Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1894/16 (I. B.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Član 2. EK – pravo na život
- Lišavanje slobode
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 302
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1894/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1894/16, rješavajući apelaciju Igora Buzova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Igora Buzova podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 024016 16 Kž 9 od 29. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024016 15 K od 19.
februara 2016. godine u odnosu na prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Buzova podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 024016 16 Kž 9 od 29. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024016 15 K od 19.
februara 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Igor Buzov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Čović, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024016 16 Kž 9 od 29. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024016 15 K od 19. februara 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud dostavili su odgovor na apelaciju 12. i 16. maja 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 024016 15 K od 19. februara 2016. godine apelantu je produžen pritvor nakon što mu je nepravosnažnom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1, sve u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) koji, po navedenom rješenju, može trajati najduže još devet mjeseci ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je po optužnici Tužilaštva od 2. septembra 2015. godine, nakon razmatranja potpisanog sporazuma o priznanju krivice 17. februara 2016. godine, održan pretres za izricanje krivičnopravne sankcije. Dalje je navedeno da je 19. februara 2016. godine Kantonalni sud objavio presudu kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. KZFBiH. Navedenom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
7. Istaknuto je da se apelant nalazi u pritvoru od 9. maja 2015. godine, kada je lišen slobode i posljednjim rješenjem pritvor mu je produžen za dva mjeseca iz razloga koji su propisani odredbom člana 146. stav 1. tač. c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
8. Ukazano je da je Tužilaštvo na pretresu za izricanje krivične sankcije 5. januara 2016. godine predložilo da sud po objavljivanju presude apelantu produži pritvor s obzirom da je ranije osuđivan, navodeći da su ispunjeni uvjeti iz člana 152. stav 1. ZKPFBiH radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka.
9. Navedeno je da je sudsko vijeće, odlučujući o pritvoru po objavljivanju presude, u smislu člana 302. u vezi sa članom 152. stav 1. ZKPFBiH, ocijenilo da u odnosu na apelanta i dalje postoje razlozi za produženje pritvora. Pri tome je sud ocijenio činjenicu da je apelant osuđivan, i to zbog istovjetnog krivičnog djela prema podacima iz kaznene evidencije. Stoga, imajući u vidu apelantovu raniju osuđivanost, po mišljenju Kantonalnog suda, ispunjen je uvjet iz člana 152. stav 1. ZKPFBiH za produženje pritvora radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, imajući u vidu sve okolnosti izvršenja krivičnog djela.
10. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 09 0 K 024016 15 K od 19. februara 2016. godine odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je pobijano rješenje doneseno na osnovu odredbe člana 152. stav 1. ZKPFBiH koja propisuje da sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor ako je neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. U vezi s tim, navedeno je da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud dao razloge vezane za jedan od ovih alternativnih uvjeta, i to ličnost apelanta koji je ranije osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela a koju činjenicu apelantova braniteljica osporava žalbom.
12. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud svoju odluku nije zasnovao samo na ranijoj osuđivanosti apelanta već i na ranijoj osuđivanosti za istovrsno krivično djelo. Vrhovni sud smatra da navedena okolnost ukazuje na neophodnost produženja pritvora apelantu radi nesmetanog vođenja predmetnog postupka, odnosno njegovog okončanja.
13. Istaknuto je da apelantova braniteljica pogrešno navodi da je sud pri donošenju pobijanog rješenja bio dužan da kumulativno ocijeni kako okolnosti vezane za izvršenje predmetnih krivičnih djela, tako i okolnosti koje se odnose na ličnost apelanta, te da navedeni stav proizlazi iz Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 024016 16 Kž 6 od 13. januara 2016. godine. Ukazano je da je navedeno rješenje doneseno povodom žalbe kantonalne tužiteljice izjavljene protiv Rješenja prvostepenog suda broj 09 0 K 024016 16 K 2 od 6. januara 2016. godine kojim je ukinut pritvor optuženim A.B. i dr. nakon što im je nepravosnažno izrečena prvostepena presuda. Istaknuto je da se navedeno rješenje odnosi na suprotnu situaciju u odnosu na predmetnu odluku, tj. na rješenje o ukidanju pritvora nakon izricanja presude. Kako je pri donošenju tog rješenja sud ocijenio samo jedan od uvjeta propisan članom 152. stav 1. ZKPFBiH, onda je kao osnovan prihvaćen žalbeni prigovor tužiteljice da pobijano rješenje nema razloga u odlučnim činjenicama, jer je sud u tom slučaju dužan da ocijeni postojanje ili nepostojanje oba uvjeta kako bi zaključak o nepostojanju uvjeta za produženje pritvora bio osnovan. Prema tome, radi se o potpuno drugačijoj pravnoj situaciji a što je apelantova braniteljica izgubila iz vida.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, apelant ukazuje i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant smatra da odluke redovnih sudova kojima se apelantu produžava pritvor nisu dovoljno obrazložene. Navodi da Kantonalni sud nije razmatrao mogućnost primjene blažih mjera, te da samim tim nije obrazlagao razloge zbog kojih blaže mjere u konkretnom slučaju nije primijenio. Također, ukazuje da ranija osuđivanost apelanta nije dovoljan razlog za produženje mjere pritvora.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da, u smislu člana 5. Evropske konvencije, nije konstituirana obaveza suda da prilikom odlučivanja o produženju pritvora nakon izricanja presude, u smislu odredbe člana 152. stav 1. ZKPFBiH, razmatra i obrazlaže mogućnost primjene blažih mjera od pritvora, kako to apelant navodi u apelaciji. Prema tome, navedena odredba Evropske konvencije se ne odnosi na suštinsku primjenu odredbe člana 302. u vezi sa članom 152. stav 1. ZKPFBiH koja se odnosi na odluku o produženju pritvora nakon izricanja presude.
V. Relevantni propisi
17. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase: Član 54. stav 1.
Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
Član 238.
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 137. st. 1., 2. i 3.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.
Član 145.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 152. stav 1.
Pritvor poslije izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Član 302.
Pritvor poslije izricanja presude Za određivanje, produženje ili ukidanje pritvora poslije objavljivanja presude primjenjivaće se odredba člana 152. ovog zakona.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na pravo na pravično suđenje
21. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
22. U konkretnom slučaju krivični postupak koji se vodi protiv apelanta još uvijek nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
b) U odnosu na ostale navode
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024016 16 Kž 9 od 29. februara 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 28. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
24. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na ostale apelantove navode.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine. Pored navedenog, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
[...]
29. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost «zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude», pri čemu se fraza «osuđujuća presuda» ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A broj 7, stav 9). Također, «zakonitost» pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A broj 63, stav 35).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom nepravosnažnom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. KZFBiH. Navedenom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Dakle, proizlazi da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati «još devet mjeseci ili do nove odluke suda», što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba, stav 31).
31. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu sa odredbom člana 302. u vezi sa članom 152. stav 1. ZKPFBiH, koji propisuje da sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, može optuženom produžiti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi, više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduvjet za određivanje pritvora je da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Pri tome stvar je ocjene suda da odredi u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za ličnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka (vidi već citiranu Odluku broj AP 1505/15, stav 32).
32. U konkretnom slučaju redovni sudovi su svoju odluku o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja nepravosnažne prvostepene presude zasnovali na činjenici da je apelant nepravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. KZFBiH. Pri tome redovni sudovi su ukazali na apelantovu raniju osuđivanost za istovrsna krivična djela zbog čega vide neophodnost produženja pritvora apelantu radi nesmetanog vođenja predmetnog krivičnog postupka, odnosno njegovog okončanja.
33. Ustavni sud u navedenim razlozima redovnih sudova ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Naime, redovni sudovi su slobodnom ocjenom utvrdili da je pritvor u konkretnom slučaju, nakon što je apelantu izrečena nepravosnažna presuda kojom je osuđen na kaznu zatvora, mjera koja je neophodna radi nesmetanog vođenja predmetnog krivičnog postupka, odnosno njegovog okončanja. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu okolnosti vezane za ličnost apelanta u smislu njegove ranije osuđivanosti za istovrsna krivična djela. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su na osnovu svog diskrecionog prava odlučili da je pritvor mjera koja je neophodna u konkretnom slučaju, te da se svrha zbog koje je pritvor produžen apelantu u smislu člana 152. stav
1. ZKPFBiH ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. U navedenom Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost koja bi bila u suprotnosti sa garancijama koje pruža član 5. stav 1. a) Evropske konvencije.
34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
35. Apelant, također, smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant, osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenih prava, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju spomenutih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.a) Evropske konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje da sud, kad nepravosnažnom presudom izrekne kaznu zatvora, može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnosti učinioca, i kada je sud ispitao navedene okolnosti koje predstavljaju pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPFBiH, te obrazložio na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer ne postoji ništa što bi ukazalo na to da su u predmetnom postupku povrijeđena ova apelantova prava.
38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman