Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2334/13 (V. S.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Javni interes
  • Zastara
  • Propisano zakonom
  • Stanarsko pravo
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2334/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2334/13, rješavajući apelaciju Vojislava Stojsavljevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vojislava Stojsavljevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 020983 12 Gž od 26. marta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vojislav Stojsavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zemuna, Republika Srbija, podnio je 24. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 020983 12 Gž od 26. marta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 13. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pravobranilaštvo je 19. maja 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 23. maja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 P 020983 10 P od 24. februara 2012. godine naloženo je tuženoj da u roku od 15 dana zaključi sa apelantom ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, prema zahtjevu za zaključenje ugovora od 27. februara 2006. godine, na način kako je to bliže navedeno u izreci presude. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Bihaću, Ulica Miroslava Krleže broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je kao takav ovlašćen da podnese zahtjev za otkup predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Opštinski sud je naveo da, takođe, nije sporno da je apelant 24. septembra 2003. godine uveden u posjed predmetnog stana, te da je 27. februara 2006. godine podnio zahtjev za otkup tog stana. Opštinski sud je naveo da je, međutim, među strankama sporno da li je apelant propustio zakonski rok za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana (prema stanju dokaza u spisu, rok je očigledno propušten), te da li je tužbeni zahtjev, s obzirom na nesporne činjenice, osnovan ili nije. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da, po ocjeni tog suda, rok iz člana 7 stav 2 Zakona o prodaji stanova nije prekluzivan rok, budući da tim zakonom nije propisana posljedica u vidu prestanka prava u slučaju propuštanja roka. Naime, Opštinski sud je naveo da je cilj Zakona o prodaji stanova da se stanarsko pravo transformiše u pravo svojine, te da su tim zakonom propisani uslovi za tu transformaciju (uslovi i način prodaje stanova, način određivanja cijene i prestanak stanarskog prava). Opštinski sud je ukazao da je, u slučaju da se u propisanim rokovima ne zaključi ugovor o kupovini stana između nosioca stanarskog prava i ovlašćenog prodavca, navedeni zakon je ostavio mogućnost pokretanja sudskog spora (član 7 stav 3 Zakona o prodaji stanova). Prema mišljenju Opštinskog suda, propisivanje roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana i obaveza nosioca stanarskog prava da se prije obraćanja sudu obrati zahtjevom vlasniku stana, ima značaj procesne pretpostavke za pokretanje postupka pred sudom, a ta pretpostavka je ispunjena u predmetnom postupku. Opštinski sud je naveo da je Zakon o prodaji stanova donesen s ciljem pretvaranja stanarskog prava u pravo svojine, tako da se ni, s obzirom na cilj zakona, ne bi moglo zaključiti da se radi o prekluzivnom roku, odnosno da propuštanje roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana znači gubitak prava na pretvaranje stanarskog prava u pravo svojine.

6. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 P 020983 12 Gž od 26. marta 2013. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 8(a) Zakona o prodaji stanova, koje su izmijenjene Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 15/02), propisano da "nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji regulišu pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u 'Službenim novinama FBiH', zavisno koji je datum kasniji". U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se u odnosu na apelanta računa rok od ulaska u posjed stana kao kasniji datum. Kantonalni sud je naveo da je apelant 24. septembra 2003. godine stupio u posjed predmetnog stana, tako da je rok za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana bio 24. septembar 2004. godine. Kantonalni sud je naveo da je apelant 27. februara 2006. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana, te da je stoga njegov zahtjev neblagovremen. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda izražen u pobijanoj presudi u pogledu pravne prirode roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana. Naime, Kantonalni sud je naveo da je rok koji je propisan odredbama člana 8(a) Zakona o prodaji stanova prekluzivan rok čijim istekom nosilac stanarskog prava gubi pravo da podnese zahtjev za otkup stana, a time i pravo da u sudskom postupku zahtijeva donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o otkupu stana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u avgustu 2004. godine pokušao i bio uvjeren da je podnio zahtjev za otkup predmetnog stana, te da je službenica u Odjelu za odbranu Bihać upisala njegovo ime u protokol podnosilaca zahtjeva za otkup stanova i na papiru napisala koju je još dokumentaciju dužan da priloži. Apelant navodi da, međutim, nije mogao ni brzo ni lako prikupiti svu dokumentaciju potrebnu za otkup stana. Apelant navodi da mu je neprihvatanjem činjenice da je zahtjev bez kompletne dokumentacije podnesen u roku, odnosno neprihvatanjem činjenice da je zahtjev sa kompletnom dokumentacijom iz opravdanih razloga podnesen nakon isteka roka, te stavom da je nakon isteka tog roka izgubio pravo na otkup predmetnog stana povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant dalje navodi da stanarsko pravo nesumnjivo predstavlja imovinu, što proizilazi iz odluka Ustavnog suda u predmetima br. AP 1370/08 i AP 1250/08 u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na imovinu apelanata (u tim predmetima), bez obzira na to da li su imali ugovore o otkupu stanova, ili su bili nosioci stanarskih prava na stanovima iz bivšeg fonda JNA. Apelant ukazuje da je jedna od komponenti imovinskog prava mogućnost raspolaganja, odnosno otuđenja tog prava, te u vezi s tim navodi da mu je osporenom odlukom uskraćeno pravo da se na osnovu ugovora o otkupu stana uknjiži kao vlasnik tog stana i da raspolaže svojom imovinom.

b) Odgovor na apelaciju

8. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje odluke, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

9. Pravobranilaštvo je navelo da je predmetni postupak pravilno sproveden i da je osporena odluka zasnovana na zakonu, te da stoga nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

10. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) relevantne odredbe glase:

Član 7. st. 1, 2. i 3.

Svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći¸ zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavac), a prodavac ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana. Ako prodavac na zahtjev nosioca stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor.

Član 8a.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana.

U postupku rješavanja zahtjeva za kupovinu stana vlasnik stana dužan je utvrditi na osnovu raspoložive dokumentacije da li se radi o nosiocu stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana.

Ugovor o kupoprodaji stana zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana smatra se ništavim.

Nosilac stanarskog prava iz stava 1. ovog člana može podnijeti zahtjev za kupovinu stana u skladu sa članom 7. stav 1. ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana kada je stekao pravo na kupovinu stana.

11. U Odluci o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/01 od 24. jula 2001. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:

"Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana."

Član 2.

Član 8(a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:

"Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u “Službenim novinama Federacije BiH“, zavisno koji datum je kasniji."

12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 15/02 od 27. aprila 2002. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00), mijenja se i glasi:

"Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana."

Član 2.

Član 8(a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:

"Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u "Službenim novinama Federacije BiH", zavisno koji je datum kasniji."

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 020983 12 Gž od 26. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

19. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

20. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima "imovinu" u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja "posjed" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud, Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 12959/05, presuda od 3. maja 2012. godine; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1250/08 od 23. novembra 2012. godine, tačka 25, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da predmetni stan na kojem je apelant nosilac stanarskog prava, te u vezi s kojim je podnio zahtjev za otkup, predstavlja apelantovu "imovinu" koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud svoju odluku, kao konačnu odluku u predmetnom postupku, zasnovao na odredbama člana 8(a) Zakona o prodaji stanova. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant zahtjev za otkup predmetnog stana podnio nakon isteka roka iz člana 8(a) Zakona o prodaji stanova, te da je stoga izgubio pravo da podnese zahtjev za otkup predmetnog stana, a samim tim i pravo da u sudskom postupku zahtijeva donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o otkupu stana. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je pitanje "pravne prirode rokova za otkup stanova" razmatrao u predmetima br. AP 4689/11 i AP 4493/12. U navedenim predmetima Ustavni sud je, u pogledu primjene odredaba člana 7 stav 2 Zakona o prodaji stanova, ukazao da nije našao proizvoljnost u stavu redovnih sudova da su apelanti zahtjev za otkup stana podnijeli nakon isteka zakonom propisanog roka, te da se radi o prekluzivnom roku čijim istekom nosilac stanarskog prava gubi pravo da podnese zahtjev za otkup stana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4689/11 od 6. novembra 2014. godine, tačka 40, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4493/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 38, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je pitanje "početka toka roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana" razmatrao u predmetu broj AP 2184/13. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je redovni sud, prilikom odlučivanja o sticanju pravnog osnova za otkup stana, proizvoljno primijenio odredbe člana 7 stav 2 Zakona o prodaji stanova. Naime, Ustavni sud je ukazao da je redovni sud zanemario činjenicu da je apelantkinja u istom sudskom postupku stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, te da je od tada formalno stekla uslov da podnese zahtjev za otkup stana u roku koji, prema odredbama člana 7 stav 2 Zakona o prodaji stanova, počinje teći od eventualnog okončanja sudskog postupka, a ne od stupanja na snagu zakona (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/13 od 28. aprila 2016. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da je apelant 24. septembra 2003. godine stupio u posjed predmetnog stana, a da je zahtjev za otkup stana podnio 27. februara 2006. godine, te slijedom toga zaključio da je predmetni zahtjev podnesen nakon isteka roka iz člana 8(a) Zakona o prodaji stanova (tj. istekom roka od jedne godine od stupanja u posjed stana). Pri tome Ustavni sud ukazuje da je, dakle, Kantonalni sud u konkretnom predmetu zaključio da se radi o prekluzivnom roku čijim istekom je apelant izgubio pravo da podnese zahtjev za otkup predmetnog stana (kao u predmetima br. AP 4689/11 i AP 4493/12), dok nije bilo sporno pitanje "početka toka roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana" (kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 2184/13). Naime, Kantonalni sud je rok za podnošenje zahtjeva (od jedne godine) računao od datuma stupanja apelanta u posjed predmetnog stana, kao "kasnijeg datum" u odnosu na datum objavljivanja odredaba člana 8(a) Zakona o prodaji stanova u službenom glasilu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa odredbama člana 8(a) Zakona o prodaji stanova, te da, pri tome, te odredbe nesporno ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.

25. S obzirom na to da je, dakle, miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo "zakonito" u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i spostvenu praksu, koja je više puta ponovljena, prema kojoj postojanje prekluzivnih rokova i rokova zastarjelosti per se nije nespojivo sa Evropskom konvencijom, ali je važno da su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Evropskom konvencijom. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je dosljedna primjena relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova, kojima je propisan rok u kojem se određena prava mogu ostvarivati, u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opšti, odnosno javni interes. Pri tome Ustavni sud smatra da se samo zbog apelantovog pasivnog držanja u vezi s blagovremenim podnošenjem zahtjeva za otkup predmetnog stana ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i opšteg interesa, odnosno u toj situaciji na apelanta nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.

27. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2334/13 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio