Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-275/15 (L. K., Ž. K., J. K., I. K., R. K., I. K. i M. S.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-275/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-275/15, rješavajući apelacije Luce Katić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Luca Katić, Željko Katić, Jozan Katić, Ivo Katić, Ružica Katić, Ivo Katić i Marica Schellekens protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 000591 14 Rev od 23. oktobra 2014.

godine;

Šemso Kadrić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Mal 0016267 14 Gž od 14. januara 2015. godine;

Muzafer Dagoja protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 000987 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine;

A.S. protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 013176 14 Gž 2 od 10. februara 2015. godine;

"Dva bora 2000" d.o.o. Ribnik protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 005934 14 Gž 3 od 12. marta 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-275/15 Luca Katić, Željko Katić, Jozan Katić, Ivo Katić, Ružica Katić, Ivo Katić i Marica Schellekens (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koje zastupa Christian Oršolić advokat iz Orašja, podnijeli su 15. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 000591 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Opština Šamac) da kao naknadu za oduzetu imovinu isplati apelantima (Luci Katić, Željku Katiću, Jozanu Katiću, Ivi Katiću i Ružici Katić) iznos od 59.075,00, a apelantima (Ivi Katiću i Marici Schellekens) iznos od 16.330,77 KM, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 67. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku propisano da se ima tužba odbaciti ako je u predmetu spora sklopljeno sudsko poravnanje, te da je u konkretnom slučaju predmetnu tužbu trebalo odbaciti pozivom na citiranu zakonsku odredbu jer se potraživanja apelanata zasnivaju na sudskim poravnanjima zaključenim 1990. godine. Međutim, s obzirom da je pravno dejstvo pobijane odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev istovjetan odluci kojom bi tužba bila odbačena, to je Vrhovni sud naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su predmetna potraživanja apelanata zastarjela, iako su se u obrazloženju pozvali na odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima umjesto na odredbu člana 379. istog Zakona. Naime, tužba apelanata (za potraživanja koja se zasnivaju na sudskim poravnanjima zaključenim 1990. godine) je podnesena 28. novembra 2007. godine, pa ako se prihvati da rok zastarjelosti za vrijeme proglašenja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja nije tekao do 15. juna 1996. godine, to je od 15. juna 1996. godine do podnošenja tužbe protekao rok zastarjelosti u trajanju od 10 godina propisan odredbom člana 379. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-509/15 Šemso Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Mal 0016267 14 Gž od 14. januara 2015. godine. Apelant je 4. februara i 23. decembra 2015. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda na način što je apelant obavezan da tužitelju (JKP „Radnik“ d.o.o. Zavidovići) plati ukupan iznos od 354,15 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29. avgusta 2012. godine pa do konačne isplate, kao i da naknadi tužitelju troškove postupka, dok su u preostalom dijelu odbijene žalbe apelanta i tužitelja i potvrđena prvostepena presuda (u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja pobliže naveden u izreci prvostepene presude). U postupku je utvrđeno da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu apelant na ime izvršene komunalne usluge (isporuka vode, odvoz smeća i kanalizacija) za pojedine periode isplati određene novčane iznose, te naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je odlučujući o početku toka zateznih kamata na iznos od 203,65 KM prekoračio tužbeni zahtjev (odredivši da kamate teku od 10. oktobra 2011. godine umjesto od 29. avgusta 2012. godine kako je navedeno u tužbenom zahtjevu), te je primjenom odredbe člana 229. tačka 5. Zakona o parničnom postupku preinačio prvostepenu odluku u ovom dijelu. Dalje je utvrđeno da je apelantu obračun potrošnje vode u periodu od 1996. do 2001. godine vršen prema urošku, a od 2001. godine do ugradnje vodomjera (druga polovina 2012. godine) paušalno, te da apelant za periode od 11. oktobra 2010. godine do 9. juna 2011. godine i od 14. oktobra 2011. godine do 13. juna 2012. godine na ime izvršene komunalne usluge duguje tužitelju iznos od 354,15 KM, da je apelant u utuženom periodu plaćao tužitelju određene novčane iznose na kojima je naznačio mjesece za koje plaća ali da je tužitelj te uplate tretirao kao nespecificirane uplate i njima pokrivao zastarjela dugovanja apelanta, kao i da je vodomjer apelanta neoštećen ali neispravan zbog čega mu je obračun vršen paušalno. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o komunalnim djelatnostima, Zakona o zaštiti potrošača u BiH, Odluke o cijenama komunalnih usluga i načinu plaćanja komunalnih usluga JKP „Radnik“ d.o.o. Zavidovići) kada je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 354,15 KM, te da su neosnovani žalbeni navodi apelanta o povredi odredaba parničnog postupka iz razloga što je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, te pri tome sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku. Žalbeni navodi apelanta da mu je tužitelj 2001. godine pokvario vodomjer i da mu se od tada obračun potrošnje vode nije mogao vršiti paušalno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja međutim, kako je osporenom odlukom okončan spor male vrijednosti Kantonalni sud u skladu sa odredbom člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku nije ovlašten ispitivati ove žalbene navode.

3. AP-1232/15 Muzafer Dagoja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović advokati iz Zenice, podnio je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 000987 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (N.A.) naknadi dug u iznosu od 46.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. oktobra 2003. godine pa do konačne isplate, kao i da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.290,00 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj u više navrata davao na zajam novac apelantu, da apelant nije vraćao novac tužitelju, da su tužitelj i apelant 6. juna 2003. godine potpisali zapisnik o usklađivanju obaveza, načinu i rokovima izmirenja u kojem je utvrđeno da apelant duguje tužitelju 33.000,00 KM na dan sačinjavanja zapisnika i da je krajnji rok za vraćanje tog duga 10. oktobar 2003. godine, te da se apelant zadužio kod tužitelja za novih 13.000,00 KM i obavezao da će ovaj iznos vraćati tako što će tužitelju uplaćivati sedmično po 2.000,00 KM. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 277., 557. i 562. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) kada su u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev i u obrazloženju presuda dali razloge koje prihvata i Vrhovni sud. Naime, polazeći od osnovne karakteristike ugovora o zajmu (konsenzualnost) smatra se da je isti zaključen onoga trenutka kada su se stranke dogovorile oko bitnih elemenata ugovora, a to su predmet i vrijeme trajanja. Dakle, sačinjavanjem i potpisivanjem zapisnika (6. juna 2003. godine) tužitelj i apelant su se saglasili da je tužitelj predao tuženom ukupan iznos od 46.000,00 KM i određen je rok i način vraćanja zajma, te su samim tim priznali postojanje obligacionopravnog odnosa između njih a samim tim i postojanje obaveze apelanta kao zajmoprimca na povrat utuženog iznosa. Vezano za prigovor zastarjelosti potraživanja Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se na predmetno potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan članom 371. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, u skladu sa odredbom člana 387. Zakona o obligacionim odnosima izjavom o priznanju apelant kao dužnik prekida rok zastare svih potraživanja obuhvaćenih sporazumom, tako da rokovi u skladu sa članom 392. Zakona o obligacionim odnosima počinju teći iznova od 6. juna 2003. godine, pa imajući u vidu da je tužba podnesena 27. septembra 2007. godine, kao i činjenicu da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, to su nižestepeni sudovi pravilno odbili prigovor zastare kao neosnovan.

4. AP-1905/15 A.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin advokatice iz Čitluka, podnio je 17. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 013176 14 Gž 2 od 10. februara 2015. godine. U konkrenom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan isplatiti tužitelju (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine) na ime regresnog duga određeni novčani iznos. U postupku je nesporno utvrđeno da je predmetnu štetu skrivilo neosigurano vozilo koje je u vlasništvu apelanta, te da je tužitelj iz ovog štetnog događaja isplatio štetu i ima pravo na regres. Dalje se navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 176. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima budući da je vozilo bilo neosigurano, pa u tom slučaju postoji odgovornost imaoca stvari-apelanta. U konkretnom slučaju izbor je na tužitelju od koga će potraživati štetu, budući da je odredbom člana 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti svaka osoba koja ima u posjedu ili vlasništvu vozilo koje se u Federaciji BiH kreće po cestama obavezna je zaključiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim osobama, pa kako apelant kao vlasnik vozila nije postupio u skladu sa navedenom odredbom to je isti odgovoran za isplatu regresnog duga tužitelju. Imajući u vidu nalaz vještaka saobraćajne struke, na osnovu kojeg je utvrđena isključiva krivnja vozača apelantovog vozila i utvrđena visina štete koja je veća od one koja je izvan sudskim putem plaćena oštećenom, to je pravilno prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u skladu sa odredbama čl. 3. i 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti te člana 939. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio je Kantonalni sud. Također, neosnovani su žalbeni navodi apelanta u pogledu istaknutog prigovora zastare jer se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o regresnom potraživanju koje prema odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima zastarjeva za pet godina, dok zastara počinje teći od isplate oštećenom, pa kako je u konkretnom slučaju oštećeni isplaćen 24. aprila 2006. godine a tužba podnesena 20. aprila 2011. godine, to je ista podnesena prije isteka roka zastare.

5. AP-2819/15 "Dva bora 2000" d.o.o. Ribnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirjana Savić advokatica iz Mrkonjić Grada, podnio je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 005934 14 Gž 3 od 12. marta 2015. godine. U konkrenom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda na način što je obavezan apelant da tužitelju („Jahorina osiguranje“ AD Filijala Banjaluka) na ime regresnog duga isplati iznos od 11.320,42 KM umjesto iznosa od 13.350,00 KM, dok je uvažena žalba drugotuženog (S.Đ) i preinačena prvostepena presuda tako što se u odnosu na drugotuženog u cijelosti odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, uz obavezu tužitelja da drugotuženom naknadi troškove postupka, dok je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe. U postupku je utvrđeno da tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je u vezi sa saobraćajnom nezgodom koju je izazvao drugotuženi, oštećenom iz ove saobraćajne nezgode („BLS Transport“ Banjaluka), koji je bio kasko osiguran kod tužitelja, nakon zaključenog sporazuma o vansudskom poravnanju isplatio iznos od 13.530,00 KM koje tužbom potražuje od tuženih. Dalje se navodi da, kod činjenice da je predmetno vozilo (viljuškar) vlasništvo prvotuženog-apelanta, da je šteta pričinjena tim vozilom kao opasnom stvari, da je drugotuženi radnik apelanta i da je šteta učinjena u radu, proizilazi da je šteta uzrokovana trećem licu opasnom stvari, u kojem slučaju preduzeće odgovara trećem licu po propisima iz čl. 173., 174. i 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima i može se osloboditi svoje odgovornosti samo ako su ispunjeni uslovi iz člana 177. navedenog Zakona. Odgovornost radnika u ovom slučaju u odnosu na oštećeno lice postoji samo ako je štetu prouzrokovao namjerno i jedino u tom slučaju oštećeni može naknadu neposredno da zahtijeva i od radnika (član 170. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima), što u konkretnom nije slučaj. Naime, nesporno je među strankama da je drugotuženi u momentu nezgode bio radnik apelanta, da je bio raspoređen na poslove pomoćnog radnika, da nije bio zadužen da upravlja viljuškarom (te poslove je obavljao drugi radnik apelanta), te da je do saobraćajne nezgode došlo u momentu kada je drugotuženi iz nepoznatih razloga sa viljuškarom izašao na put sa prvenstvom prolaza, što samo po sebi nije dokaz da je drugotuženi štetu prouzrokovao namjerno. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije dokazano da je drugotuženi u vrijeme nezgode postupao na način da je štetu prouzrokovao namjerno zbog čega nema ni odgovornosti za naknadu štete oštećenom na strani drugotuženog, već na strani preduzeća-apelanta u kojem je tada bio zaposlen i kod kojeg je obavljao rad. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-275/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-275/15 (L. K., Ž. K., J. K., I. K., R. K… | Sudska praksa | Aktio