Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1967/15 (A.F. i drugi)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1967/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1967/15, rješavajući apelacije A. F. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. F., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 079012 14 Gž od 12. marta 2015. godine;
T. K., protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 022266 13 Gž od 14. aprila 2015. godine;
„Telrad Net“ d.o.o. Bijeljina, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Mal 051847 14 Rev od 5. marta 2015.
godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 051847 14 Gž od 13. marta 2014. godine;
Branko Simović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 036063 15 Gž od 25. februara 2016. godine;
Simeun Raljić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048420 15 Rev od 4. februara 2016. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048420 14 Gž 2 od 6. marta 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1967/15
1. A. F. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emir Čolaković i Nina Dragoljić iz Zenice, podnijela je 22. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 079012 14 Gž od 12. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužiteljici („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno, da je apelantica rješenjem o nasljeđivanju proglašena za zakonsku nasljednicu iza umrle majke S. D., te da je između tužiteljice i umrle S. D. zaključen ugovor o nenamjenskom kreditu. Kantonalni sud konstatuje, da kod nesporne činjenice da je apelantica nasljednica dužnika, iz predmetnog ugovora o kreditu, ista prema odredbi člana 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, odgovara za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine, pa kako je visina duga manja od vrijednosti naslijeđene imovine (apelantica naslijedila stan), a što apelantica nije ni osporavala, Kantonalni sud zaključuje da je pravilna odluka prvostepenog suda kada je apelanticu obavezao da plati traženi iznos.
AP-2488/15
3. T. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Mal 022266 13 Gž od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („Komunalno“ a.d. Trebinje) isplati određeni novčani iznos, na ime glavnog duga za izvršene komunalne usluge odvoza smeća, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor, da tužilac ne odvozi smeće ispred apelantove kuće i da tako želi da naplati usluge koje ne pruža, naime tužilac je dokazao da redovno vrši odvoz smeća iz kontejnera, koji se, istina, ne nalazi pred apelantovom kućom nego na određenoj udaljenosti od oko 250 metara kako je svjedočio saslušani svjedok R. M., a apelant nije dokazao obavezu tužioca da u prigradskim naseljima postavlja kante za smeće ispred svake kuće.
AP-2651/15
5. „Telrad Net“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Mal 051847 14 Rev od 5. marta 2015. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 051847 14 Gž od 13. marta 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1868/14 od 17. jula 2014. godine, u odnosu na predmet AP- 2118/14, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (T. M.) da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
6. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da kako se apelantovo potraživanju u konkretnom sporu zasniva na pružanju usluga interneta i kablovske televizije, to se na isto primjenjuje član 378. Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje jednogodišnji zastarni rok za naplatu radio i TV prijemnika koji se analogno može primijeniti i na apelantovo potraživanje. Okružni sud konstatuje da pošto je u konkretnom slučaju, primjenom člana 378. ZOO, u vrijeme podnošenja tužbe zastarilo sporno potraživanje apelanta, a uzevši u obzir da je prigovor zastare potraživanja tuženi iznosio blagovremeno, te kako se radi o materijalno pravnom prigovoru koji, ako je osnovan, vodi ka odbijanju tužbenog zahtjeva, to je Okružni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev.
AP-2070/16
7. Branko Simović (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Podgorice, Crna Gora, kojeg zastupa Minja Simović, advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnio je 12. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Mal 036063 15 Gž od 25. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (V. M.) da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
8. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je apelant tvrdio da je zastupao tuženog u postupku koji se vodio kod Osnovnog suda u Podgorici, da je postupak pravosnažno okončan usvajanjem tužbenog zahtjeva, da su dosuđeni troškovi tog postupka u određenom iznosu, te da je tuženi određeni iznos uplatio apelantu, a sporni iznos mu nije uplatio. Dalje se navodi, da iako je apelant tvrdio da je tuženog više puta pozivao, pismeno i telefonom, preporučenom pošiljkom, pismenim putem preko advokata da mu isplati sporni iznos, apelant te tvrdnje ne dokazuje. Pored navedenog, Okružni sud konstatuje, da je apelant propustio priliku da bude saslušan kao parnična stranka, provođenjem ovog dokaza na ročištu za glavnu raspravu pred prvostepenim sudom, te da apelant nedolazak na navedeno ročište je pravdao tek u žalbi, zdravstvenim razlozima, a nije ni zahtijevao da se zbog tog opravdanog razloga ročište odgodi. Okružni sud, također, navodi da je apelantova tvrdnja, da je zastupao tuženog pred Osnovnim sudom u Podgorici, evidentna iz dostavljene tužbe i rješenja tog suda, pa nije bilo neophodno pribavljati kompletan spis tog suda, te nije osnova žalbeni navod apelanta da je zbog toga prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kada je odbio pribavljanje navedenog spisa od Osnovnog suda u Podgorici. Okružni sud zaključuje da je apelant saglasno odredbi člana 134. stav 1. Zakona o parničnom postupku, bio dužan sam podnijeti isprave na koje se poziva, a samo u slučaju ako se isprave nalaze kod državnog organa, a sam stranka ne može izdejstovati da se isprava preda ili pokaže, sud bi na prijedlog stranke mogao narediti tom organu da ispravu dostavi sudu.
AP-2078/16
9. Simeun Raljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupaju Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić, advokati iz Banje Luke, podnio je 13. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048420 15 Rev od 4. februara 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048420 14 Gž 2 od 6. marta 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2687/15 od 16. septembra 2015. godine, u odnosu na predmet AP-2781/15, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom su apelant i ostali tuženi (B. T., D. M. i M. D.) obavezani, kao solidarni dužnici, da tužitelju („UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka) isplate određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
10. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud zaključio da je tužilac izvedenim dokazima dokazao da je zakoniti imalac mjenice na osnovu koje traži isplatu duga navedenog u mjenici, da su avalisti apelant i tuženi D. M. i M. D. svoje izjave mjeničnih dužnika dali na mjenici, a tuženi B. T. je glavni dužnik, pa svi zajedno predstavljaju solidarne dužnike prema tužiocu kao imaocu mjenice. Okružni sud konstatuje, da je neosnovan apelantov prigovor, da mjenica nikad nije podnesena na isplatu korisniku kredita B. T., ni apelantu u smislu člana 39. Zakona o mjenici, na koje okolnosti apelant nije u toku prvostepenog postupka predlagao i izvodio dokaze, a niti je tražio od suda u smislu člana 134. stav 3. Zakona o parničnom postupku, da tužilac takav dokaz dostavi sudu, a izdati protest nadležnog suda predstavlja javnu ispravu kojom se potvrđuje da je imalac mjenice (tužilac) preduzeo prema regresnim dužnicima (trasantu i avalistima) sve radnje potrebne za ostvarivanje mjeničnih prava, odnosno dokaz da je imalac mjenice u vršenju svojih prava iz mjenice tražio od svih označenih lica na mjenici plaćanje iznosa iz mjenice, jer i apelant odgovara onako kako odgovara onaj za koga jemči, u smislu člana
33. Zakona o mjenici.
Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1967/15.
12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman