Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2084/16 (M. i M. K.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2084/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2084/16, rješavajući zahtjev Milana Kecmana i Marice Kecman za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milana Kecmana i Marice Kecman za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Kecman i Marica Kecman (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, podnijeli su 16. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 005272 13 Uvp od 11. februara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 005272 11 U od 10. septembra 2013. godine, Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-540-UP- 2/10 od 7. decembra 2010. godine i Rješenja Službe za imovinsko-pravne i geodetske poslove Opštine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-1474/99 od 8. septembra 2010. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio nadležnim upravnim organima da deložiraju apelante i liše ih posjeda predmetnog stana" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Službe broj 04-23-1474/99 od 8. septembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-540-UP-2/10 od 7. decembra 2010. godine, odbijen je kao neosnovan prvoapelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Bihaću, ulica Harmani H-2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Odlučujući o prvoapelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 U 005272 11 U od 10. septembra 2013. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
4. Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu apelanata za vanredno preispitivanje navedene presude, donio je Presudu broj 01 0 U 005272 13 Uvp od 11. februara 2016. godine kojom je zahtjev odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su upravni organi, na osnovu pribavljene dokumentacije, utvrdili da je prvoapelant, koji je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da su, stoga, upravni organi pravilno zaključili da se, u smislu odredaba člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), prvoapelant ne može smatrati izbjeglim i raseljenim licem, te da mu ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj U-83/03 od 22. septembra 2004. godine u kojoj je utvrđeno da su odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani navodi apelanata da je drugoapelantkinji kao sunosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, potpuno nezavisno od njenog supruga, pripadalo pravo na povrat u predratni dom, te da se na nju nije mogao primijeniti član 3a. Zakona o prestanku primjene. Naime, Vrhovni sud je naveo da time što prvoapelantu ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, tako ni njegovom bračnom drugu i sunosiocu stanarskog prava na stanu ne pripada to pravo, budući da ona svoja prava izvodi iz prava supruga (kao nosioca stanarskog prava, po čijem zahtjevu je pokrenut i okončan upravni postupak) i ne može imati veća prava od njega, a niti takvo pravo može samostalno ostvariti.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je rješenjem Službe od 29. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, utvrđeno da prvoapelantu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, nakon čega su apelanti, 30. juna 2004. godine, uvedeni u posjed predmetnog stana u kojem se i dalje nalaze. Apelanti navode da su, međutim, u daljnjem toku postupka pred redovnim sudovima navedena rješenja poništena i predmet vraćen na ponovni postupak, te da su u ponovnom postupku donesene osporene odluke kojima je odbijen zahtjev apelanata za vraćanje predmetnog stana u posjed. U vezi s tim, apelanti navode da su nadležni organi već najavili da će ih deložirati iz predmetnog stana u slučaju da Vrhovni sud odbije njihov zahtjev za vanredno preispitivanje presude. S obzirom na to, apelanti traže od Ustavnog suda da donese privremenu mjere kojom bi "zabranio nadležnim upravnim organima da deložiraju apelante i liše ih posjeda predmetnog stana" do donošenja odluke o apelaciji.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traže od Ustavnog suda da "zabrani nadležnim upravnim organima da ih deložiraju iz predmetnog stana". Naime, apelanti ukazuju da će nadležni upravni organi pokrenuti postupak za njihovo iseljenje, budući da je osporenim odlukama upravnih organa i redovnih sudova u konačnici odbijen njihov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti očigledno smatraju da njihovi navodi o kršenju prava na imovinu predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke, kako je već navedeno, ne mogu predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna.
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman