Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2617/13 (J. S.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2617/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2617/13, rješavajući apelaciju Joze Sadovskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Joze Sadovskog podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 053437 12 Rev od 30. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053437 11 Gž od 8. februara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053437 04 P od 21. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jozo Sadovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Daruvara, koga zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. juna 2013. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 053437 12 Rev od 30. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 053437 11 Gž od 8. februara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 053437 04 P od 21. aprila 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od JU „IndustrijskE plantaže“ a. d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) zatraženo je 25. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. maja 2016. godine, Okružni sud, također, 5. maja 2016. godine, Osnovni sud 11. maja 2016. godine, a tuženi-protivtužilac 13. maja 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 053437 04 P od 21. aprila 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje nekretnine upisane u zk. ul. broj 38 k.o. Devetina, općina Laktaši, u ukupnoj površini od 48.270 m2, vlasništvo apelanta (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) sa 1/1, u roku od 15 dana. Nadalje, stavom II navedene presude je utvrđeno da je tuženi po osnovu održaja vlasnik spornih nekretnina sa dijelom 1/1, što je apelant dužan da prizna i da trpi da se tuženi uknjiži kao isključivi vlasnik navedenih nekretnina u roku od 30 dana nakon dana donošenja ove presude pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom je apelant obavezan da plati tuženom na ime troškova parničnog postupka iznos od 8.056,50 KM uz obračun zakonske zatezne kamate počev od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude.
6. Kako navodi Osnovni sud, apelant se tužbom 23. novembra 2004. godine obratio sudu radi predaje u posjed upravljajući tužbu protiv tuženog, te navodeći da je vlasnik spornih nekretnina na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda. U toku parničnog postupka Osnovni sud je proveo dokazni postupak koji je obuhvatio velik broj dokaza kao što su saslušanje parničnih stranaka, saslušanje svjedoka, vještačenje sudskog vještaka šumarske struke, uvid u raznu dokumentaciju i dr. Osnovni sud navodi da je svoju odluku zasnovao na odredbi člana 28. stav 4. i 30. stav 2. Zakona o svojinskopravnim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 6/80 i 36/90, u daljnjem tekstu: ZOSPO), kojima je regulisano „da savjestan posjednik nepokretne stvari, na koji drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću, protekom 20 godina”, odnosno da se: „u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici“.
7. Sud navodi da je izvršio uvid u zaključak Savjeta za privredu SO Laktaši broj 06-46-36/73 od 28. marta 1973. godine i Rješenje SO Laktaši - Odsjek za imovinskopravne poslove broj 06-47- 114/74 od 24. marta 1974. godine kojim je utvrđeno da se po zahtjevu Industrije celuloze, drveta, papira i vlakana Banja Luka da im se dodijele bez naknade sporne nekretnine, te da se predloži SO Laktaši da izvrši prenos prava korištenja na spornim nekretninama iz društvenog vlasništva, te da zatim, 30. marta 1973. godine na osnovu odredbe člana 28. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvenog vlasništva i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama. Navedeno je da se u obrazloženju Rješenja SO Laktaši broj 06-47-114/74 od 23. marta 1977. godine navodi da su ispunjeni zakonski uvjeti za vršenje administrativnog prava korišćenja koje predviđa član 73. Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, Osnovni sud zaključuje da je primjenom odredbe člana 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrđeno da je završen postupak eksproprijacije spornih nekretnina, što upućuje na zaključak da je prednik tužioca bio uključen u postupak eksproprijacije, pa ne stoje apelantovi navodi u tužbi da prednik tužioca, a ni apelant nisu sa postupkom eksproprijacije bili upoznati.
8. Dakle, po ocjeni Osnovnog suda, izvedenim dokazima tuženi je dokazao da je zakonit, savjestan i nesmetan posjednik spornih parcela od 1977. godine, kada je u njihov posjed ušao na osnovu Rješenja SO Laktaši broj 06-47-114/74 od 24. marta 1977. godine, od kada kao savjestan koristi nekretnine nesmetano, jer prednik apelanta nikada nije osporavao njihov posjed, a ni sam apelant. Osnovni sud je zaključio da je tuženi 34 godine u posjedu spornih nekretnina koje je u početku koristio njegov prednik, pa se u dosjelost tuženog-protivtužioca uračunava i vrijeme za koje je prethodnik sadašnjeg posjednika posjedovao sporne nekretnine kao savjestan i zakonit posjednik. Na taj način su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću-održajem tuženog, pa je sud donio presudu kao u stavu II presude i u cijelosti usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog i presudu kao u stavu I presude kada je, zbog navedenih razloga, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 053437 11 Gž od 8. februara 2012. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 053437 04 P od 21. aprila 2011. godine preinačena u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu (stav II izreke), tako što se protivtužbeni zahtjev tuženog odbija i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke), tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok se u ostalom dijelu žalba odbija i prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (stav I izreke) potvrđuje.
10. Okružni sud navodi da je tačan apelantov činjenični navod da je on upisan na osnovu rješenja o nasljeđivanju kao vlasnik spornih nekretnina, ali ta okonost, sama za sebe, ne znači i da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 37. ZOSPO. Za primjenu navedene zakonske odredbe potrebno je da apelant dokaže jače pravo na posjed. S druge strane, tuženi dokazuje jače pravo na posjed, odnosno pravo korišćenja Rješenjem o ustupanju prava korišćenja poljoprivrednog zemljišta SO Laktaši od 24. marta 1977. godine. Međutim, kako dalje obrazlaže Okružni sud, 23. marta 1967. godine stupio je na snagu Osnovni zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, koji je odredbom člana 47. propisivao pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi neko zemljište na koje postoji pravo vlasništva prešlo u društveno vlasništvo. Te pretpostavke su: da vlasnik to zemljište nije obrađivao kroz 10 ili više godina, računajući to razdoblje unazad od dana stupanja na snagu zakona, tj. od 23. marta 1967. godine, ali računajući i razdoblje poslije nastupanja tog zakona, da vlasnik sve navedeno vrijeme od najmanje 10 godina za to zemljište nije plaćao obaveze prema društvenoj zajednici, da je ujedno kroz cijelo navedeno vrijeme od najmanje 10 godina zemljište koristila organizacija udruženog rada ili društveno-politička zajednica bez ugovora s vlasnikom, te da vlasnik do stupanja na snagu zakona nije podnio tužbu za priznanje svog prava vlasništva ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta. Sve navedene pretpostavke moraju kumulativno biti ispunjene za prelaz zemljišta u društveno vlasništvo. Pravni prethodnik tužitelja je umro 1950. godine. Prema nalazu geodete, on (ni tada) nije bio upisan kao posjednik. Tužitelj nije dokazao da je bilo ko od apelantovih srodnika u upravnom postupku osporavao prelaz spornog zemljišta u društveno vlasništvo, niti su kakvu zaštitu tražili u sudskom postupku, jer odlučivanje o zahtjevu da se utvrdi da su određene nekretnine bile vlasništvo tužitelja prije nego što su unesene u društveni fond općenarodne imovine predstavlja zahtjev za utvrđenje postojanja određenog prava. Rješavanje toga spora spada u sudsku nadležnost sudova opće nadležnosti.
11. Okružni sud nalazi da su predmetne nekretnine unesene u društveni fond općenarodne imovine i da se iz tog razloga i vode kao društveno vlasništvo najkasnije od 1964. godine, bez obzira što je u zemljišnoknjižnoj evidenciji tužitelj upisan kao vlasnik, pa suprotno tvrdnji žalbe, tuženi nije bespravni korisnik, jer spornu nekretninu koristi po osnovu rješenja Općine Laktaši, koja je u upravnom postupku, na osnovu navedenih zakona omogućila prelaz predmetnog zemljište u društveno vlasništvo.
12. Nadalje, vlasništvo podrazumijeva najšira ovlaštenja, pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja. Apelant nije dokazao da je on, ili neko od njegovih pravnih prethodnika, takva ovlaštenja koristio, niti je osporavao pravo korištenja Općini Laktaši iz kojeg razloga nije bilo mjesta, kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, za primjenu odredbe člana 37. ZOSPO i iz kojeg razloga je prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbio. Kako iz prethodno navedenog proizlazi, prema ocjeni Okružnog suda, da je privatno vlasništvo prešlo u društveno, kako je Skupština općine Laktaši 24. marta 1977. godine izvršila administrativni prenos prava korištenja nekretnine koja je sada upisana u posjedovni list broj 181 k.o. Devetina kao društveno, odnosno državno vlasništvo, to i nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 28. stav 4. istog zakona, zbog ograničenja koja propisuje odredba člana 29. ZOSPO da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći održajem.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 053437 12 Rev od 30. aprila 2013. godine revizije apelanta i tuženog su odbijene.
14. Obrazlažući osporenu odluku, Vrhovni sud navodi odredbu člana 73. stav 1. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 35/72), koji je bio pravni osnov za donošenje Rješenja SO Laktaši broj 06-47-114/74 od 24. marta 1974. godine. Tom odredbom je propisano da: “Pravo korištenja nepokretnosti u društvenoj svojini, ili koje drugo pravo na toj nepokretnosti, može se rješenjem opštinske skupštine prenijeti sa jednog društveno-pravnog lica na drugo društveno-pravno lice, kada je to potrebno radi izgradnje objekata, ili izvođenja drugih radova od opšteg interesa.“
15. Da bi se ostvarili uvjeti za administrativni prenos prava korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, prethodno je bilo nužno da se ta nekretnina već nalazi u društvenom vlasništvu. Navodi se da je vještak geometar u nalazu potvrdio da su spome nekretnine još 1957. godine, pri aviosnimanju, označene kao društveno vlasništvo, a sam upis je uslijedio 1964. godine, što znači da je došlo do brisanja posjeda apelantovog prednika, njegovog oca Steve Sadovskog.
16. Nadalje, članom 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“ broj 12/67), koji je stupio na snagu 23. marta 1967. godine, propisano je da zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao, niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina od dana stupanja na snagu tog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa vlasnikom radna zajednica ili društveno-politička zajednica, prelazi u društveno vlasništvo, ako vlasnik tog zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta.
17. Polazeći od nespornih činjenica da su nekretnine, u odnosu na koje apelant ističe svoje pravo vlasništva po osnovu naslijeđa, faktički prešle u društveno vlasništvo najkasnije nakon smrti oca tužitelja (1950. godine), da se u katastarskom operatu vode kao društveno vlasništvo od 1964. godine i da je tuženi njihov korisnik i upisani nosilac prava posjeda od 24. marta 1977. godine, da apelant za njih nije snosio društvene obaveze i da je tužbu kojom je pokrenut ovaj spor podnio prvi put 13. augusta 2007. godine, dakle, po proteku roka od 10 godina iz člana 47. navedenog zakona, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je zahtjev iz tužbe za predaju nekretnine neosnovan.
18. Vrhovni sud smatra da, sama po sebi, činjenica da je apelant u zemljišnim knjigama upisan kao nosilac prava vlasništva na spornim nekretninama, kod navedenih okolnosti, ne daje mu mogućnost da ostvaruje zaštitu vlasničkom tužbom po članu 37. ZOSPO, jer se radi o oborivoj zakonskoj pretpostavci. Odredbom člana 29. ZOSPO je propisano da se pravo vlasništva dosjelošću ne može stjecati na stvarima u društvenom vlasništvu. S obzirom na to da se kod primjene člana 47. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta radi o stjecanju prava vlasništva po samom zakonu (originarno), Vrhovni sud zaključuje da se ne može prihvatiti revizioni navod tuženog da je mogao steći pravo vlasništva dosjelošću, jer je kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisan apelant. Pored toga, rješenjem SO Laktaši iz 1977. godine sporne nekretnine su dodijeljene tuženom na trajno pravo korištenja, što predstavlja manji obim od prava raspolaganja koje se izjednačava sa pravom vlasništva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Apelant navodi da je po osnovu nasljeđivanja u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik spornih nekretnina. Prema Rješenju Skupštine općine Laktaši broj 06-47-114/74 od 24. marta 1977. godine, sporne nekretnine nisu dodijeljene tuženom, niti je izvršen adminitrativni prenos prava korištenja bez naknade, niti su apelant i njegov pravni prednik učestvovali u bilo kakvom postupku izuzimanja zemljišta. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka geometra, nekretnine su 1964. godine upisane u katastru u korist Narodnog odbora Laktaši, oznake ovih nekretnina nedostaju u rješenju iz 1977. godine, a ni apelant, ni njegov pravni prednik nisu dobili naknadu za zemljište, pa slijedi da je tuženi bespravno zauzeo apelantovu imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
21. Osnovni sud smatra da primjena zakona nije bila proizvoljna i da drugostepena odluka ima jasno obrazloženje za primjenu mjerodavnih zakonskih odredaba, saglasno odredbi člana 191. stav
4. ZPP, te da nema povrede prava na imovinu, sljedom čega se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud, također, smatra da primjena zakona nije bila proizvoljna i da drugostepena odluka ima jasno obrazloženje za primjenu mjerodavnih zakonskih odredaba, saglasno odredbi člana 191. stav 4. ZPP, te da nema povrede prava na imovinu, slijedom čega se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju revizione odluke protiv koje je izjavljena apelacija jasno ukazano na temelju kojih relevantnih činjenica je primijenjena odredba člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta i zašto je taj materijalnopravni propis primjenljiv na konkretnu parnicu, kada je u pitanju apelantov tužbeni zahtjev. Također je ukazano da sam upis vlasništva na spornoj nekretnini, kod činjenica da to pravo faktički ne realiziraju ni apelant, ni njegovi prednici više decenija, ne može predstavljati apsolutnu i neoborivu pretpostavku vlasništva, jer drugo lice (tuženi) od 1950. godine neprekidno i uz određeni pravni osnov vrši ovlašćenja iz člana 3. stav 1. ZOSPO. Pitanje ostvarenja naknade za sporno zemljište u apelantovu korist nije bilo predmet odlučivanja u ovoj parnici, pa stoga nije ni bilo od utjecaja na odluku. U navodima apelacije ne ukazuje se na konkretnu povredu koja bi bila osnov za apelaciju, pa se predlaže da se ona odbije.
24. Tuženi navodi da su predmetne nekretnine nadležni upravni organi SO Laktaši predali u posjed predniku privrednog društva „Industrijske plantaže“ a.d. Banja Luka 1975. godine, od kada ih ono koristi nesmetano i na kojima je podiglo šumske zasade koji služe za redovno obavljanje djelatnosti i sada se navedena nekretnina nalazi pod šumom starom više od 40 godina. Nadalje, apelantov prednik od Drugog svjetskog rata nije živio na ovim područjima, da su njemu nekretnine eksproprirane a ni sam apelant te nekretnine nikada nije koristio, niti posjedovao, niti su bilo kada njegovi prednici sporili tuženom pravo vlasništva na tim nekretninama, koje u vrijeme dodjele nisu bile šuma, nego šikara. Pored toga, od Drugog svjetskog rata ni apelant ne živi na ovim područjima, niti je poznato njegovo prebivalište.
25. Tuženi je, dakle, stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa, tako da su se u ovom slučaju, uz titulus (rješenje o dodjeli), stekle i druge odlučne činjenice, a to je zakonit način (modus) stjecanja, što je u konkretnom slučaju bila predaja posjeda. Takav način stjecanja prava vlasništva je bio u skladu sa načinom, kako je sudska praksa tumačila pravna pravila imovinskog prava, budući da su se u vrijeme odlučno za stjecanje prava na nekretninama, tačnije mart 1973. godine, kada su sporne nekretnine dodijeljene pravnom predniku tuženog, primjenjivala ta pravila s obzirom na to da je ZOSPO stupio na snagu tek 1. augusta 1980. godine. Sudska praksa u pogledu stjecanja prava vlasništva na nekretninama iz tog perioda, koja se zasniva na pravnim pravilima imovinskog prava, kao način stjecanja prava vlasništva na nekretninama, prihvata i predaju (stupanje u posjed) nekretnina, a ne samo upis u zemljišne knjige. Istina, tuženi svoje pravo vlasništva nije upisao u gruntovne knjige, ali jeste u katastarske od 1973. godine, od kada je u posjedu tih nekretnina, koje su prije toga u katastru bile upisane kao općenarodna imovina, te je nekretnine zasadio industrijskim šumskim zasadima i niko mu nikada nije sporio pravo vlasništva, a apelantu je ta činjenica poznata. Pored navedenog, a s obzirom na to da je tuženi savjestan i zakonit posjednik sporne nekretnine i nakon stupanja na snagu ZOSPO-a i nakon 1. augusta 1980. godine više od 20 godina, stekao je održajem pravo vlasništva na toj nekretnini.
26. Zbog svega navedenog, tuženi predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena.
V. Relevantni propisi
27. U Zakonu o eksproprijaciji („Službene novine SRBiH“ broj 35/72) relevantne odredbe glase:
Član 73. stav 1.
Pravo korištenja nepokretnosti u društvenoj svojini, ili koje drugo pravo na toj nepokretnosti, može se rješenjem opštinske skupštine prenijeti sa jednog društveno pravnog lica na drugo društveno pravno lice, kada je to potrebno radi izgradnje objekata, ili izvođenja drugih radova od opšteg interesa.
28. U Zakonu o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (,,Službeni list SFRJ“ br. 25/65, 12/67, 14/70, 12/76) relevantne odredbe glase:
Član 47.
Zemljište na koje postoji pravo svojine, a koje sopstvenik nije obrađivao, niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici - 10 ili više godina do dana stupanja na snagu ovog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa sopstvenikom radna organizacija ili društvenopolitička zajednica, prelazi u društvenu svojinu, ako sopstvenik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznanje svog prava svojine na to zemljište ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta.
29. U Zakonu o svojinskopravnim odnosima (,,Službeni list SFRJ” br. 6/80 i 36/90) relevantne odredbe glase:
Član 28. stav 4.
[….] Savjestan posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina.
[….] Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
Član 30. stav 2.
[….] U vrijeme potrebno za održaj uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika držali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici odnosno savjesni posjednici. [….] Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 053437 12 Rev od 30. aprila 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 27. maja 2013. godine, a apelacija podnesena 17. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio predaju u posjed spornih nekretnina i utvrđivanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
37. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
39. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu sud primijenio član 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta kojim je propisano da zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao, niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina od dana stupanja na snagu tog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa vlasnikom radna zajednica ili društveno-politička zajednica, prelazi u društveno vlasništvo, ako vlasnik tog zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta.
40. Nadalje, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda primjećuje da su sporne nekretnine faktički prešle u društveno vlasništvo najkasnije nakon smrti apelantovog oca (1950. godine), te da se u katastarskom operatu vode kao društveno vlasništvo od 1964. godine i da je tuženi njihov korisnik i upisani nosilac prava posjeda od 24. marta 1977. godine, pa je Okružni sud zaključio da je zahtjev iz tužbe za predaju nekretnine neosnovan. Vrhovni sud smatra da činjenica da je apelant u zemljišnim knjigama upisan kao nosilac prava vlasništva na spornim nekretninama ne daje mu mogućnost da ostvaruje zaštitu vlasničkom tužbom po članu 37. ZOSPO. S obzirom na to da se kod primjene člana 47. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta radi o stjecanju prava vlasništva po samom zakonu (originarno), Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da tuženi nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću, jer je kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisan apelant. Pored toga, rješenjem SO Laktaši iz 1977. godine sporne nekretnine su dodijeljene tuženom na trajno pravo korištenja, što predstavlja manji obim od prava raspolaganja koje se izjednačava sa pravom vlasništva.
41. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili zbog čega apelantov tužbeni zahtjev da mu se predaju u posjed sporne nekretnine i utvrdi pravo vlasništva po osnovu dosjelosti nije osnovan, niti se nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u prethodnom postupku, a koje su redovni sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju.
42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman