Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/15 (E. B., Suada bašić, B. P., S. P. i M. H.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-497/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-497/15, rješavajući apelaciju Ejuba Bašića i drugih., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ejub Bašić, Suada Bašić, Behija Pašić, Salih Pedić i Mevla Huremović protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 043310 14 Rev od 18. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Ejub Bašić, Suada bašić, Behija Pašić, Salih Pedić i Mevla Huremović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 043310 14 Rev od 18. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su odgovorni organi-lica tuženih „Sarabon“ d.d. Tvornica čokolade i kandita Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Kantonalna agencija za privatizaciju, Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetužena) svojim nezakonitim radom prouzrokovali prestanak rada i stečaj prvotuženog, povrijedili pravo na rad i ugrozili egzistenciju apelanata, kao uposlenika prvotuženog, te je odbijen zahtjev za solidarnu naknadu nematerijalne štete svim apelantima za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za pretrpljeni strah.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelanti bili zaposlenici prvotuženog, a da je 23. marta 2000. godine između trećetužene, kao prodavatelja i V. Č., kao kupca zaključen Ugovor o kupoprodaji državnog kapitala preduzeća „Zora“ d.d. sa p.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji), na osnovu kojeg je kupac postao vlasnik 45,90% dioničkog kapitala. Pored toga, utvrđeno je da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 20. decembra 2006. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom prvotuženog, u toku kojeg su apelantima priznata potraživanja na ime neisplaćenih plaća i naknada, dok su za osporeno potraživanje u iznosu od po 30.000,00 KM apelanti upućeni da svoja potraživanja mogu ostvariti u parničnom postupku, kao i da je odlukom stečajnog upravnika apelantima prestao radni odnos. Također, utvrđeno je da je trećetužena u periodu od avgusta 2000. godine do maja 2006. godine izvršila sedam kontrola realizacije ugovora o kupoprodaji, te da je zaključkom Upravnog odbora trećetužene od 19. maja 2006. godine naloženo nadležnom sektoru da pokrene postupak raskida ugovora o kupoprodaji, da bi trećetuženi rješenjem stavio van snage rješenje od 16. maja 2000. godine kojim je kupcu odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar. Osim toga, konstatovano je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, da poslovodstvo prvotuženog nije postupalo namjerno ili iz krajnje nepažnje, te da je zbog toga došlo do stečaja, niti to proizilazi iz ostalih provedenih dokaza. Isto tako, zaključeno je da drugotuženi u vrijeme nastanka štetnih radnji nije bio vlasnik kapitala prvotuženog, te da pozitivnim propisima nije predviđena njegova obaveza niti ovlaštenje da kontroliše izvršenje ugovora o kupoprodaji državnog kapitala. Pored navedenog, zaključeno je da eventualni propusti trećetužene nisu mogli biti direktnim uzrokom štete i da ne postoji uzročno posljedični slijed između radnji trećetužene i loše ekonomske situacije prvotuženog. Najzad, zaključeno je da odredbom člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) određeno da šteta predstavlja umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja, kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), a da je odredbom člana 200. ZOO utvrđena vrsta nematerijalne štete za koju se može dosuditi novčana naknada. Shodno tome, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, da je kod svih apelanata došlo do umanjenja opće životne aktivnosti u dijelu od 30%, ali da između radnji tuženih i umanjenja opće životne aktivnosti apelanata ne postoji uzročno posljedična veza, odnosno da nisu kumulativno ispunjeni uslovi određeni ZOO – postojanje štetne radnje i štetnika, šteta, uzročna veza i protivpravnost.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman