Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-534/15 (S. Š. i drugi)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-534/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-534/15, rješavajući apelacije Slobodana Šoje i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slobodan Šoja, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 007819 14 Gž od 26. decembra 2014. godine;
Zdravko Dragosav, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012760 13 Gž od 8. januara 2015. godine;
Admir Nuhanović, Nihad Bandić, Nermin Suljkanović, Amir Nezirović i Fuad Mehmedović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 024118 13 Rev od 13. januara 2015.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-534/15 Slobodan Šoja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 007819 14 Gž od 26. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo vanjskih poslova BiH) da mu na ime neisplaćenih plaća za period od 20. juna 2011. godine do 20. juna 2012. godine, po osnovu naknade za produljeni radno pravni status izabranih osoba i imenovanih dužnosnika isplati određeni novčani iznos, te da se obaveže tužena da za apelanta izvrši uplatu doprinosa kod nadležnog fonda PIO/MIO za navedeni vremenski period.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine imenovan za izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Bosne i Hercegovine u Arapskoj Republici Egipat (Kairo), nakon čega je apelant privremeno zasnovao radni odnos u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MVP BiH). Nadalje, utvrđeno je, na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji MVP BiH, da ambasadori nemaju status državnih službenika i da se na njih ne primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. Također, konstatovano je da odredba člana 71. stav 1. tačka e) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine propisuje da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koje je sklopljen. Pored toga, zaključeno je da nakon prestanka radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme prestaju sve obaveze poslodavca prema zaposleniku, jer ne postoji zakonska odredba na osnovu koje bi mu bio dužan i dalje određeno vrijeme isplaćivati novčanu naknadu. Naime, zaključeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o prestanku funkcije izvanrednom i opunomoćenom ambasadoru sa privremeno zasnovanim odnosom u MVP BiH, te da apelant imenovanjem na navedenu funkciju nije izgubio prethodno zasnovan radni odnos u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine jer ga nije ni imao, pa mu stoga tužena i nije obavezna isplaćivati novčanu naknadu koju potražuje tužbenim zahtjevom.
2. AP-1183/15 Zdravko Dragosav (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, podnio je 17. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012760 13 Gž od 8. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine), da mu na ime razlike obračunate plate između koeficijenata 1,40 i 1,60 za period od 1. aprila 2009. godine do 31. januara 2011. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant civilno lice na službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te da je rješenjem tužene od 7. jula 2008. godine odlučeno da apelantu, počev od 1. jula 2008. godine pripada plaća obračunata po koeficijentu 1,40. Nadalje, utvrđeno je, na osnovu rješenja tužene od 23. februara 2011. godine da je apelant razvrstan u platni razred C5, te da će mu počev od 1. februara 2011. godine obračun plaće vršiti po koeficijentu 1,60. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelantu za utuženi period isplaćena plaća po osnovu pravosnažnog rješenja tužene od 7. jula 2008. godine, a da je obračun plaće po pravosnažnom rješenju tužene od 23. februara 2011. godine primjenjivan od 1. februara 2011. godine, te da apelant protiv navedenih rješenja tužene nije podnosio žalbu, pa su ista postala pravosnažna i izvršna. Također, konstatovano je da je pravnom poukom iz rješenja od 23. februara 2011. godine, apelant bio upućen da tuženoj može podnijeti zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, a što nije učinio, pa bi nakon toga, u slučaju negativne odluke, apelant mogao u zakonskom roku od jedne godine pokrenuti parnicu pred Sudom Bosne i Hercegovine i zahtijevati poništenje navedenih rješenja. Dakle, zaključeno je da se sud ne može upuštati u ispitivanje zakonitosti akata, odnosno rješenja tužene koje je pravosnažno, koje se ne pobija u parničnom postupku, te je stoga i odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća kao neosnovan.
3. AP-1285/15 Admir Nuhanović, Nihad Bandić, Nermin Suljkanović, Amir Nezirović i Fuad Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 20. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 024118 13 Rev od 13. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime neisplaćenih razlika plaća, toplog obroka i regresa, za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, da je apelantima u periodu do 8. septembra 2005. godine obračunata i isplaćena plaća u visini koja nije bila ispod najniže plaće zagarantovane u članu 24. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: GKU). Nadalje, utvrđeno je da tuženi nije zaključio niti pristupio GKU do 8. septembra 2005. godine, nakon čega je na pravnu snagu stupio Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU) koji je obavezujući i za tuženog. Također, konstatovano je da odredba člana 7. OKU propisuje način utvrđivanja najniže plaće, dok je odredbom člana 8. ugovora utvrđena neto satnica, iz čega proizilazi, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, da je apelantima za utuženi period obračunata i isplaćena plaća u većem iznosu od najniže plaće iz člana 8. OKU. Dakle, konstatovano je da se apelantima ne mogu obračunavati plaće u skladu sa GKU, kao najpovoljnijim pravom, obzirom da stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine, a nakon toga i OKU iz 2005. godine, više ne postoji pravna praznina u pogledu utvrđivanja visine plaće. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-534/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman