Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2521/13 (E. J.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2521/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2521/13, rješavajući apelaciju Emila Jakopanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emila Jakopanca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 039426 12 Rev od 19. februara 2013.

godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Ps 003242 08 Pž od 18. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj PS-1042/04 od 18. februara 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Emil Jakopanec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koprivnice, koga zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 6. juna 2013. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 039426 12 Rev od 19. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Ps 003242 08 Pž od 18. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-1042/04 od 18. februara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Rudnika mrkog uglja „Kamengrad“ d.d. Sanski Most (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. aprila 2016. godine, Kantonalni sud u Bihaću 29. aprila 2016. godine, Općinski sud, također, 29. aprila 2016. godine, a tuženi 9. maja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu u kojoj traži da mu tuženi preda bager CAT 235 broj 64 r 967 (u daljnjem tekstu: bager) i naknadi mu troškove parničnog postupka, a u obrazloženju svoje tužbe je naveo da je apelant, obavljajući registriranu djelatnost kod tuženog, i to iskop rude rudnika RMU „Kamengrad“, za potrebe iskopa kod tuženog dovezao svoje mašine, a budući da je 1992. godine izbio rat u BiH, apelantove mašine, u naravi mašina buldožer 2 komada D-9 (buldožer) i bager, ostale su u krugu tuženog gdje se i sada nalaze.

6. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi preda jedan bager, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka kao neosnovan. Osim toga, apelant je obavezan da naknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.920,00 KM, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude.

7. Općinski sud je proveo dokazni postupak čitanjem dopisa tuženog broj 85/01 od 22. marta 2001. godine kojeg je tuženi uputio Kantonalnom ministarstvu privrede Unsko-sanskog kantona od 22. marta 2001. godine kojim tuženi obavještava Kantonalno ministarstvo privrede da je bager morao popravljati, te da je na spomenutu mašinu, da bi je doveo u funkcionalno stanje, morao uložiti 62.000,00 DM vlastitih sredstava, te da se može samo tužbom sudu tražiti povrat ove mašine. Dakle, ocjenjujući ovaj dopis, Općinski sud zaključuje da tuženi ovim dopisom priznaje vlasništvo apelanta na pokretnoj stvaribageru. Nadalje, čitanjem dopisa Kantonalnog ministarstva industrije, energetike i rudarstva broj 06/3-310-36/98 od 14. jula 1998. godine utvrđeno je da je ovo ministarstvo obavijestilo načelnika Općine Sanski Most da je dosta novčanih sredstava utrošeno na opravke navedenog bagera. Na osnovu ovih dokaza Općinski sud je došao do zaključka da je apelant vlasnik navedenog bagera koji je predmet tužbe. Međutim, Općinski sud je utvrdio da se navedeni bager ne nalazi se u posjedu tuženog, jer je Općinski sud u izvršnom postupku prodao navedeni bager koji se nalazio kod tuženog i dosudio ga Mirsadu Duriću. Kako je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da se tačno određena stvarpredmetni bager ne nalazi kod tuženog, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, te se apelantov tužbeni zahtjev ukazuje kao neosnovan. Općinski sud je citirao odredbu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br.6/98 i 29/03), prema kojem vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Nadalje, vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da se stvar čiji se povraćaj traži ne nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, Općinski sud nije mogao ni usvojiti apelantov tužbeni zahtjev i dosuditi mu povrat bagera. Osim toga, Općinski sud je razmatrao i prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi u svom odgovoru na tužbu i ustanovio da je ovaj prigovor zastare neosnovan s obzirom na odredbu iz člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, prema kojoj pravo na podnošenje tužbe za povraćaj individualno određene stvari ne zastarijeva.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 003242 08 Pž od 18. novembra 2011. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, te je preinačeno rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u stavu 2. izreke prvostepene presude, i to tako što se odbija apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.860,00 KM, dok se u preostalom dijelu apelantova žalba odbija kao neosnovana, a prvostepena presuda u stavu 1. izreke potvrđuje. Također je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.263,00 KM na ime nagrade opunomoćenika-advokata za sastav odgovora na žalbu sa PDV.

9. Polazeći od činjeničnog utvrđenja koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio ocjenom izvedenih dokaza, koje nije dovedeno u sumnju apelantovim žalbenim prigovorima, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom odredbe iz člana 43. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu preda u posjed sporni bager. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je za svoju odluku u obrazloženju pobijane presude dao jasne, argumentirane i valjane razloge, koji se temelje na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, a koji ni na koji način nisu dovedeni u sumnju apelantovim žalbenim prigovorima, tako da razloge prvostepenog suda u cijelosti prihvata i Kantonalni sud.

10. Ocjenjujući zakonitost prvostepene presude u pogledu primjene materijalnog prava u dijelu rješenja o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni tuženom, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud na apelantovu štetu pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka. Naime, iz stanja spisa proizlazi da tuženi u toku postupka nijednim dokazom (kao što je autobuska karta, potvrda o cijeni prevoza i slično) nije dokazao visinu dosuđenog iznosa od 60,00 KM na ime prevoza zakonskog zastupnika na relaciji od sjedišta tuženog u Sanskom Mostu do Bihaća, gdje se nalazi sjedište prvostepenog suda, pa se stoga zahtjev tuženog za naknadu troškova prevoza zakonskog zastupnika pokazuje kao neosnovan.

11. Zbog navedenih razloga, apelantova žalba pokazuje se kao djelimično osnovana, i to samo u dijelu rješenja o troškovima parničnog postupka, pa je stoga izjavljenu apelantovu žalbu Kantonalni sud djelimično uvažio, pobijanu presudu u rješenju o troškovima parničnog postupka preinačio kao u izreci ove presude, dok je u preostalom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrditi. Odluka o troškovima parničnog postupka koje je tuženi imao povodom datog odgovora na žalbu zasniva se na odredbi iz člana 397. stav 1. Zakona o pamičnom postupku (,,Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbom iz člana 387. stav 1. ZPP, pa budući da sadržaj datog odgovora na žalbu kojeg je podnio tuženik nije sadržavao činjenice, tvrdnje i dokaze koji su bili od utjecaja na donošenje odluke ovog suda u pogledu izjavljene žalbe tužitelja, to ova procesna radnja tuženika nije bila potrebna za vođenje ove parnice, pa su ovi troškovi datog odgovora na žalbu bili nepotrebni, te je stoga valjalo odbiti zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka koje je on imao povodom datog odgovora na žalbu.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 039426 12 Rev od 19. februara 2013. godine apelantova revizija je odbijena.

13. Vrhovni sud je zaključio da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi primjenom člana 43. Zakona o vlasničkopravnim ođnosima donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Apelant u reviziji prigovara u vezi sa povredom odredaba parničnog postupka učinjenih pred prvostepenim sudom. Kako navodi Vrhovni sud, on ističe prigovore koje nije isticao u žalbi protiv prvostepene presude u pravcu da je prvostepeni sud rješenjem prihvatio prijedlog opunomoćenika tuženog da se pročitaju dokazi predloženi tek na ročištu za glavnu raspravu, da je onemogućio tužitelja da se pripremi o dokazima koje je iznio opunomoćenik tuženog na glavnoj raspravi, te da prvostepeni sud nije vodio računa o pravilnoj primjeni člana 5. ZPP. Nadalje, apelant je naveo da kao neuka stranka u ovom postupku i kao stranac koji ne poznaje domaće pravo koje je različito od prava u njegovoj državi nije bio u mogućnosti da na drugačiji način postavi tužbeni zahtjev (u skladu sa činjenicama i dokazima koje je predložio tuženi), a na to da je imao pravo temeljem člana 57. ZPPFBiH.

14. Vrhovni sud navodi odredbe člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP prema kojem se revizija može izjaviti zbog povrede odredaba pamičnog postupka iz člana 209. tog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, dakle, ne i prvostepenim sudom, ukoliko stranka na njih nije ukazala u žalbi, pa navodi revizije u tom pravcu nisu osnovani, jer revizijski sud odlučuje samo na osnovu činjeničnog stanja i procesne građe koja je bila na raspolaganju drugostepenom sudu, što u konkretnom predmetu očito nije slučaj. Suprotno revizijskim prigovorima, drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja u smislu člana 231. ZPP, pravilno ocijenio žalbene prigovore na ocjenu dokaza koji su bili od odlučnog značaja, a pri tome je dao valjane i jasne razloge koje prihvata i Vrhovni sud, jer nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta.

15. Vrhovni sud navodi da nepoznavanje propisa ne opravdava i ne može utjecati na njegov drugačiji pravni položaj u ovom sporu, jer je apelant bio dužan brinuti se za zaštitu svojih prava, kako i sam navodi, te da na drugačiji način postavi tužbeni zahtjev. U konkretnoj procesnoj situaciji, kada je tuženi prestao biti posjednik spornog bagera, apelant ne može uspjeti sa tužbenim zahtjevom da mu tuženi u posjed preda tu pokretnu stvar. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primjenom člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, jer iako je apelant dokazao da je vlasnik individualno određene stvari (bagera) čiji povrat traži, nije dokazao drugi uvjet da se taj bager nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, već suprotno, tuženi je dokazao da je bager otuđen iz njegovog posjeda, da se nalazi u vlasništvu i posjedu treće osobe, jer je utvrđeno da je prodat u izvršnom postupku (1-160/05) kojeg je proveo Općinski sud u Sanskom Mostu.

16. Iz navedenih razloga, kako navodi Vrhovni sud, na drugačije rješavanje ove pravne stvari nisu bili od utjecaja prigovori u reviziji da bager nije mogao biti predmet pljenidbe u izvršnom postupku, jer da se znalo da je apelant njegov vlasnik, kao i da je u postupku izvršenja bager kupio većinski vlasnik tuženog (fizičko lice Mirsad Durić), pa da se i sada nalazi u krugu rudnika (kod tuženog). S obzirom na sve izloženo, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je odbio zahtjev tuženog da mu apelant naknadi troškove za sastavljanje odgovora na reviziju, jer ovi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice (član 397. stav 1. ZPP u vezi sa članom 387. stav 1. tog zakona).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje, a posebno ukazuje da je tokom prvostepenog postupka sud na ročištu za glavnu raspravu 18. januara 2008. godine, na apelantovu štetu, učinio niz povreda ZPP, a drugostepeni sud povrede nije uočio iako je prvostepenu presudu ispitivao u granicama žalbenih navoda, ali i po službenoj dužnosti. Nadalje, apelant navodi da je sud na ročištu za glavnu raspravu od 18. januara 2008. godine rješenjem prihvatio prijedlog opunomoćenika tuženog da se u dokaznom postupku pročitaju dokazi-dokumentacija koju je tek tada prezentirao sudu, ali sud nije omogućio apelantu da se očituje o tim dokazima. Apelant navodi da je sud morao voditi računa o činjenici da je apelant državljanin Republike Hrvatske, da ne poznaje procesno pravo FBiH, te da se radi o neukoj stranci. Apelant je na pripremnom ročištu od 25. septembra 2007. godine predložio da se na glavnoj raspravi provede dokaz saslušanjem parničnih stranaka kod kojeg je prijedloga ostao na ročištu za glavnu raspravu od 27. decembra 2007. godine. Na tom ročištu se odustalo od provođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka iako apelant nije odustao od provođenja tog dokaza. Shodno navedenom, apelant smatra da prvostepeni sud nije vodio računa o dosljednoj primjeni odredaba ZPP, a naročito o osnovnim načelima parničnog postupka FBiH.

19. Apelant je u žalbi na prvostepenu presudu ukazivao na činjenicu da se sporni bager nalazi u posjedu tuženog, a da je Mirsad Durić, koji je navodno kupio bager, većinski vlasnik tuženog. U odlučivanju u ovoj pravnoj stvari sud nije imao u vidu da se radi o radnoj mašini, koja je individualno određena, odnosno da ista mašina ima broj šasije i motora, što je razlikuje od drugih mašina iste marke i tipa. Apelant je ukazivao na činjenicu da je u toku prvostepenog postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer je prvostepeni sud prihvatio navode tuženog da on nije u posjedu predmetnog bagera. Ove žalbene navode drugostepeni sud nije ocijenio, pa je potvrdio prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se odbija apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi preda bager.

20. Apelant smatra da mu je osporavanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. U toku prvostepenog postupka apelant je dokazao da je predmetna mašina njegovo vlasništvo, da je od tuženog tražio povrat predmetnog bagera, da se obraćao nadležnim državnim organima, a iz materijalnih dokaza provedenih u prvostepenom postupku može se utvrditi da mu tuženi nije sporio pravo vlasništva na predmetnom bageru, te da je on bio u posjedu tuženog. Mirsad Durić je suvlasnik tuženog, tako da je znao da je predmetni bager apelantovo vlasništvo, te da on nije ni mogao biti predmet izvršenja, ali je tuženi iskoristio činjenicu da je apelant strani državljanin i navodno otuđio predmetni bager. Apelant predlaže da se ukinu osporene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

21. Općinski sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, niti je u postupku došlo do povrede materijalnog i procesnog prava.

22. Kantonalni sud navodi da ostaje kod navoda datih u presudi i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Suprotno apelantovom stavu, Vrhovni sud navodi da apelantu pri njenom donošenju nisu uskraćena garantirana prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.

24. Tuženi predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana pošto podnosilac apelacije nije dao niti jedan valjani razlog na osnovu kojeg bi sud mogao utvrditi povrede Ustava Bosne i Hercegovine koje je istakao apelant i koje se odnose na prava na pravično suđenje i na imovinu.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

26. U Zakonu o parničnom postupku (,,Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem o kojem protivnoj stranci nije data mogućnost izjašnjavanja.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cjeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 70.

Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.

[....] Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocjeniti žalbene navode koji su od odlučujućeg značaja.

Član 240. stav 1. tačka 1.

(1)Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Član 387. stav 1.

Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Član 397. stav 1.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku u povodu tog pravnog lijeka.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 039426 12 Rev od 19. februara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 10. aprila 2013. godine, a apelacija podnesena 6. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio predaju pokretne stvari. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

34. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava i povreda parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na nepotpuno i nepravilno utvrđenim činjenicama, primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa i povredi parničnog postupka.

36. U vezi sa apelantovim prigovorom da je parnični sud načinio povrede parničnog postupka, tako što navodno nije omogućio apelantu da se očituje o dokazima-dokumentaciji koju je tuženi prezentirao sudu na glavnoj raspravi, te da sud nije prihvatio da se provede dokaz saslušanjem parničnih stranaka, Ustavni sud zapaža da je sud, najprije, u smislu člana 70. ZPP, apelantovu tužbu sa svim dokazima i rješenjem kojim se tuženi poziva da dostavi odgovor na tužbu dostavio tuženom, te da je 25. septembra 2007. godine održao pripremno ročište u prisutnosti opunomoćenika apelanta i zakonskog zastupnika tuženog. Nadalje, iz spisa predmeta i osporenih odluka proizlazi da je Općinski sud održao glavnu raspravu 18. januara 2008. godine u prisutnosti opunomoćenika apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, te da su na str. 3. i 4. prvostepene presude navedeni svi dokazi koji su provedeni pred sudom. Ustavni sud zapaža da nema naznaka da je konkretni parnični postupak proveden uz povrede na koje apelant ukazuje s obzirom na to da je sud u utvrđivanju činjeničnog stanja primijenio član 8. ZPP prema kojem činjenice koje su uzete kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza, savjesno i brižljivo ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

37. Ustavni sud, zatim, zapaža da Vrhovni sud navodi da nepoznavanje propisa ne opravdava i ne može utjecati na njegov drugačiji pravni položaj u ovom sporu, jer je apelant bio dužan brinuti se za zaštitu svojih prava, kako i sam navodi, te na drugačiji način postaviti tužbeni zahtjev. U konkretnoj procesnoj situaciji, kada je tuženi prestao biti posjednik spornog bagera, apelant ne može uspjeti sa tužbenim zahtjevom da mu tuženi u posjed preda tu pokretnu stvar. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primjenom člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, jer iako je apelant dokazao da je vlasnik individualno određene stvari (bagera) čiji povrat traži, nije dokazao drugi uvjet da se taj bager nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, već suprotno, tuženi je dokazao da je bager otuđen iz njegovog posjeda, da se nalazi u vlasništvu i posjedu treće osobe, jer je utvrđeno da je prodat u izvršnom postupku (1-160/05) koji je proveo Općinski sud u Sanskom Mostu.

38. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložili zbog čega apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed pokretne stvari nije osnovan, niti nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tih sudova, niti u zaključku da apelant, u smislu relevantnih odredaba člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, nije mogao ostvariti pravo na predaju u posjed bagera, jer je tuženi dokazao da, a što predstavlja neophodan drugi uvjet da bi apelant uspio u parnici, nije više u posjedu konkretne stvari zbog okolnosti koje su detaljno opisane u činjeničnom dijelu ove odluke.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode koje je isticao u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena relevantnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, kao i povredi parničnog postupka, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

40. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

Ostali navodi

41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni prava, kao i povredi parničnog postupka, pri čemu su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman