Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1152/15 (S. A., M. A., F. A., mldb. A. A., mldb. A. A. i mldb. A. A.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1152/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1152/15, rješavajući apelaciju Smaila Ahmetovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Smail Ahmetović, Melća Ahmetović, Fika Ahmetović, mldb. Adnan Ahmetović, mldb. Aida Ahmetović i mldb. Adela Ahmetović protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 038699 13 Rev od 18. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Smail Ahmetović, Melća Ahmetović, Fika Ahmetović, mldb. Adnan Ahmetović, mldb. Aida Ahmetović i mldb. Adela Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnijeli su 13. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 038699 13 Rev od 18. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi („Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo) da im iz osnova duševne boli zbog gubitka sina, muža i oca, te na ime materijalne štete na vozilu, na ime troškova sahrane, vjerskih obreda i izrade nadgrobnog spomenika isplati određene novčane iznose.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 29. septembra 2009. godine smrtno stradao prednik apelanata R. A.. U vezi s tim, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja, kao i dopune nalaza i iskaza vještaka saobraćajne struke R. T., te zapisnika o uviđaju, kao i iskaza svjedoka N. G. i T. A., da je do navedene saobraćajne nezgode došlo radnjom prednika apelanata, koji je upravljajući putničkim motornim vozilom vršio radnju preticanja NN vozila ispred sebe, te je pri brzini od oko 89 km/h došlo do kontakta sa putničkim motornim vozilom koje se kretalo iz suprotnog smjera i kojim je upravljao N. G., nakon čega je u zadnji dio vozila kojim je upravljao N. G. ostvaren nalet putničkog motornog vozila kojim je upravljao T. A.. Nadalje, utvrđeno je da je primarni kontakt između putničkih motornih vozila ostvaren bez prethodne reakcije na kočenje, na lijevoj kolovoznoj traci, posmatrano iz pravca kretanja vozila kojim je upravljao prednik apelanata, a što proizilazi iz osiguranih tragova struganja i zanošenja vozila. Osim toga, konstatovano je da je Županijsko Tužiteljstvo Hercegovačko neretvanske županije donijelo nalog o nesprovođenju istrage protiv prijavljenog N. G., te da je nakon obavljenog očevida i prometno-tehničkog vještačenja utvrđeno da je uzrok predmetne saobraćajne nezgode nepropisno preticanje od strane putničkog motornog vozila kojim je upravljao prednik apelanata. Također, na osnovu analize alkohola u krvi i mišljenja o stupnju alkoholiziranosti KB Mostar, utvrđeno je da je kod prednika apelanata postojala koncentracija apsolutnog alkohola u krvi 1,77 promila, te da u takvoj situaciji postoji potpuna nesposobnost za upravljanje motornim vozilom, uz veću opasnost uzrokovanja saobraćajne nezgode. Isto tako, zaključeno je da nisu povrijeđene odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), iz razloga što je vještak nakon saslušanja svjedoka dopunio svoj nalaz, odnosno imao je u vidu i iskaz svjedoka N. B., pa je stoga neosnovan prigovor apelanata da je došlo do povrede odredaba ZPP-a. Dakle, zaključeno je, na osnovu činjeničnog utvrđenja, da je do predmetne saobraćajne nezgode došlo isključivom krivnjom prednika apelanata, koji se, vršeći radnju preticanja, nije prethodno uvjerio da istu može preduzeti bez opasnosti po druge učesnike u saobraćaju, pa je u skladu sa odredbom člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, tužbeni zahtjev apelanata odbijen.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman