Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1862/13 (B. Ć.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Invalid
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1862/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1862/13, rješavajući apelaciju B.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija B. Ć.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003337 09 U od 28.

februara 2013. godine.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu B. Ć. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu B. Ć. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav

5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija B. Ć. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003337 09 U od 28.

februara 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41- 1232/08 od 27. oktobra 2008. godine i Zaključka Općinske službe za boračka pitanja Općine Novi Grad broj 04-041-3907/08 od 5. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hajran S. Zeba advokat iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003337 09 U od 28. februara 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1232/08 od 27. oktobra 2008. godine i Zaključka Općinske službe za boračka pitanja Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-041-3907/08 od 5. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 9. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ministarstvo je dostavilo odgovor 1. decembra 2015. godine, a Kantonalni sud 4. decembra 2015. godine. Služba je 16. decembra 2015. godine dostavila obavještenje da nije u mogućnosti dati odgovor na apelaciju jer više ne posjeduje apelantov predmet.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 23. aprila 2008. godine podnio Službi zahtjev za donošenje rješenja kojim bi mu bio povećan procenat ranijim rješenjem iz 2006. godine utvrđenog trajnog vojnog invaliditeta od 20%. Zaključkom Službe broj 04-041-3907/08 od 5. maja 2008. godine odbačen je navedeni apelantov zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta uz obrazloženje da prema važećim zakonskim propisima nije bilo uvjeta za usvajanje takvog zahtjeva.

6. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj UP- II-03-41-1232/08 od 27. oktobra 2008. godine žalbu odbilo, ali i poništilo osporeni zaključak Službe te riješilo da se odbija apelantov zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta. U obrazloženju je navedeno da je razmatrajući osporeni zaključak utvrđeno da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani ali da je prvostepeni organ trebao rješenjem odbiti, a ne zaključkom odbaciti navedeni apelantov zahtjev. Obrazloženo je da je apelantu vojni invaliditet utvrđen konačnim Rješenjem tog Ministarstva broj UP-II-03-41-493/06 od 4. maja 2006. godine kojim mu je priznato svojstvo vojnog ratnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja oboljenja. Navedeno je da to rješenje doneseno nakon što je u postupku po žalbi drugostepeni organ pribavio nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije precizirano u rješenju koja je apelantov vojni invaliditet cijenila uz primjenu člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon) i člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Ministarstvo je istaklo da je apelantu vojni invaliditet utvrđen na osnovu oboljenja za koje se ne može pouzdano zaključiti da je nastalo pod okolnostima vršenja vojnih dužnosti, ali se može pouzdano zaključiti da su ratni napori utjecali na njegovo pogoršanje. S tim u vezi, navedeno je da je odredbama člana 11. stav 1. Zakona propisano da se pri utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod uvjetima vršenja vojne službe u Oružanim snagama, invaliditet cijeni djelimično odnosno uzima se odgovarajući procenat od cjelokupnog oštećenja organizma uzimajući u obzir prirodu bolesti i njen razvoj, trajanje i težinu ratnih napora kao i druge okolnosti koje su u pojedinom slučaju utjecale na pogoršanje bolesti, a da je stavom 2. istog člana propisano da se procenat invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu s navedenim ne može kasnije povećavati bez obzira na daljnje oštećenje organizma. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je donijelo rješenje kao u dispozitivu.

7. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom od 29. januara 2009. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj 09 0 U 003337 09 U od 28. februara 2013. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio predmetnu tužbu u kojoj je istakao da upravni organi nisu uopće dostavili njegov zahtjev nadležnoj ljekarskoj komisiji niti je izvršeno medicinsko vještačenje kao i da nije uzeto u obzir da je po istom osnovu proglašen invalidom rada I kategorije te da je pogrešno utvrđeno da je obolio prije rata budući da je on u Armiju RBiH stupio potpuno zdrav. S tim u vezi, Kantonalni sud je ponovio utvrđene činjenice i pravni stav upravnih organa te istakao da je tužba neosnovana. Obrazloženo je da je apelant podnio zahtjev za povećanje i utvrđivanje novog procenta ratnog vojnog invaliditeta po osnovu nastalog pogoršanja u vezi s vojnim invaliditetom; da je apelantu ranijim rješenjem od 4. maja 2006. godine priznato svojstvo RVI X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja oboljenja počevši od 1. decembra 2005. godine; da kod apelanta postoji dijagnoza PTSD hronična forma; da je navedeni apelantov zahtjev odbačen zaključkom Službe te da je rješavajući po apelantovoj žalbi protiv navedenog zaključka Ministarstvo donijelo rješenje kojim je žalbu i apelantov zahtjev odbilo kao neosnovane. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 11. Zakona između ostalog propisano da procenat vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem shodno stavu 1. tog člana, naknadno ne može biti povećan bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma te da član 10. Pravilnika, između ostalog, sadrži istovjetnu odredbu. Zbog navedenog Kantonalni sud je zaključio da je nesporno da su upravni organi pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev vodeći pri tom računa o pravilima postupka, potpuno utvrdivši činjenično stanje i pravilno primijenivši odredbe materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je pogrešan zaključak da se ne zna kada je obolio jer je nesporno da je u vojsku stupio zdrav, te da mu se bolest nije mogla pogoršati u ratu jer je nije ni imao do rata, zbog čega smatra da je nepravilan nalaz vojne ljekarske komisije. Smatra da je proizvoljno utvrđen procenat invaliditeta od 20% umjesto 40% koji mu pripada jer je obolio kao pripadnik vojske, te da je takvim odlukama i novčano oštećen. Apelant navodi i da je predmetni postupak nedopustivo dugo trajao čime mu je prekršeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, te da apelaciju treba odbiti.

10. Ministarstvo je navelo da su činjenice u konkretnom predmetu potpuno i pravilno utvrđene te da su osporene odluke donesene primjenom odredbi člana 11. Zakona zbog čega smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

11. Služba je navela da ne može dati odgovor na apelaciju jer više ne posjeduje apelantov predmet.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04, , 70/07 i 9/10) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

Član 11.

Pri utvrđivanju procenta invaliditeta licima kod kojih je pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona nastupilo oštećenje organizma po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod tim okolnostima, uzima se odgovarajući procent od cjelokupnog oštećenja organizma, s tim da po tom osnovu utvrđeni procent oštećenja organizma ne može iznositi više od 100% invaliditeta II grupe, a uzimajući u obzir prirodu bolesti i njen razvoj, trajanje i težinu ratnih napora, odnosno napora pri vršenju vojne službe u Oružanim snagama, s obzirom na druge okolnosti koje su u pojedinom slučaju uticale na pogoršanje bolesti. Procent vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavom 1. ovog člana ne može se kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma

13. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

14. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnoga akta koji je donijet u drugom stepenu.. Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 003337 09 U od 28. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra i da je postupak predugo trajao.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

23. Ustavni sud prije svega primjećuje da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovog prava na povećanje procenta vojne invalidnosti odnosno pitanja građanskih prava i obaveza apelanta te da je time član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

24. Apelant smatra da su upravi organi i redovni sud, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su utvrdili da se ne zna tačno kada je njegovo oboljenje nastalo, te s tim u vezi i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da mu ne pripada pravo na povećanje postotka vojnog invaliditeta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta koji mu je utvrđen rješenjem iz 2006. godine odbijen te da su se tom prilikom upravni organi i Kantonalni sud pozvali na odredbe člana 11. Zakona. Ustavni sud zapaža i da je navedenim odredbama propisano da se procent vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavom 1. ovog člana ne može se kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su upravni organi i Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenice ili proizvoljno primijenili materijalno pravo. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da apelantov zahtjev, shodno navedenoj odredbi člana 11. Zakona, nije ni mogao biti upućen ljekarskoj komisiji na reviziju s obzirom da tom zakonskom odredbom revizija utvrđenog invaliditeta nije dopuštena. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su obrazloženja navedenih odluka u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su zbog toga apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

27. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). a)Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 23. aprila 2008 godine kada je apelant podnio zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta utvrđenog rješenjem iz 2006. godine te da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 28. februara 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao četiri godine i 10 mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati. b)Analiza dužine trajanja postupka

30. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje prava apelanta na povećanje procenta vojnog invaliditeta. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su upravni organi i redovni sud trebali razmotriti.

31. Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelant podnio predmetni zahtjev, Služba zaključak o njegovom odbacivanju donijela u roku od 12 dana, a Ministarstvo rješenje po apelantovoj žalbi u roku od pet mjeseci. Nakon što je apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu, taj sud je presudu donio u roku od četiri godine i mjesec dana. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da iako je predmetni postupak pred upravnim organima okončan u kratkom roku, to ne opravdava postupanje Kantonalnog suda kojem je, u predmetu, u kojem nije trebalo utvrđivati složene činjenice, trebalo više od četiri godine za donošenje konačne odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da Kantonalni sud u svom odgovoru ne nudi nikakve argumente iz kojih bi proizlazila bilo koja objektivna okolnost koja bi bila od utjecaja na ovako dugo trajanje, u suštini, jednostavnog postupka niti iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na njegovu dužinu. Zbog toga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju dužina predmetnog postupka premašila granice „razumnog trajanja“ te da su ovi apelantovi navodi osnovani.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

33. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijelit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

34. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

35. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te kako je predmetni postupak trajao četiri godine i 10 mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 600,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije BiH, s obzirom na sjedišta upravnih organa i redovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje kada su upravni organi i redovni sud za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tom proizvoljno primijenili zakonske propise.

38. S druge strane postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelantovog prava na povećanje procenta vojnog invaliditeta, koji po zakonu nije hitne prirode i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja, trajao četiri godine i 10 mjeseci.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjeničnog stanja, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

40. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1862/13 (B. Ć.) | Sudska praksa | Aktio