Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2141/16 (M.P.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Protjerivanje stranaca
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2141/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2141/16, rješavajući apelaciju M.P., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.P.
protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020275 15 U od 10. marta 2016. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.P.
protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020275 15 U od 10. marta 2016. godine, u odnosu na čl. II/3. b), d), f) i m) i član II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 5., 8., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
M.P. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020275 15 U od 10. marta 2016. godine.
U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva sigurnosti BiH od 21. septembra 2015. godine, kojim je odbijena žalba podnesena protiv rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.9- 07.3-85-2/15 od 20. avgusta 2015. godine kojim je obustavljen postupak protjerivanja apelanta sa teritorije BiH. U obrazloženju osporene odluke je navedeo da je prvostepeni organ donio odluku o obustavi mjere protjerivanja u skladu sa odlukom Ministarstva sigurnosti BiH od 5. avgusta 2015. godine i presudom Suda BiH od 17. juna 2015. godine. Naime, prvostepeni organ je postupajući po uputama datim u odluci suda u ponovnom postupku poduzeo radnje na provjeri identiteta ili državljanstva apelanta i njegove kćerke u skladu sa članom 3. stav 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konveciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pa je nakon provedenog postupka utvrdio da su ispunjeni uslovi da se obustavi izrečena mjera protjerivanja. Dakle, s obzirom da je prvostepeni organ donio rješenje kojim se mjera protjerivanja apelanta obustavlja, odnosno donio rješenje koje je u interesu apelanta, to je pravilno drugostepeni organ odlučio kada je žalbu apelanta podnesenu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu. Dalje se navodi da sudsko vijeće nije rješavalo o tužbenom zahtjevu apelanta da mu država Bosna i Hercegovina odnosno Ministarstvo sigurnosti BiH snosi troškove njegovog boravka u Bosni i Hercegovini do povratka u Švicarsku, iz razloga što nisu ispunjeni kumulativni uslovi iz člana 13. Zakona o upravnim sporovima. Dakle, samo ako sud u upravnom sporu ocijeni nezakonitim osporeni upravni akt odlučit će i o zahtjevu za naknadu štete, koji uslov u konkretnom slučaju nije ispunjen, jer je sud odbio tužbu apelanta kao neosnovanu (s obzirom da je tuženi konačno ukinuo mjeru protjerivanja apelanta sa teritorije BiH), s tim da apelant ima pravo tužbom pred Sudom BiH pokrenuti parnični postupak radi naknade eventualno nastale štete. Sud BiH je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor da mu je onemogućena besplatna pravna pomoć, iz razloga što je u toku postupka određivanja mjere nadzora apelant upućen da besplatnu pravnu pomoć može tražiti od uposlenika udruženja „Vaša prava BiH“. Također, Sud BiH je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno njegovo pravo iz čl. 3., 5., 6., 8. i 13. Evropske konvencije, prije svega iz razloga što je prvostepenim rješenjem obustavljena mjera protjerivanja apelanta što ukazuje da vlast nije djelovala s lošom namjerom. Ovo posebno iz razloga jer država Bosna i Hercegovina nije tražila od Švicarske da joj isporuči apelanta i njegovu porodicu nego je Švicarska od Bosne i Hercegovine tražila da ova lica prihvati na svoju teritoriju, što je i uradila da ne bi došlo do kršenja člana 8. Evropske konvencije, a sam apelant ne nudi nove činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda navedenih prava. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te povredu prava iz čl. II/3. b), d), f) i
m) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 5., 8., 13. i 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant je iscrpno naveo činjenice vezano za ograničavanje slobode njega i njegove porodice na teritoriji Bosne i Hercegovine koje je okončano osporenom odlukom Suda BiH.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost ratione materiae Apelant je naveo da je osporenom odlukom kojom je u konačnici odlučeno o mjeri protjerivanja apelanta, između ostalog, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ustavni sud podsjeća da stavljanje pod nadzor iz razloga nacionalne sigurnosti, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizilazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968) i Ustavni sud gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 33.).
Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva se kaže da «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem da odluče da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili mu to pravo treba da bude uskraćeno, ima diskrecionu, administrativnu prirodu i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana
6. Evropske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije (vidi presudu V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava iz čl. II/3. b), d), f) i m) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 5., 8., 13. i 14. Evropske konvencije u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman