Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4859/14 (A. M. i drugi)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4859/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4859/14, rješavajući apelacije Arzije Mahmutović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Arzija Mahmutović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 246665 13 Rsž od 8. septembra 2014. godine;

Zihnija Alihodžić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 044353 14 Rsž od 4. novembra 2014. godine;

Tijana Bišćević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 012557 13 Rev od 16. oktobra 2014.

godine;

S.I. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 026288 12 Rev od 26. decembra 2014. godine;

Nedim Feto protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010975 14 Gž od 23. decembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4859/14 Arzija Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 246665 13 Rsž od 8. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (JU „Djeca Sarajeva“) i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi odluka o imenovanju direktora tuženog od 13. marta 2012. godine i naloži tuženom da ponovi izbor kandidata na način što će pravilno ocijeniti konkursne uvjete i izabrati kandidata koji ispunjava u cjelosti tražene uvjete, te naknaditi apelantici troškove postupka, dok je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da je, prema stanju u spisu i provedenim dokazima, prvostepeni sud propustio da cijeni da li je konkursna procedura provedena prema odredbama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju u KS. Naime, s obzirom da je izabrani kandidat prema konkursu za izbor i imenovanje direktora JU „Djeca Sarajeva“-tuženog uredno dostavio sve potrebne dokumente u vezi općih uslova propisanih Zakonom, kao i druge dokumente koje je bio dužan prema konkursu priložiti, nadležna konkursna komisija je prema stanju u spisu pravilno provela postupak, izvršila bodovanje, te je pravilno nakon provedenog postupka odlukom od 13. marta 2012. godine nadležni Upravni odbor tuženog odlučio o imenovanju direktora (za direktora tuženog na mandatni period od četiri godine imenovao najbolje ocijenjenog kandidata M.J.-H.). Dalje se navodi da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud donio nepravilnu i nezakonitu odluku pogrešno tumačeći odredbe člana 48. stav 5. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju u KS. Kantonalni sud ističe da je izabrani kandidat ispunjavao sve potrebne zakonske uslove i da je konkurusna procedura prema stanju u spisu pravilno provedena, zbog čega je primjenom odredbe iz člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.

2. AP-141/15 Zihnija Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Suad Agić advokat iz Visokog, podnio je 9. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 044353 14 Rsž od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu je tuženi (Trgovačko uslužno društvo „KING“ d.o.o. Visoko) odlukom od 30. septembra 2013. godine nezakonito otkazao ugovor o radu, da se poništi odluka tuženog i tuženi obaveže da apelanta vrati na rad, uspostavi mu radnopravni odnos i rasporedi apelanta na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i naknadi apelantu troškove postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza u skladu sa odredbama čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pravilno zaključio da apelant prije zaključenja ugovora o radu nije saopštio poslodavcu-tuženom da je ratni vojni invalid zbog ranjavanja u koljeno odnosno, da je potpisao izjavu da nema zdravstvenih smetnji i na taj način uskratio poslodavcu informaciju koja bi bitno uticala na njegovu odluku da sa aplantom zaključi ugovor o radu (kojim je ugovoreno da će apelant obavljati poslove vozača teretnog vozila) s obzirom da je Pravilnikom o radu i Pravilnikom o zaštiti na radu radno mjesto vozača predviđeno kao radno mjesto sa posebnim uslovima rada, te da je odredbom člana 22. tačka 2. Pravilnika o zaštiti na radu izričito propisano da se na poslove vozača ne mogu raspoređivati invalidi sa bilo kojim procentom oštećenja ili umanjenja radne ili životne sposobnosti. Dalje, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant, propustivši da saopšti poslodavcu-tuženom da ima invalidnost, počinio težu povredu iz radnog odnosa (član 65. alineja 2. Pravilnika o radu tuženog) pa je poslodavac-tuženi imao pravni osnov za otkaz ugovora o radu. Kantonalni sud je istakao da je prilikom zasnivanja radnog odnosa apelantu bio poznat uslov za obavljanje tih poslova (da je zdrav i u potpunosti sposoban da obavlja te poslove), te da u toku prvostepenog postupka apelant nije dokazao da je o svom zdravstvenom stanju i činjenici da je ratni vojni invalid sa 20% invalidnosti upoznao poslodavca-tuženog. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u izreci osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-150/15 Tijana Bišćević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić advokatice iz Bihaća, podnijela je 9. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 012557 13 Rev od 16. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog (JU Pedagoški fakultet u Bihaću) od 22. septembra 2009. godine, da se naloži tuženom da vrati apelanticu na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, da joj tuženi isplati naknadu plaće u određenom iznosu od 22. septembra 2009. godine pa ubuduće do povratka na posao, kao i da joj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili 19. marta 2004. godine ugovor o radu na određeno vrijeme kojim je ugovoreno da će apelantica obavljati poslove asistenta na odsjeku za engleski jezik i književnost u smislu člana 79. Zakona o univerzitetu kojim je propisano da se asistent bira na četiri godine, te da ugovor o radu traje od 25. februara 2004. godine do 25. februara 2008. godine. Vrhovni sud je naveo da su, kod utvrđenih činjenica da je ugovor o radu na poslovima asistentice zaključen na određeni period u kojem apelantica nije dokazala da je stekla uslove (magistrirala) za izbor u više akademsko zvanje, nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom odredbi člana 84. stav 1. tačla a. i stav 4. Zakona o visokom obrazovanju USK u vezi sa članom 33. stav 1. alineja 1. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH, odnosno člana 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku. Također, imajući u vidu da apelantica u periodu u kojem je kod tuženog izabrana za asistenticu nije stakla uslove za izbor u više akademsko zvanje, to su neprihvatljivi revizioni navodi apelantice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivom na prava o zabrani diskriminacije. Ovo iz razloga što apelantica tokom postupka nije dokazala da je tuženi predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa donio osnovom diskriminacije koja je zabranjena u smislu člana 5. Zakona o radu, Zakona o zabrani diskriminacije i odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

4. AP-676/15 S.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banjaluke, podnio je 12. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 026288 12 Rev od 26. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog (Grad Banjaluka) od 15. i 30. novembra 2007. godine, rješenje tužene (RS-Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave) od 27. decembra 2007. godine, da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i sposobnostima uz uplatu pripadajućih doprinosa, te da se obavežu tuženi da apelantu isplate razliku plata, naknade apelantu plate, topli obrok, naknadu za ogrev i regres u iznosima i za navedeni period pobliže označen u izreci presude, dok je odbačena tužba apelanta u odnosu na zahtjev apelanta da se obavežu tuženi da mu naknade određene iznose na ime toplog obroka, ogreva, regresa i zimnice za periode pobliže označene u izreci presude, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant kao urbanističko-građevinski inspektor tuženog (Grad Banjaluka) dana 12. maja 2007. godine pri vršenju inspekcijskog nadzora nad rekonstrukcijom i dogradnjom Poslovnog centra Orion 3 u Banjaluci propustio da sačini zapisnik o inspekcijskom nadzoru, propustio donijeti rješenje o obustavi radova i propustio podnijeti krivičnu prijavu protiv investitora. Dalje, utvrđeno je da je apelant u svojsvu investitora 18. juna 2007. godine izvodio radove na dogradnji individualnog stambenog objekta bez prethodno pribavljenog odobrenja za građenje, te da je 9. maja 2007. godine nakon izvršenog inspekcijskog nadzora u predmetu upotrebe objekta u Banjaluci investitora Z.Ć. propustio donijeti rješenje o zabrani upotrebe poslovnog objekta, iako taj objekat nije imao odobrenje za upotrebu. Vrhovni sud je citirao odredbe Zakona o inspekcijama u RS (član 27. stav 1. i član 54. stav 1. alineja 4.) kojima je propisana obaveza inspektora da naredi preduzimanje odgovarajućih mjera i radnji radi uklanjanja utvrđenih nepravilnosti ili nedostataka odnosno, da je inspektor odgovoran ako ne postupa u skladu sa Kodeksom državnih službenika i Kodeksom inspektora, kao i odredbe člana 3. tačka 1. i člana 4. tačka 2. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti službenika jedinice lokalne samouprave kojima je propisano šta predstavlja povredu radne dužnosti i disciplinska mjera za iste. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su disciplinski organi tuženih u provedenom disciplinskom postupku pravilno utvrdili činjenice, da su povrede radnih dužnosti apelanta pravilno kvalifikovali i pravilno izrekli propisanu disciplinsku sankciju prestanka radnog odnosa u skladu sa naprijed navedenim propisima. Također, pravilna je odluka nižestepenih sudova u dijelu kojim je odbačena tužba apelanta kao neblagovremena u odnosu na potraživanje naknade za topli obrok, ogrev, regres i zimnicu u iznosima za vremenske periode označene u izreci prvostepene presude, jer je od saznanja za povredu tih prava do podnošenja zahtjeva sudu protekao zakonski rok za podnošenje tužbe.

5. AP-934/15 Nedim Feto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010975 14 Gž od 23. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene (BiH-Vijeće ministara BiH-Odbor za žalbe policijskih službenika) od 18. juna 2012. godine i naloži tuženoj da izvrši pravilno bodovanje drugorangiranog N.V., po kriterijima navedenim u izreci presude, na način što će umanjiti ocjene u visini ostvarenih rezultata drugorangiranog kandidata N.V. i nakon toga sačiniti rang listu kandidata na mjesto istražitelja u Odsjeku za prikupljanje kriminalističko-obavještajnih podataka, uz naknadu troškova postupka, dok je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant podnio tužbu protiv rješenja tužene kojim je djelomično usvojena žalba apelanta (na način što je izmijenjena prosječna ocjena N.V. sa 4,80 na 4,73 koji je i dalje ostao drugorangirani kandidat) u postupku po internom oglasu za unapređenje policijskih službenika u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu za čin „mlađeg inspektora“. Sud BiH je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta opredjeljen na poništenje rješenja tužene od 18. juna 2012. godine uz obrazloženje da je Policijski odbor zakonito odlučio o žalbi apelanta navodeći jasne, detaljne i uvjerljive razloge koje prihvata i drugostepeno vijeće Suda BiH. Dalje se navodi, da je apelant u konkretnom slučaju propustio da traži poništenje i Konačne liste kandidata nominovanih za unapređenje policijskih službenika u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu od 16. jula 2012. godine u dijelu sadržaja tačke II koji se odnosi na nominovanog kandidata N.V., već umjesto toga neosnovano traži da sud obaveže tuženu da umanji ocjene drugorangiranog kandidata N.V. Sud BiH je istakao da u konkretnom sporu sud samo cijeni zakonitost odluka poslodavca sa stanovišta primjene materijalnog i procesnog prava koje su važile u vrijeme njihovog donošenja pa ne može naložiti tuženoj kako će ocijeniti pojedinog kandidata, dok je obaveza Komisije za unapređenje policijskih službenika da nepristrasno ocijeni kandidate prema kriterijima iz odredbe člana 10. stav 3. tačke a) do e) Pravilnika o proceduri za unapređenje policijskih službenika u policijskim organima BiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u izreci osporene odluke primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4859/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4859/14 (A. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio