Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1353/15 (G. J.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1353/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1353/15, rješavajući apelaciju Gorana Jovičića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Jovičić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 031148 14 Rev od 25. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 Rs 031148 14 Rev od 25. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženog (AD „Rafinerija nafte“ Bosanski Brod), i to Odluka tuženog o otkazu ugovora o radu i Odluka direktora tuženog o zahtjevu za zaštitu prava, i obaveže tuženi da vrati apelanta na radno mjesto, da mu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati na ime naknade za dio neisplaćene plate, na ime naknade toplog obroka i regres određene novčane iznose za određeni vremenski period, kao i da se obaveže tuženi da apelantu uplati pripadajuće doprinose Fondu PIO Republike Srpske.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant počinio težu povredu radne obaveze (davanje netačnih podataka i dokaza o činjenicama bitnim za zaključivanje ugovora o radu) iz člana 98. stav 2. tačka 9. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, prečišćeni tekst 55/07), odnosno člana 97. stav 2. tačka 9. Pravilnika o radu za koju se može izreći mjera otkaza ugovora o radu. Nadalje, utvrđeno je da je direktor tuženog ovlašten u ime uprave donositi pojedinačne odluke i da je disciplinski postupak pravilno proveden, a apelantu pružena mogućnost da iznese svoju odbranu. Također, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena od strane nenadležnog organa i da je samo uprava društva mogla donijeti odluku o otkazu, iz razloga što se odredbom člana 119. Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisuje da se kod određivanja organa nadležnog za donošenje odluke o otkazu govori o upravi društva, ali se ta odredba ne može tumačiti samostalno bez istovremenog tumačenja svih odredbi Pravilnika o radu kojima je regulisano pitanje disciplinske odgovornosti i bez tumačenja odredbi Statuta tuženog u pogledu propisane nadležnosti organa tuženog, u vezi sa članom 99. Zakona o radu. U obrazloženju svoje odluke, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je disciplinska komisija i za radnike O. J. i S. P. utvrdila da su učinili iste teže povrede radne obaveze kao apelant, a nije za iste radnje utvrdila lakšu povredu radne obaveze, kako apelant ističe, da utvrđujući sankciju za počinjenu povredu radne obaveze, poslodavac ima pravo da izrekne drugu disciplinsku mjeru osim otkaza, ako ocjeni da za to postoje opravdani razlozi, koje faktički utvrđuje u svakom slučaju zasebno, pa zato nema diskriminatorskog odnosa prema apelantu samo iz razloga što je njemu izrečena mjera otkaza, a ne pismeno upozorenje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant je tražio da mu se, zbog nepostupanja suda u razumnom roku, dosudi naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 1.200,00 KM, kao i naknada troškova za sastav apelacije.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, u odnosu na apelantov prigovor na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud konstatuje, da je od podnošenja tužbe pa do donošenja osporene odluke, kojom je okončan predmetni parnični postupak protekle četiri godine, dva mjeseca i 12 dana, a za to vrijeme su sudovi donijeli tri odluke, te obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog parničnog postupka, uzimajući u obzir sve radnje koje su poduzimali nadležni sudovi, primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman