobranilaštvo je u ime tužene u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neutemeljena i da su osporene presude u potpunosti utemeljene i na zakonu zasnovane. Također, navedeno je da je kao zakonski zastupnik tužene zatražilo odgovor od Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Služba) i da će njihovo izjašnjenje dostaviti naknadno.
17. U naknadno dostavljenom odgovoru Služba je, između ostalog, navela da je apelant podnosio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed kod CRPC-a i da je u tom postupku donesena Odluka broj R-202-8534-1/1-90-1522 od 2. septembra 2003. godine, kojom je utvrđeno da apelant nije izbjeglo i raseljeno lice, te je zahtjev za vraćanje stana u posjed odbačen zbog nenadležnosti, kao i razloga što je u postupku utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine i 14. decembra 1995. godine. Navedeno je da je apelant i Službi podnosio „zahtjev za izdavanje uvjerenja o statusu stana radi rješavanja svog stambenog statusa u Republici Srbiji“. Osim toga, ukazano je da se apelant nalazi u evidenciji za stambeno zbrinjavanje u Republici Srbiji, a prema aktu Ministarstva odbrane Republike Srbije broj 9052-27/98 od 17. augusta 2011. godine. Slijedom toga, Služba smatra kako je činjenična i pravna situacija u konkretnom slučaju identična činjeničnoj i pravnoj situaciji kakva je u Odluci Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu iz predmeta Mara Mandić, Krsto Bošković, Strahinja Starčević, Milija Vlahović /aplikacija br. 1495/07/, protiv Bosne i Hercegovine, kada su aplikacije proglašene nedopuštenima iz razloga što je utvrđeno da je aplikantima dodijeljen stan u zakup na neodređeno vrijeme iz vojnostambenog fonda susjednih država, koji su kasnije i otkupili, odnosno da su stekli ekvivalentno pravo u Republici Srbiji. Slijedom toga, predloženo je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nositelj stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
19. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 044185 12 Rev od 23. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 1. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti tvrde da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
26. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno da razmotri apelacione navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
27. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da osporene odluke krše njihovo pravo na imovinu, jer je odbijen njihov zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana i zahtjev da se u javnim evidencijama apelant upiše kao vlasnik na predmetnom stanu na osnovu pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji je zaključio kao raniji nosilac stanarskog prava na tom stanu.
30. U vezi sa prigovorima koji se predmetnom apelacijom postavljaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant predmetni stan otkupio kao nosilac stanarskog prava, te da je apelantica njegova supruga od 1969. godine, pa, slijedom toga, apelantica svoja prava crpi iz te okolnosti. Nadalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku tražili da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana, te, shodno tome, predaju u posjed predmetnog stana, kao i upis prava vlasništva u javnim evidencijama na ime apelanta. Nadalje, da su redovni sudovi na tri instance zaključili da je ugovor kojim je apelant otkupio predmetni stan pravno valjan, u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Stoga, imajući u vidu identičan stav Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u pogledu pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o imovini apelanata koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Kada je Ustavni sud otklonio tu dilemu, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, Ustavni sud će, prije ocjene opravdanosti prigovora apelanata, podsjetiti na dosadašnju praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slična činjenična i pravna pitanja (postojanje pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana i nemogućnost ulaska u posjed i upisa prava u zemljišnu knjigu). Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene člana 39. Zakona o otkupu stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelomično usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.
32. U citiranoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine, te zaključio da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tač. 32. do 34). Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).
33. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).
34. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stavovi u cijelosti mogli primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduje pravno valjan ugovor o otkupu stana, u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da to pravo na predmetnom stanu ne može uknjižiti u javne evidencije, jer ne ispunjava jedan od dva kumulativno postavljena uvjeta za upis u zemljišnu knjigu, a to je legalno korištenje stana. Ustavni sud podsjeća da član 39a. Zakona o otkupu stanova propisuje dva kumulativno postavljena uvjeta za upis prava u zemljišnim knjigama, i to valjan ugovor o otkupu stana (što u konkretnom slučaju nije sporno), te legalno korištenje stana. Ustavni sud, također, podsjeća da apelanti nisu ostvarili povrat predmetnog stana u posjed, jer je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Međutim, tokom postupka je nesporno utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana za koji je utvrđeno da predstavlja apelantovu imovinu, pa apelanti imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova koji je bio u primjeni u relevantnom periodu, iako tu naknadu nisu eksplicitno tražili pred redovnim sudovima, niti to čine u apelaciji. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citiranog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u redovnom postupku, kojom je potvrđeno da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, ali da apelanti nemaju pravo na predaju u posjed predmetnog stana niti apelant ima pravo na uknjižbu prava vlasništva došlo do miješanja u imovinu apelanata, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja im pripada umjesto predaje u posjed navedenog stana i upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz perspektive apelanata, njihov status je u konačnici sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Stoga je, dakle, nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanta, odnosno na njih je stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede prava na imovinu.
36. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, kako bi apelantima osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
37. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantima pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno na njih je stavljen prevelik teret.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman