Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4582/13 (S. S.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4582/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4582/13, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Stajić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000588 11 Rev od 27. augusta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000588 11 Rev od 27. augusta 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000588 07 P od 24. aprila 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena Z.Ž. (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da joj isplati određeni novčani iznos, zbog klevete, tj. pismenog iznošenja netačnih navoda u disciplinskoj prijavi, upućenoj Advokatskoj komori Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Advokatska komora), da je apelantica sve nasljednike umrlog klijenta, P.Ž. obmanula da potpišu prazan papir umjesto punomoći i da je apelantica prevarila niz ranijih klijenata.

3. U obrazloženju presude je utvrđeno da je apelantica po zanimanju advokat, da je na osnovu punomoći od 25. jula 1997. godine zastupala P.Ž. u postupku pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-854/90, da je tužena jedna od nasljednica umrle P.Ž., te da je tužena podnijela disciplinsku prijavu Advokatskoj komori protiv apelantice koja je zaprimljena 14. juna 2007. godine. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je našao da se u radnjama tužene nisu stekla obilježja klevete za koju bi ona bila odgovorna prema odredbi člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, jer se radi o istinitim navodima da je apelantica obmanula tuženu i ostale zakonske nasljednike pokojne P.Ž., koji su potpisali prazan papir kao punomoć apelantici za nastavak postupka, kao i navodima o postupanju apelantice prema drugim klijentima, zbog čega je i donio odluku kao u izreci presude. Naime, Osnovni sud je konstatovao da je donesenu odluku zasnovao na iskazima apelantice i tužene saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, kao i iskazima saslušanih svjedoka S.J., B.I., D.I. i B.Ž., koje je doveo u vezu sa provedenim materijalnim dokazima, pri tome imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona i Zakona o advokaturi, na osnovu kojih je izveo zaključak da radnjama tužene nije apelantici pričinjena šteta koja se ogleda u narušavanju njenog ugleda klevetom, pri tome cijeneći da je sačinjavanje disciplinske prijave od strane tužene njeno zakonsko pravo, koje joj pripada po osnovu člana 79. stav 5. Zakona o advokaturi, koji propisuje da svako ima pravo pokrenuti disciplinski postupak protiv advokata podnošenjem prijave disciplinskom tužitelju, kao i člana 9. Statuta Advokatske komore.

4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000588 09 Gž od 28. oktobra 2010. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom slučaju apelantica tužbom tražila naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i materijalne štete zbog znatnog gubitka klijenata zbog čega joj je uskraćena zarada, ali na te okolnosti nije predložila ni jedan valjan dokaz na osnovu koga bi prvostepeni sud imao mogućnost da primijeni odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje da sud dosuđuje pravičnu naknadu, odnosno nematerijalnu naknadu ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, iz čega proizilazi da u smislu navedenog člana zakona određivanje okolnosti slučaja, a naročito jačina i trajanje duševnih bolova predstavljaju utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade, a ne određivanje činjenica za utvrđivanje visine iznosa te naknade. Nadalje, utvrđeno je da je prema članu 5. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu odgovorno svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica, kao i da se prema članu 11. istog zakona, šteta određuje isključivo radi naknade nastale štete, što jasno ukazuje da odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete, međutim po ocjeni Okružnog suda, u postupku pred prvostepenim sudom na osnovu ponuđenih dokaza nije se moglo na nesporan način utvrditi da postoje ove relevantne činjenice. Dakle, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju šteta može dosuditi samo ako to okolnosti slučaja, odnosno utvrđena nastala šteta i zahtijeva, s tim da se pri tome mora imati u vidu da postojanje duševnih bolova kao posljedice povrede ugleda nisu općepoznate činjenice, a niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje prvostepeni sud mora u svakom konkretnom slučaju utvrdili provođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a iz dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom ne proizilazi da je apelantica dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva na način koji predviđa član 123. stav

1. ZPP, jer se na osnovu istih nije na nesumnjiv način moglo utvrditi da je nematerijalna šteta za apelanticu zaista i nastupila, a što bi imalo za posljedicu dosuđenje adekvatne novčane naknade.

6. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da nije sporno, da je odlukom vijeća Disciplinskog suda Advokatske komore od 23. novembra 2002. godine, a koja odluka je potvrđena odlukom Apelacionog disciplinskog suda Advokatske komore od 3. januara 2003. godine, dakle, pravosnažnom odlukom, apelantica oglašena krivom za težu povredu dužnosti i ugleda advokatske djelatnosti iz člana 9. stav 2. tačka 2. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti advokata, te da joj je primjenom čl. 20. i 22. tog pravilnika, izrečena mjera prestanka prava na izvršavanje djelatnosti advokata u trajanju od šest mjeseci, počev od 7. septembra 2002. godine. Također, utvrđeno je da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti o klevete propisano, da svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. U vezi s tim, utvrđeno je da ugled, koji ima u vidu odredba člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti o klevete, lično je dobro svakog čovjeka, stečeno primjerenim načinom života, odnosom prema radu i svojoj okolini, tako da povreda istog, kog oštećenog stvara osjećaj duševnih patnji, čiji se intenzitet i trajanje utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, kao uslov, njegovog obeštećenja. Kada se ima u vidu navedeno, te kako apelantica u toku postupka ničim nije dokazala, shodno odredbama čl. 7 i

123. ZPP, da je postupanjem tužene trpjela nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda, budući da navodi tužene u disciplinskoj prijavi Advokatskoj komori nisu neistinito izražavanje, Vrhovni sud je našao da se ista nije mogla s uspjehom pozivati na odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, tržeći sudsku zaštitu zbog neistinitog sadržaja iznesenog u disciplinskoj prijavi Advokatskoj komori od 14. juna 2007. godine.

7. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane redovnih sudova. Naime, apelantica, pored ostalog, smatra da je Okružni sud zauzeo neosnovano stanovište da ona nije dokazala da je trpjela duševni bol zbog iznesenih predmetnih lažnih navoda od strane tužene, suprotno odredbama člana 8. ZPP ne cijeneći nespornu činjenicu da apelantica kao fizičko lice obavlja samostalnu i profesionalnu advokatsku djelatnost, te da prilikom obavljanja djelatnosti pružanja pravnih usluga u svojstvu advokata može da se reklamira jedino isticanjem svog imena i prezimena, te broja telefona i sjedišta advokatske kancelarije, kako je to utvrđeno odredbama Statuta Advokatske komore, iz čega je nesporno da svako javno iznošenje neistinitih činjenica u vezi sa radom advokata, svakom advokatu nanosi duševnu bol, a time i nematerijalnu štetu povredom časti i ugleda advokata, kao što nanosi i materijalnu štetu gubljenjem klijenata, iz razloga što profesionalna djelatnost svakog advokata predstavlja njegovu ličnost, kako u materijalnom tako i u psihološkom smislu. Osim toga, apelantica tvrdi da se opravdano postavlja pitanje zašto redovni sudovi ističu pravo svakoga da u skladu sa odredbama člana 79. stav 5. Zakona o advokaturi podnese prijavu disciplinskom tužitelju prihvatajući neosnovano da tužena ima pravo da podnosi lažne prijave protiv apelantice navedenim nadležnim organima. U suštini, apelantica smatra da je dokazala osnovanost svog zahtjeva za isplatu određenog novčanog iznosa, radi klevete, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili njen zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njena prava na pravično suđenje i imovinu. Također, povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi i u činjenici da je postupak trajao duži niz godina.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelanticin tužbeni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, redovni sudovi su dali argumentovane razloge vezane za okolnost da iz dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom ne proizilazi da je apelantica dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva na način koji predviđa član 123. stav 1. ZPP, jer se na osnovu istih nije na nesumnjiv način moglo utvrditi da navodi tužene u disciplinskoj prijavi Advokatskoj komori predstavljaju neistinito izražavanje u smislu člana 5 zakona o zaštiti od klevete, koji je lex specialis u predmetnom slučaju, niti je apelantica ponudila bilo kakav dokaz da je nematerijalna šteta za apelanticu zaista i nastupila, a što bi imalo za posljedicu supsidijarnu primjenu relevantnih odredbi ZOO i dosuđenje adekvatne novčane naknade. U odnosu na navode apelantice kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od šest godina, i u kojem periodu su donesene tri odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4582/13 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio