Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-981/15 (B. K. i drugi)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-981/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-981/15, rješavajući apelacije Bahrije Kotlo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Bahrija Kotlo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041880 13 Rev od 27. januara 2015. godine;
Božena Džidić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 042150 13 Rev od 27. januara 2015. godine;
Radmila Ćavar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041593 13 Rev od 15. januara 2015. godine;
Anka Lovrić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040451 13 Rev od 27. januara 2015. godine;
Gordana Alilović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 038212 13 Rev od 24. marta 2015. godine;
Martina Soldo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040367 13 Rev od 9. marta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-981/15 Bahrija Kotlo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041880 13 Rev od 27. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike plaće za period od 1. maja 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine isplati određeni novčani iznos.
2. AP-1025/15 Božena Džidić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 5. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 042150 13 Rev od 27. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za period od aprila 2005. godine do septembra 2007. godine isplati određeni novčani iznos.
3. AP-1075/15 Radmila Ćavar (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 9. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041593 13 Rev od 15. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena (Klinička bolnica Mostar) na ime naknade razlike plaća za period od aprila 2005. godine do septembra 2007. godine isplati određeni novčani iznos.
4. AP-1077/15 Anka Lovrić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 9. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040451 13 Rev od 27. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za period od marta 2005. godine do septembra 2007. godine isplati određeni novčani iznos.
5. AP-2331/15 Gordana Alilović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 13. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 038212 13 Rev od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike plaća za period od 1. februara 2005. godine do 1. septembra 2007. godine isplati određeni novčani iznos.
6. AP-2366/15 Martina Soldo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040367 13 Rev od 9. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike plaća za period od marta 2005. godine do 1. septembra 2007. godine isplati određeni novčani iznos. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-981/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Nakon provedenih postupaka, utvrđeno je, između ostalog, da se na predmetna potraživanja apelantica u spornom periodu za koja je djelomično odbijen njihov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća, ne mogu primjeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), imajući u vidu da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (odluka objavljena u „Službenim novinama FBiH“ od 21. decembra 2011. godine) utvrdio da GKU iz 2000. godine, u odnosu na Hercegovačko neretvanski kanton, nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, konstatovano je da odluke Ustavnog suda FBiH, prema pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud FBiH u svojoj odluci utvrdio takvo djelovanje. Obzirom da prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH o predmetnim potraživanjima apelantica nije bilo pravomoćno riješeno, konstatovano je da se navedena odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnim slučajevima. Osim toga, zaključeno je da su neosnovani prigovori apelantica u vezi primjene Pravilnika o radu tužene iz 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), iz razloga što su apelantice svoje zahtjeve za isplatu razlike plaća zasnivale na GKU iz 2000. godine, a ne na Pravilniku, odnosno nisu izvodile dokaze kolika plaća bi im u spornom periodu pripadala po odredbama Pravilnika. Također, zaključeno je da se visina plaće po Pravilniku ne može poistovjetiti sa visinom plaće po GKU iz 2000. godine, stoga što ova dva izvora radnog zakonodavstva ne regulišu na isti način visinu plaće. Isto tako, konstatovano je da Pravilnik ne sadrži koeficijente platnih razreda, kao parametar koji je neophodan kako bi se izračunala osnovna plaća, te je zbog toga neprimjenljiv. Najzad, utvrđeno je da u Pravilniku nema isključivog pozivanja na odredbe GKU iz 2000. godine vezano za obračun i isplatu osnovne plaće, kao i da Pravilnik nije donesen na osnovu GKU iz 2000. godine, a što proizilazi iz preambule Pravilnika u kojoj je navedeno da se isti donosi na osnovu člana 107. Zakona o radu, te člana 25. Statuta tužene.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman