Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2781/13 (Ž. J.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2781/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2781/13, rješavajući apelacije Željka Jokića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Željka Jokića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 117914 13 Rev od 5. novembra 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Željku Jokiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, solidarno isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Željku Jokiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Jokića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 117914 13 Rev od 5. novembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 117914 12 Gž od 12.

aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 117914 11 P od 11. maja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željko Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije okončan parnični postupak u kojem su donesene Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 117914 12 Gž od 12. aprila 2013. godine i Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 117914 11 P od 11. maja 2012. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 2781/13.

2. Apelant je, putem Zajedničke advokatske kancelarije Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, 9. decembra 2015. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 117914 13 Rev od 5. novembra 2015. godine, Presude Okružnog suda broj 71 0 P 117914 12 Gž od 12. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 117914 11 P od 11. maja 2012. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 5487/15.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 2781/13 i brojem AP 5487/15 odnose na isti postupak pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2781/13.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 25. maja 2016. godine, a od Okružnog suda, Osnovnog suda i Stambene zadruge „Banja Luka“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Odgovor na apelacije Okružni sud i Osnovni sud su dostavili 11. maja 2016. godine, tužena 10. maja 2016. godine, a Vrhovni sud 31. maja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

7. Apelant je 6. decembra 2007. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga i naknade štete, vsp. 191.203,35 KM.

8. Apelant je na zahtjev Osnovnog suda 30. januara 2008. godine dostavio izmijenjenu i dopunjenu tužbu sa identičnim tužbenim zahtjevom uz umanjenu vrijednost spora.

9. Tužena je 14. avgusta 2009. godine dostavila odgovor na tužbu.

10. Osnovni sud je pripremno ročište održao 31. maja 2011. godine, 16. avgusta 2011. godine, 13. oktobra 2011. godine, a ročište za glavnu raspravu 8. decembra 2011. godine, 23. februara 2012. godine i 23. aprila 2012. godine.

11. Tokom postupka sprovedeni su dokazi: uvid i čitanje materijalne dokumentacije, nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 1. novembra 2011. godine i dopuna nalaza od 15. decembra 2011. godine, saslušanje vještaka na okolnosti vještačenja i saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke.

12. Nakon sprovedenog postupka, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 117914 11 P od 11. maja 2012. godine kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obveže da mu u roku od 30 dana na ime glavnog duga po osnovu povrata dijela uplaćene kupoprodajne cijene i na ime zakonske zatezne kamate, te na ime naknada materijalne štete zbog izmakle koristi i troškova postupka isplati određene novčane iznose. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantov poslodavac TT „Inženjering“ d.o.o. Banja Luka 11. aprila 2000. godine donio odluku kojom se odobrava kupovina četvorosobnog stana u Banjoj Luci za rješavanje stambenog pitanja apelanta, da su TT „Inženjering“ d.o.o. Banja Luka i tužena 11. aprila 2000. godine zaključili Ugovor o međusobnim prvima i obavezama broj 04-482/1-2000, kojim se tužena (zadrugar) obavezala da će TT „Inženjeringu“ d.o.o. Banja Luka (članu zadruge) izgraditi i predati na korišćenje četvorosoban stan u Banjoj Luci, površine 119 m2, do polovine 2001. godine za ugovorenu cijenu od 232.050,00 KM, te mu omogućiti uknjižbu prava svojine na navedenom stanu, da je istoga dana TT „Inženjering“ d.o.o. Banja Luka donio odluku o dodjeli navedenog stana na korišćenje apelantu s tim da je u dispozitivu naznačeno da je TT „Inženjering“ d.o.o. Banja Luka vlasnik sa 68,4 %, a apelant sa 31,86 % sa ličnim učešćem. Dalje je navedeno da je 23. juna 2001. godine između TT „Inženjering“ d.o.o. Banja Luka, tužene i apelanta zaključen aneks Ugovora broj 04-482/l-2000, gdje je pod tačkom 2 navedeno da, zbog odstupanja od projektne dokumentacije, tužena nije u mogućnosti obezbijediti stan plaćene površine od 119 m2 i ustupiti ga na korišćenje apelantu, već je jedino moguće ustupiti na korišćenje stan površine 83 m2, s tim da tužena preuzima obavezu prema TT „Inženjering“ d.o.o. Banja Luka i apelantu da im po osnovu izvršene zamjene obezbijedi stan od 119 m2 u Lameli 3, čija se izgradnja planira, a da apelant izvrši tuženoj predaju stana od 83 m2, te da će, ukoliko se u međuvremenu stekne mogućnost otkupa stana, obaveza izgradnje i ustupanja na korišćenje stana od 119 m2 od tužene postojati prema apelantu, a obaveza apelanta će biti da stan površine 83 m2 ustupi tuženoj. Odlučujući o prigovoru tužene kojim je ukazivala na nepostojanje aktivne legitimacije na strani apelanta, Osnovni sud je naveo da je, prema sprovedenim dokazima, nesporno utvrđeno, a što potvrđuje i sam apelant, da je ugovorenu kupoprodajnu cijenu za kupovinu predmetnog stana u cijelosti isplatio TT „Inženjering“ d.o.o. Banja Luka, što je takođe posebno naznačeno i u Aneksu ugovora od 23. juna 2001. godine, te da nema dokaza iz kojega bi proizilazilo da je apelant tuženoj po navedenom osnovu vršio bilo kakva plaćanja iz čega je evidentno da materijalnopravni odnos postoji između TT „Inženjering“ d.o.o. Banja Luka i tužene, odnosno da apelant nije učesnik toga materijalnopravnog odnosa koji je stavljen u osnovu tužbenog zahtjeva. Na osnovu navedenog Osnovni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisana strana u predmetnom parničnom postupku, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio kao neosnovan. Razmatrajući apelantove tvrdnje da su zaključivanjem Aneksa ugovora na njega prešla sva prava iz Ugovora o međusobnim pravima i obavezama zaključenog između tužene i TT „Inženjering" d.o.o. Banja Luka, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da ga je TT „Inženjering" kao učesnik materijalnopravnog odnosa u predmetnoj parnici ovlastio da u njegovo ime preuzima sva prava i obaveze iz navedenog ugovora, niti da preduzima bilo kakve pravne radnje, a u vezi sa eventualnim sporom, kao što je predmetna parnica, pa i iz toga razloga apelant nije aktivno legitimisana strana u predmetnoj parnici, niti je na njega preneseno takvo ovlašćenje, zbog čega on nema pravo da istupa kao tužilac u predmetnoj parnici sa potraživanjima na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da pravo na povrat dijela uplaćene kupoprodajne cijene, te zakonske zatezne kamate po osnovu predmetnog stana, kao i pravo na naknadu materijalne štete zbog izmakle koristi sa zakonskom zateznom kamatom bi bilo na strani TT “Inženjering" d.o.o. Banja Luka, a ne na strani apelanta kao tužioca.

13. Odlučujući o žalbi apelanta i umješača TT „Inženjering" d.o.o. Banja Luka na strani tužioca (u daljnjem tekstu: umješač), Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 117914 12 Gž od 12. aprila 2013. godine žalbe odbio kao neutemeljene i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je istakao da je, suprotno tvrdnji apelanta, prvostepeni sud prilikom donošenja osporene odluke ocijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, a saglasno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku, te da je u obrazloženju osporene odluke dao potpune i prihvatljive činjenične i pravne razloge za odluku o tužbenom zahtjevu apelanta, zbog čega ne postoji povreda Zakona o parničnom postupku na koju ukazuje apelantova žalba. Naime, Okružni sud je istakao da iz utvrđenja prvostepenog suda jasno proizilazi da je ugovorom od 11. aprila 2000. godine umješač kao kupac sa tuženom kao prodavateljem ugovorio kupoprodaju tačno određenog stana u površini od 119 m2, a da je Aneksom od 23. juna 2001. godine ugovoreno da će prodavatelj-tužena kupcu-umješaču djelimično ispuniti ugovor o prodaji stana tako što će umješaču predati stan od 83 m2 u kojem će stanovati apelant do potpunog ispunjenja ugovora o prodaji novosagrađenog stana od 119 m2. Aneksom su regulisani i odnosi između umješača i apelanta, pri čemu je ugovoreno da je apelant suvlasnik po osnovu ulaganja, te da se pripadajući suvlasnički dio apelanta odnosi na dio stana koji nije predan, odnosno na dio stana koji se tužena obavezala izgraditi i predati na ime konačnog ispunjenja ugovora. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da Aneksom ugovora od 23. juna 2001. godine apelant nije stupio u obveznopravni odnos sa tuženom, odnosno potraživanje umješača iz ugovora o prodaji stana nije preneseno, niti je u smislu odredbe člana 436 Zakona o obveznim odnosima, u vezi sa članom 5 stav 1 i članom 11 stav 3 Zakona o stambenim odnosima moglo biti valjano preneseno na apelanta. S tim u vezi, Okružni sud smatra da, kako apelant nije ugovorna strana iz ugovora o kupoprodaji stana, njemu ne pripada pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja, kao ni pravo na povrat dijela kupoprodajne cijene stana, u smislu odredbe člana 132 Zakona o obveznim odnosima. Slijedom toga, Okružni sud je naveo da za apelanta nije nastupila, niti je mogla nastupiti materijalna šteta u vidu izgubljene dobiti u smislu odredbe člana 155 Zakona o obveznim odnosima, a zbog nekorišćenja novca koji predstavlja dio isplaćene kupoprodajne cijene. S obzirom na to da apelant odlukom umješača o dodijeli stana i Aneksom ugovora nije mogao steći stvarno pravo na nepostojećem dijelu stvari, njegova aktivna legitimacija u ovoj parnici nije se mogla utemeljiti ni na odredbama člana 154 i člana 155 Zakona o obveznim odnosima u vezi sa članom 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Iz navedenih razloga, Okružni sud je zaključio da se pravilnim ukazuje stav prvostepenog suda da apelantu u ovoj parnici nedostaje aktivna legitimacija, a nedostatak stvarne legitimacije (aktivne ili pasivne) uvijek vodi odbijanju tužbenog zahtjeva.

14. Odlučujući o reviziji apelanta i umješača, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 117914 13 Rev od 5. novembra 2015. godine kojom se revizije odbijaju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelant nije ugovorna strana u ugovoru o međusobnim pravima i obavezama od 11. aprila 2000. godine, koji je zaključen između umješača i tužene, a temeljem koga je umješač isplatio tuženoj iznos od 232.050,00 KM za stan površine 119 m2. Polazeći od ovih činjenica i tumačeći sadržaj Aneksa od 23. juna 2001. godine čiji su potpisnici apelant, tužena i umješač, u smislu odredbe člana 99 ZOO, aktivna legitimacija apelanta bi postojala samo u njegovom pravu da od tužene zahtijeva predaju stana površine 119 m2 koji je trebalo da bude izgrađen saglasno obavezi iz ugovora od 11. aprila 2000. godine. Stoga, Vrhovni sud je naveo da smatra da se pravilnim ukazuje zaključak iz pobijane odluke da na strani apelanta nema aktivne legitimacije u pogledu zahtjeva koji je istaknut u ovoj parnici, a odnosi se na isplatu određenog iznosa na ime glavnog duga po osnovu povrata dijela uplaćene kupoprodajne cijene, na ime zakonske zatezne kamate obračunate i na ime izmakle koristi. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je u tački 2 Aneksa od 23. juna 2001. godine jasno ukazano da tužena “preuzima obavezu prema TT „Inženjeringu” i Jokić Željku, kao licu na koje je preneseno suvlasništvo na stanu po osnovu izvršene zamjene, da im obezbijedi stan od 119 m2 u Lameli 3, čija se izgradnja planira... a ukoliko se u međuvremenu stekne mogućnost otkupa stana... obaveza izgradnje i ustupanja na korišćenje stana od 119 m2 od Stambene zadruge će postojati prema Jokić Željku...”. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant Aneksom stekao neposredno pravo da zahtijeva od tužene predaju stana površine 119 m2, ali ne i druga prava (prava na povrat i na naknadu eventualne štete) koja kao posljedica raskida (član 132 ZOO) ugovora od 11. aprila 2000. godine pripadaju samo ugovornim stranama, u konkretnom slučaju umješaču kao ugovaraču koji je ispunio svoju obavezu isplatom ugovorene cijene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je prvenstveno naveo kako smatra da iz činjeničnog stanja predmeta proizilazi da redovni sudovi nisu postupali u rokovima koji su propisani odredbama Zakona o parničnom postupku, da apelant ni na koji način nije doprinio dužini trajanja postupka. Takođe, apelant je istakao da smatra da su presude redovnih sudova u cijelosti zahvaćene bitnim povredama odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom donošenja zaključka da apelant nije aktivno legitimisan u konkretnom parničnom postupku. S tim u vezi, apelant je istakao da redovni sudovi u cijelosti zanemaruju Aneks na osnovni ugovor koji suštinski predstavlja novaciju i u pravnom odnosu apelanta, tužene i umješača, zbog čega smatra da je apelantu uskraćeno pravo na sudsku zaštitu. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, apelantu odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, te ukine osporene presude redovnih sudova.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da se u apelaciji ne nude valjani dokazi da je apelantu u postupku pred tim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pri čemu je istakao da je u revizijskoj odluci ukazano na osnovu kojih relevantnih činjenica je odlučeno da se izjavljena revizija odbije. Takođe, Vrhovni sud je istakao kako smatra da je odluku o reviziji donio u razumnom roku s obzirom da je revizija kod toga suda zaprimljena 10. septembra 2013. godine, a odluka je donesena 5. novembra 2015. godine.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko izložio tok postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke pri čemu je naveo da je odluku o žalbama donio za nešto više od četiri mjeseca, a da zbog velikog priliva predmeta koji je nesrazmjeran broju sudija, nije bio u mogućnosti poštovati rok iz odredbe člana 217 stav 3 Zakona o parničnom postupku, zbog čega je predmetni spis apelanta riješen prema planu rješavanja starih predmeta i prema starosti inicijalnog akta. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud smatra da odlukom toga suda nisu povrijeđena apelantova prava zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je njegova odluka potvrđena presudama Okružnog i Vrhovnog suda, te da u toku postupka nije povrijedio niti jedno pravo apelanta navedeno u apelaciji.

19. U odgovoru na apelaciju tužena je istakla kako smatra da je predmetna apelacija očigledno neosnovana budući da ne postoji opravdan zahtjev apelanta, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom, niti apelant snosi posljedice eventualnog kršenja prava zaštićenih Ustavom.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtjeva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA)

Odsjek 1.

OPŠTE ODREDBE

Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436.

(1) Povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga.

(2) Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i povjerilac ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka..

21. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelant u podnesenim apelacijama ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 117914 13 Rev od 5. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacije su podnesene 25. juna 2013. godine, odnosno 9. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] I.Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 6. decembra 2007. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 117914 13 Rev od 5. novembra 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i 11 mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

31. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenoga zahtjeva radi isplate duga i naknade štete i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti (uvid i čitanje materijalne dokumentacije, vještačenje vještaka ekonomske struke i saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke), u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

32. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, na osnovu priloženih dokumenata i odgovora na apelaciju Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postupak od posebnog značaja za apelanta.

33. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvostepenu presudu od 11. maja 2012. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, donio nakon proteka četiri i po godine od podnošenja tužbe 6. decembra 2007. godine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud tokom prvostepenog postupka, nakon proteka više od jedne godine, tužbu dostavio tuženoj na odgovor, kao i da su Osnovnom sudu nakon dostavljanja odgovora na tužbu od 14. avgusta 2009. godine trebale više od dvije godine da zakaže pripremno ročište (16. avgusta 2011. godine). Dakle, iz navedenog proizilazi da je Osnovni sud imao dva značajna perioda neaktivnosti u trajanju dužem od jedne godine, odnosno u trajanju od dvije godine. Ustavni sud dalje primjećuje da su, nezadovoljni navedenom presudom, apelant i umješač izjavili žalbu, da je predmet 29. novembra 2012. godine dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi, te da je Okružni sud u relativno kratkom roku, odnosno u periodu nešto dužem od četiri mjeseca presudom od 12. aprila 2013. godine odbio navedene žalbe kao neutemeljene i potvrdio prvostepenu presudu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su protiv presude Okružnog suda apelant i umješač izjavili reviziju, ali da su Vrhovnom sudu trebale više od dvije godine da presudom od 5. novembra 2015. godine odluči o revizijama. U vezi sa navedenim, analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je ukupnoj dužini predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud koji je imao značajne periode neaktivnosti u trajanju od godinu, odnosno dvije godine, te Vrhovni sud koji je odluku o revizijama donio nakon proteka više od dvije godine. Pri tome Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud i Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nisu detaljnije obrazlagali razloge dužine trajanja postupka iz čega proizilazi da nema razumnog opravdanja za dužinu trajanja postupka pred tim sudovima. S druge strane, Ustavni sud nije mogao primijetiti da je Okružni sud bezrazložno odugovlačio postupak.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji je okončan nakon proteka sedam godina i 11 mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

35. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

36. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanta za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se, prema zakonu, ne smatra hitnim i koji je trajao više od sedam godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.050,00 KM.

37. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

38. Iz apelacijskih navoda takođe proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su presude redovnih sudova zahvaćene bitnim povredama odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom donošenja zaključka da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.

39. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koje apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

41. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, te da je apelant, kojeg je zastupao advokat, u sprovedenom postupku isticao žalbene i revizijske prigovore o kojima su redovni sudovi odlučivali i dali razloge za svoje odluke. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant i u apelacijskim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u parničnom postupku i o kojima su redovni sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koji su analizom svih sprovedenih dokaza, te dovodeći ih u međusobnu vezu, saglasno zaključili da apelant nema aktivnu legitimaciju u pogledu zahtjeva koji je istaknut u predmetnom parničnom postupku, a odnosi se na isplatu određenog iznosa na ime glavnog duga po osnovu povrata dijela uplaćene kupoprodajne cijene, na ime zakonske zatezne kamate i na ime izmakle koristi, s obzirom da apelant nije bio ugovorna strana u ugovoru o međusobnim pravima i obavezama od 11. aprila 2000. godine, a da je Aneksom navedenog ugovora od 23. juna 2001. godine samo stekao pravo da od tuženog zahtijeva predaju stana koji je trebalo da bude naknadno izgrađen. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, posebno zato što apelant, osim što je nezadovoljan ishodom postupka, za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju izuzev one koju su već detaljno ocijenili redovni sudovi u žalbenom, odnosno revizijskom postupku. Slijedom toga, neutemeljeni su apelacijski navodi da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe apelantu povrijedili pravo na pravično suđenje.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

43. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada je parnični postupak trajao sedam godina i 11 mjeseci, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji je imao značajne periode neaktivnosti, te Vrhovni sud kojem su trebale više od dvije godine da odluči o izjavljenim revizijama.

45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši tužbeni zahtjev apelanta, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neutemeljeno ukazao.

46. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2781/13 (Ž. J.) | Sudska praksa | Aktio