Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4961/13 (R. F. B. i Hercegovine i drugi)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Nematerijalna šteta
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Sloboda izražavanja
  • Građanski postupak
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
  • Naknada štete
  • Miješanje
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4961/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4961/13, rješavajući apelaciju Radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine, Duške Jurišić i Bakira Hadžiomerovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine, Duške Jurišić i Bakira Hadžiomerovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055435 13 Gž od 24. listopada 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055435 08 P od 31. siječnja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radiotelevizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), Duška Jurišić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: trećeapelant, zajedno: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 5. prosinca 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055435 13 Gž od 24. listopada 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055435 08 P od 31. siječnja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Milorada Dodika (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 22. travnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 5. svibnja 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 19. svibnja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 055435 08 P od 31. siječnja 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, te su obvezani apelanti i Slobodan Vasković da mu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda-klevete objavljivanjem, vođenjem i davanjem izjava u emisiji „60 minuta” od 19. svibnja 2008. godine u iznosu od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. siječnja 2013. godine kao dana donošenja presude do isplate. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu nematerijalne štete koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa je odbijen kao neutemeljen. Istom presudom su obvezani apelanti tužitelju solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 1.360,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neutemeljen.

6. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj u tužbi naveo da su 19. svibnja 2008. godine u emisiji „60 minuta“ objavljeni prilozi u kojima su iznesene neistine koje vrijeđaju njegov ugled i čast i kojima mu se u vidu duševnih boli nanosi nematerijalna šteta. U svezi s tim je ukazao da je 19. svibnja 2008. godine u generalnoj najavi emisije „60 minuta“ trećeapelant, između ostalog, naveo: „[...] Kako su Slobodan Stanković i Milorad Dodik otimali budžetski novac tokom nabavke namještaja za novu zgradu Vlade RS [...]. U narednim minutama otkrivamo kako su Stanković i Dodik za novu Vladu RS kupovali kante za smeće, od, pazite sad, 1.000,00 KM i pepeljare od čak 700,00 KM. Zamislite onda koliko su koštale stolice, stolovi, ormari i ostali kancelarijski asortiman [...].” Da je tuženi Slobodan Vasković u nastavku emisije, između ostalog, dodao: „[...] Stanković je za posliće koje je radio za firmu Pretis plaćen naftom vrijednom 2 miliona maraka. Utvrdila je to i specijalni revizor OHR-a Del Ralf, koja je u svom izvještaju konstatovala da je cijeli ovaj nezakoniti posao svojim potpisom ovjerio tadašnji premijer Milorad Dodik [...]. U toku samo jedne godine Dodik i Stanković su vrijednost prve dionice auto-puta dužine 5,7 km, podigli sa početnih 65 miliona na nepovratnih 129 miliona i na taj način opljačkali ravno 60 miliona maraka, o čemu smo u „60 minuta” detaljno izvještavali. Istovremeno sa ovom Dodik i Stanković su izvršili još jednu otimačinu ogromnih razmjera. Riječ je o izgradnji skorojevićevog administrativnog centra, koji je ništa drugo do užasavajući mračni obelisk podignut u čast ovdašnjeg direktora i njegove lopovske kamarile. Ranije smo izvjestili da je tokom izgradnje monumenta monstruoznosti najmanje oteto 40 miliona maraka, a novi dokazi do kojih smo došli svjedoče da je pljačka višestruko veća i da iznosi najmanje 70 miliona maraka. Dokumenti ukazuju da je samo na namještaju kojim je opremljena vučija jazbina, ukradeno cijelih 30 miliona. Ne treba ni napominjati da je sve urađeno bez tendera, a kriminal je pokriven aneksom broj 2, koji je označen kao državna tajna. Tim dokumentom je u članu 3 pod tačkom varijacija 1 za namještaj predviđeno gotovo 50 miliona maraka [...]. Iz ovog dokumenta se vidi da je naduvavanjem cijena dijela namještaja potrebnog za opremanje zgrade njegova vrijednost sa nekih 2 miliona evra uvećana na gotovo 4,3 miliona evra i na taj način samo na ovoj pošiljci opljačkano je 2 miliona evra, odnosno gotovo 4,5 miliona maraka. U dokumentu se eksplicitno navodi između ostalog nabavna vrijednost 104 radna stola plaćena Italijanima 22.000,00 evra, a prodanih Dodiku i Stankoviću za 150% više, odnosno za gotovo 52.000,00 evra. Isti slučaj je i sa 204 dodataka stolu čija je stvarna cijena 44.000,00 evra, a za njih je zgrnuto ravno 102.000,00 evra [...]. Dodikovo i Stankovićevo beščašće je vanvremensko i monstruozno. Toliko su bili nezajažljivi da su krali čak i na pepeljarama, korpama za papir, čivilucima. Tako je stvarna vrijednost stone pepeljare 221,00 evra, što je perverzija, ali Dodiku i Stankoviću je to bilo malo pa su cijenu podigli na 352,00 evra, odnosno 700,00 KM. Samo na jednoj pepeljari krali su 260,00 KM, odnosno po jednu penziju. Kako je sve u Dodikovoj vladi bitno tako su veoma važne i korpe za papir. Jedna košta u Italiji 279,00 evra što je premijeru bilo malo pa je naredio da se plaća 504,00 evra ili 1.000,00 KM. Na čivilucima je ukradeno 12.000,00 KM, dok na žardinjerama opljačkano gotovo 100.000,00 KM. Sve ovo Dodik nije činio iz kriminalnih radova već iz humanističkih pobuda kako bi nahranio siromašnog i gladnog Stankovića.”

7. Tužitelj je u tužbi naveo da je svaka tvrdnja iznesena u navedenoj emisiji „60 minuta“ emitiranoj 19. svibnja 2008. godine neistinita i da je zbog tako iznesenih tvrdnji pretrpio nematerijalnu štetu, te da je evidentno da je prvoapelantica emitirala emisiju „60 minuta“, drugoapelantica je urednica informativnog programa kod prvoapelantice, trećeapelant urednik emisije „60 minuta“ i autor jednog od priloga, a Slobodan Vasković novinar i autor drugog priloga u emisiji „60 minuta“ koja je emitirana 19. svibnja 2008. godine u kojoj su iznesene navedene neistine zbog kojih je tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu.

8. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na glavnoj raspravi proveo dokaze čitanjem stenograma emisije „60 minuta“ prvoapelantice od 19. svibnja 2008. godine, čitanjem demantija tužitelja od 19. svibnja 2008. godine i potvrde o prijemu pošiljke od 22. svibnja 2008. godine. Osnovni sud je istaknuo da između parničnih stranaka nije sporan sadržaj priloga i informacija o tužitelju koji su izneseni u emisiji „60 minuta“ koju je prvoapelantica emitirala 19. svibnja 2008. godine. Međutim, između parničnih stranaka je sporno predstavljaju li prilozi i informacije o tužitelju u predmetnoj emisiji „60 minuta“ klevetu za koju su apelanti odgovorni u smislu odredbe članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pri tome uzimajući u obzir i cijeneći praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud). Cijeneći navedeno, Osnovni sud je istaknuo da je tužbeni zahtjev utemeljen. Naime, za pitanja postojanja štete zbog povrede ugleda, postojanja ili nepostojanja odgovornosti apelanata, te visine naknade štete Osnovni sud je kao mjerodavno materijalno pravo primijenio Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01), a koji zakonski propis je kao „lex specialis“ primijenio u konkretnoj pravnoj stvari i kao propis teritorija na čijem je području prebivalište tužitelja, središte njegovih životnih i radnih aktivnosti, te time i mjesto nastanka štete.

9. Nadalje, Osnovni sud je istaknuo da se informacije koje su predmet tužbe svode na iznošenje tvrdnji trećeapelanta i Slobodana Vaskovića, iznesenih u emisiji „60 minuta“ koja je emitirana 19. svibnja 2008. godine, da su tužitelj i još jedna osoba otimali proračunski novac tijekom nabave namještaja za novu zgradu Vlade Republike Srpske, da je tužitelj zajedno sa još jednom osobom opljačkao ravno 60 milijuna maraka od radova na izgradnji prve dionice autoputa Banjaluka-Gradiška, potom da su tužitelj i još jedna osoba zajedno izvršili još jednu otimačinu ogromnih razmjera vezano za izgradnju „skorojevićkog administrativnog centra“ pri čijoj izgradnji je oteto 40 milijuna maraka, odnosno da je pljačka višestruko veća i da iznosi najmanje 70 milijuna maraka i da je naduvavanjem cijena dijela namještaja potrebnog za opremanje zgrade za stolove koji su tužitelju i još jednoj osobi prodani za 150% višoj cijeni „zgrnuto“ 52.000,00 eura. Osnovni sud je istaknuo da apelanti nisu osporili da su informacije navedenog sadržaja emitirane u emisiji „60 minuta“ od 19. svibnja 2008. godine, kao i da nisu pristupili na pripremno ročište i na ročište za glavnu raspravu, niti su predložili izvođenje dokaza kojima bi potvrdili istinitost njihovih tvrdnji o tužitelju. Isto tako, Osnovni sud je naveo da se čitanjem stenograma navedene emisije ne može zaključiti na koji način su apelanti utvrdili te činjenice ili zašto smatraju da su točne, niti se vidi da su pokušali provjeriti te informacije prije njihova emitiranja. Imajući u vidu da su apelanti putem javnog RTV servisa u javnost iznijeli sporne informacije o tužitelju i da te informacije nisu pokušali provjeriti prije objavljivanja, Osnovni sud je istaknuo da se pouzdano može utvrditi da su potpuno zanemarili mogućnost neistinitog informiranja javnosti i da su zbog toga odgovorni za štetu koju su prouzročili povredom ugleda tužitelja.

10. Osnovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o činjenicama čija je istinitost, odnosno neistinitost podobna za dokazivanje, a apelanti u ovom postupku nisu dokazali da su iznesene informacije-činjenice istinite, iz čega proizlazi da te informacije kao neistinite predstavljaju nezakonitu povredu ugleda tužitelja, te da apelanti odgovaraju za klevetu koja je dovela do štete tužitelja koja se ogleda u nematerijalnoj šteti uslijed duševnih patnji zbog povrede ugleda i časti. U svezi sa navedenim, Osnovni sud je istaknuo da u prilog činjenici, odnosno stajalištu suda da se radi o neistinitim informacijama ide i odredba članka 6. Europske konvencije jer se nikom ne može staviti na teret da je počinio određeno kazneno djelo dok se u određenoj proceduri u sudskom postupku takva činjenica ne dokaže. U konkretnom slučaju apelanti su, obnašajući poslove informiranja javnosti, objavili na štetu tužitelja neistinite informacije koje predstavljaju klevetu i koje nisu proporcionalne sa ovlaštenjima tuženih iz odredbe članka 10. stavak 1. Europske konvencije. Nadalje, Osnovni sud je istaknuo da je općepoznata činjenica da je tužitelj javni dužnosnik i da je kao takav dužan trpjeti pojačan interes javnosti. Međutim, jedno od temeljnih prava svakog čovjeka je sadržano u pretpostavci nevinosti, tj. da se svatko smatra nevinim dok se njegova krivnja u zakonom određenom postupku ne dokaže. U konkretnom slučaju apelanti su iznijeli informaciju o tužitelju da je počinitelj teških kaznenih djela, a da nisu ponudili dokaz o tome da su iznesene informacije istinite niti dokaz da su bar pokušali od sudova ili drugih organa zatražiti podatak o tome je li tužitelj osuđen za kaznena djela.

11. Osnovni sud je istaknuo da u konkretnoj pravnoj stvari prvoapelantica odgovara kao pravna osoba koja je emitirala određeni programski sadržaj i koja je imala efikasnu kontrolu nad objavljenim sadržajem. Drugoapelantica odgovara kao odgovorna urednica informativnog programa, trećeapelant odgovara kao urednik emisije „60 minuta“ i kao autor pojedinih informacija koje su o tužitelju objavljene, dok tuženi Slobodan Vasković odgovara kao novinar, odnosno autor informacija i osoba koja je imala mogućnost efikasne kontrole i provjere informacija koje su u emisijama „60 minuta“ iznosili, odnosno pronosili. Nadalje, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prilikom dosuđenja naknade imao u vidu odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete, vodeći računa da je dosuđena naknada proporcionalna prouzročenoj šteti, te imajući u vidu i ponašanje tužitelja i njegove mjere da bi se ublažila prouzročena šteta jer je u konkretnom slučaju tužitelj tražio ispravku/demanti informacije, a apelanti nisu pokazali volju opozvati informaciju ili objaviti izvinjenje.

12. Osnovni sud je istaknuo da je prilikom utvrđivanja visine pravične naknade cijenio da dosuđena naknada odgovara značaju povrijeđenog dobra i specifičnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu način na koji je povreda učinjena i to putem RTV javnog servisa, da je spomenutu emisiju gledao veliki broj ljudi, te okolnostima da je tužitelj u razdoblju objavljivanja bio politička i javna ličnost, uvažavajući strukturu ličnosti s aspekta subjektivnog doživljaja, činjenicu da apelanti nisu ponudili dokaz o tome da su od nadležnih institucija pokušali zatražiti podatak o postojanju ili nepostojanju kaznenih osuda protiv tužitelja ili da demantiraju neistine koje su iznijeli. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89; te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), Osnovni sud je za ovaj vid štete dosudio iznos od 5.000,00 KM. Osnovni sud je obrazložio da je zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa u iznosu od 2.000,00 KM odbio kao neutemeljen. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

13. Odlučujući o prizivu apelanata i Slobodana Vaskovića protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 055435 13 Gž od 24. listopada 2013. godine kojom je priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravno stajalište prvostupanjskog suda, te, između ostalog, istaknuo da su neutemeljeni prizivni navodi apelanata i Slobodana Vaskovića da prvostupanjski sud nije cijenio izvedene dokaze u skladu sa odredbom članka 8. u svezi sa člankom 123. ZPP-a. Okružni sud je naveo da je suprotno navodima priziva prvostupanjski sud izvedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti na način kako to propisuje navedena odredba i brižljivom i savjesnom ocjenom svih dokaza je stekao uvjerenje o utemeljenosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, Okružni sud je naveo da prizivni navodi da je tužitelj javna osoba, odnosno javni službenik i da je njegov rad izložen sudu javnosti nisu sporni. Međutim, činjenica da je rad tužitelja izložen sudu javnosti nije bez ograničenja i iznošenje „suda javnosti“, odnosno mišljenja u sredstvima informiranja mora biti istinito, što apelanti nisu ni dokazali jer, ako to nije, podložno je sankcioniranju predviđenom Zakonom o zaštiti od klevete. Okružni sud je naveo da ni članak 2. Zakona o zaštiti od klevete ne daje apsolutnu slobodu izražavanja, već uvjete da se u najvećoj mjeri osigura načelo slobode izražavanja. Pored toga, Okružni sud je istaknuo da u predmetnom sporu nije povrijeđen članak 6. Europske konvencije jer apelantima nije uskraćeno pravo na pravično suđenje jer su uredno pozivani na ročišta koja su održana pred prvostupanjskim sudom, a na koja nisu pristupili. Također je nesporno da je tužitelj suglasno odredbi članka 8. Zakona o zaštiti od klevete poduzimao mjere da ublaži štetu prouzročenu klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku, odnosno demanti koji je upućen apelantima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je priziv apelanata odbio i prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu potvrdio na temelju odredbe članka 226. ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije. Apelanti su, prije svega, istaknuli da svrha objavljivanja spornog priloga nije bila namjera apelanata da izraze neistinite činjenice nego novinarsko stajalište i mišljenje koje može biti netočno samo u nebitnim elementima, zbog čega smatraju da je sporno izražavanje razumno i istinito i da zbog toga ne postoji odgovornost apelanata za klevetu. Apelanti su naveli da je tužitelj poznata ličnost, te se ima smatrati javnim službenikom u smislu članka 4. stavak 1. toč. b. i c, te članka 6. stavak 5. Zakona o zaštiti od klevete. Apelanti su ukazali na to da se nastanak štete prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete ne pretpostavlja (kao što je pogrešno uradio prvostupanjski sud, a potvrdio drugostupanjski sud), već se u smislu odredbe članka 123. stavak 1. ZPP-a dokazuje u svakom pojedinačnom slučaju, koje stajalište je zauzeto i Odluci o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine. Apelanti navode da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je zaista pretrpio štetu u smislu odredbe članka 200. ZOO-a, budući da svaka osoba različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim. Stoga se u sporovima za naknadu štete radi klevete, zbog specifičnosti instituta klevete, ne mogu ustanoviti objektivni kriteriji na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da pojedino izražavanje kod prosječnog čovjeka izaziva duševnu bol, kao što su redoviti sudovi učinili u konkretnom slučaju.

15. U svezi s kršenjem prava iz članka 10. Europske konvencije apelanti su naveli da su osporene presude donesene suprotno praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) koji je iskazao stajalište da su „granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim, nego o privatnim pojedincima. U tom smislu, naglašeno je da su političari neizbježno i dobrovoljno izloženi nadzoru novinara, kao i šire publike, koji prate svaku njihovu riječ i djelo, i da, shodno tome, moraju pokazati veći stepen tolerancije“ (slučaj Lindgens, presuda od 8. lipnja 1986. godine). Ukazali su na to da se članak 10. Europske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ i „ideje“ koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive ili se primaju s ravnodušnošću već također i na one koje „vrijeđaju“ i „uznemiravaju“ (presuda Europskog suda od 7. prosinca 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima danim u drugostupanjskoj odluci, ocijenivši da su apelacijski navodi neutemeljeni, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije.

17. Osnovni sud je naveo kratak sadržaj osporenih presuda, te naveo da su neutemeljeni apelacijski navodi apelanata izneseni u apelaciji podnesenoj protiv presude od 31. siječnja 2013. godine u kojoj je jasno ukazano iz kojih razloga je predmetna presuda donesena. Osim toga, Osnovni sud je istaknuo da je u osporenoj presudi ukazao na bitno činjenično stanje koje je bilo osnova za donošenje odluke i na relevantne zakonske propise na temelju kojih je odluka donesena. V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti dio Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Odgovornost za klevetu Član 5. stav 1.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom razdoblju, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 055435 13 Gž od 24. listopada 2013. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 5. studenog 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. prosinca 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

25. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, kao i članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

27. Članak 10. Europske konvencije glasi:

(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva. a)Opća načela

28. Pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavkom. Prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu demokratskog društva, jedan od temeljnih uvjeta njegova napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stavka 2. članka 10. ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, tko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obveze“ u opsegu koji ovisi o njegovoj situaciji i tehničkim sredstvima koja koristi (vidi Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Europski sud je stoga utvrdio niz načela i čimbenika koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavu jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

29. Naime, Europski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sustavu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, Serija A, broj 103, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine). Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

30. Ustavni sud ukazuje na to da je malo prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi Europski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40.[e]).

31. Kad se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su nadležni organi dali za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70.).

b)Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju

32. Dovodeći navedena opća načela u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ti su zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovu ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz članka 8. Europske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

33. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovu ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“ potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavi ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno člankom 10. Europske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

34. U svezi s tim, Europski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (je li se kontaktiralo s osobom u pitanju radi informacija, je li mu dana mogućnost odgovoriti na iznesene navode radi utvrđenja je li novinar postupao bona fide u nastojanju da javnosti pruži točne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija osobe u pitanju, kao i razdoblje aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

35. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužitelja, koje predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

36. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu pripadnosti i učešća tužitelja kao osobe, koji je u vrijeme emitiranja spornih informacija obnašao funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske, koja ima veze ili je počinila „kriminalne“ radnje, a koje za sobom svakako povlače kaznenu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zlouporabama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, vezano za navedena načela apelanti imaju obvezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo jesu li (apelanti) postupali bona fide, potom u kontekstu uloge i funkcije osoba koje su u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obnašanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima tužitelja kao javne ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, niti su u postupku pred redovitim sudovima apelanti uopće pokušali dokazati njihovu istinitost budući da nisu pristupili na pripremno ročište i na ročište za glavnu raspravu, niti su predložili izvođenje dokaza kojima bi potvrdili istinitost njihovih tvrdnji o tužitelju i time opravdali svoje izražavanje, a koje predstavljaju napad na tužiteljev ugled i koje se, zbog toga, ne može smatrati kritikom koju je on dužan tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju obnaša.

37. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga u prvoapelantičinoj emisiji, čija je urednica drugoapelantica, zadire i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužitelja, odnosno da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, što je utjecalo na povjerenje javnosti u njega. Redoviti sudovi su pri tome naglasili da je informiranje javnosti bitno i društveno potrebno, te da su apelanti bili dužni profesionalno se ponašati u skladu sa pravilima novinarske etike. U svezi s tim, u osporenim presudama je navedeno da je na temelju izvedenih dokaza, prije svega sadržaja objavljenog spornog priloga koji je pun uvredljivih i klevetničkih tvrdnji, utvrđeno da su apelanti oklevetali tužitelja jer su o njemu objavili neistinite, pogrdne i uvredljive informacije. Budući da su takve informacije objavljene u političkom magazinu, emisiji koja je veoma gledana u udarnom terminu na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, efekt koji su izazvale utjecao je ne samo na tužitelja već i na širu lokalnu zajednicu. Pri tome su redoviti sudovi imali u vidu da je u spornom prilogu tužitelj doveden u svezu s činjenjem većeg broja „kriminalnih“ radnji, za čiju kvalifikaciju moraju postojati relevantni i utemeljeni dokazi, te da su u nedostatku tih dokaza u spornom prilogu koji je pun senzacionalizma, apelanti kao prenositelji takvih vijesti odgovorni prema tužitelju u smislu počinjene klevete i nanesene mu nematerijalne štete. Također je naglašena uloga i značaj medija, kao i njihov krajnji cilj - pravodobno i transparentno obavještavanje javnosti o svim aspektima života i rada u nekom društvu, ali u skladu s normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike. Stoga je u konkretnom slučaju na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza iskazano stajalište da je spornim prilogom došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja (oštećenog), čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.

38. Glede načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastito stajalište prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama apelanata prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO-a u svakom pojedinačnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da ne postoji „lista dokaza“ na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1678/12 od 8. prosinca 2015. godine dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redoviti sudovi uzimaju u obzir niz čimbenika značajnih za konkretni predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, koja je izrečena u visini od 5.000,00 KM, redoviti sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti apelacijom neutemeljeno ukazuju, već su postupali u skladu s praksom i diskrecijskim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 5.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegova ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa člankom 10. Europske konvencije.

39. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

40. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelanti su ukazali i na to da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje tih prava, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. S obzirom na zaključak u svezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe posebno analizirati navedena prava, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi tih prava također neutemeljeni iz istih razloga kao i u svezi s pravom na slobodu izražavanja.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenim odlukama sudova apelantima naloženo da tužitelju solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“.

43. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3. (g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije kada apelanti kršenje ovih prava vezuju za navode o kršenju prava na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je utvrdio da ovo pravo apelanata nije prekršeno.

44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4961/13 (R. F. B. i Hercegovine i drugi) | Sudska praksa | Aktio