Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1300/13 (M. M.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1300/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1300/13, rješavajući apelaciju Marijana Mašića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Marijana Mašića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 004588 13 Gž 2 od 15.

siječnja 2013. godine.

Nalaže se Vladi Posavskog kantona da Marijanu Mašiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 3.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na, eventualno, neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Marijana Mašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 004588 13 Gž 2 od 15. siječnja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 004588 11 P2 od 22. studenog 2012. godine u odnosu na ostale aspekte iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vladi Posavskog kantona da, sukladno članku 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marijan Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Hidanović i partneri“ d.o.o. Orašje, podnio je 23. ožujka 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 004588 13 Gž 2 od 15. siječnja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 004588 11 P2 od 22. studenog 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Federalnog pravobraniteljstva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, koja je imala procesnu poziciju tužene u postupku u kojem su donesene osporene odluke, zatraženo je 6. siječnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 15. siječnja 2016. godine, a Općinski sud 20. siječnja 2016. godine dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju, dok Pravobraniteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je dopisom od 4. ožujka 2016. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi Ustavnom sudu na uvid kompletan spis predmeta broj 25 0 P 004588 11 P 2. Općinski sud je 10. ožujka 2016. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis predmeta.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 1. kolovoza 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva obrane (kasnije označena kao Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Tužbom je zatražio da Sud donese presudu kojom će obvezati tuženu da mu isplati iznos od 477,00 KM za svaki mjesec počevši od 31. prosinca 2001. godine, pa nadalje, sa zateznim kamatama za svaki mjesečni iznos neisplaćene plaće od vremena kada je plaća trebala biti isplaćena, na taj način što će cijeli iznos isplatiti odjednom, te nastaviti apelantu isplaćivati utvrđeni iznos naknade za bolovanje do konačnog rješenja njegovog statusa, kao i uplatiti mu doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje i naknaditi mu troškove parničnog postupka.

7. Općinski sud je 16. rujna 2002. godine dostavio tužbu na odgovor tuženoj. Tužena je 7. listopada 2002. godine dostavila Općinskom sudu odgovor na tužbu.

8. Općinski sud je 9. listopada i 5. studenog 2002. godine održao ročišta u konkretnom predmetu.

9. Apelant je 12. prosinca 2002. godine dostavio podnesak u kojem je precizirao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na novčano potraživanje mjesečnih iznosa naknade, tražeći da se tužena obveže da mu isplati naknadu plata za razdoblje siječanj – studeni 2002. godine u iznosima od po 477,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama za svaki mjesec počevši od 1. u narednom mjesecu, pa do isplate, na taj način što će cijeli iznos platiti odjednom.

10. Apelant je, zatim, 24. travnja 2003. godine dostavio Općinskom sudu podnesak u kojem je, između ostalog, naveo da je dobio rješenje o prestanku radnog odnosa i da su mi isplaćeni određeni novčani iznosi, te da su mu uplaćena davanja za MIO, kao i da mu je već utvrđena visina invalidske mirovine (sve kako je pobliže opisano u tom podnesku). Shodno tome, apelant je u predmetnom podnesku naveo da „odustaje“ od dijela tužbenog zahtjeva „koji glasi da je tužena obvezna [apelantu] isplatiti naknadu plaće za siječanj 2002. – studenog 2002. godine“, te od „tužbenog zahtjeva kojim se traži da tužena nastavi [apelantu] isplaćivati utvrđeni iznos do konačnog rješenja njegovog statusa kao i zahtjeva za uplatom davanja na ime doprinosa iz plaće u MIO“. Apelant je u predmetnom podnesku naveo da da ostaje pri tužbenom zahtjevu „ kojim potražuje zakonske kamate za svaki pojedinačni mjesečni iznos neisplaćenih plaća u iznosu od 477,00 KM počevši od 1. u narednom mjesecu, i to na neisplaćene plaće od siječnja/2002. do studenog/2002, zaključno sa 10.2.2013. godine, kao danom isplate, kao i naknadu parničnih troškova […]“

11. Općinski sud je 9. srpnja 2003. godine dostavio tuženoj apelantove podneske od 12. prosinca 2002. godine i 24. travnja 2003. godine.

12. Tužena je 14. srpnja 2003. godine dostavila odgovor na tužbu tj. očitovala se na podneske apelanta.

13. Općinski sud je 22. srpnja 2003. godine održao ročište za glavnu raspravu, na kojem su izvedeni dokazi uvidom u materijalne dokaze u spisu, te je doneseno rješenje kojim je dokazni postupak okončan, glavna rasprava završena i određeno je da će Sud odluku strankama dostaviti u pismenom obliku.

14. Međutim, nakon toga Općinski sud nije poduzeo niti jednu radnju u postupku sve do 12. travnja 2010. godine, kada je dnevnom naredbom zakazao ročište u konkretnom predmetu za 5. svibnja 2010. godine.

15. Pripremna ročišta zakazana za 5. svibnja i 27. svibnja 2010. godine, Općinski sud je odgodio na prijedlog tužene.

16. Općinski sud je nakon toga, odnosno 24. lipnja 2010. godine, održao pripremno ročište u konkretnom predmetu.

17. Apelant je podneskom od 28. rujna 2010. godine obavijestio Općinski sud da ostaje kod podneska od 24. travnja 2003. godine. Predmetni podnesak je dostavljen tuženoj 4. listopada 2010. godine.

18. Općinski sud je 9. studenog 2010. godine održao glavnu raspravu na kojoj je donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena u pogledu „isplate naknade plaća za siječanj 2002. godine do studenog 2002. godine“. Na tom ročištu izvedeni su dokazi saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i uvidom u materijalne dokaze, nakon čega je dokazni postupak završen i glavna rasprava zaključena.

19. Općinski sud je zatim donio Presudu broj 25 0 P 004588 02 P od 8. prosinca 2010. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao tuženu da apelantu isplati „zakonske zatezne kamate za svaki pojedinačni mjesečni iznos neisplaćenih plaća u iznosu od 477,00 KM od siječnja 2002. godine do studenog 2002. godine, počevši od 1. u narednom mjesecu do zaključno sa 10.2.2003. godine kao danom isplate“, kao i da „[apelantu] nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.245,60 KM […]“, dok je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

20. U obrazloženju predmetne presude, Općinski sud je ocijenio da iz dokaza provedenih u tijeku postupka nesumnjivo proizlazi da je apelant bio uposlenik kod organa tužene od 23. prosinca 1995. godine do 19. studenog 2002. godine. Općinski sud je, naime, zaključio da to proizlazi iz Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga Hrvatske Republike Herceg-Bosne od 20. siječnja 1995. godine, Zapovijedi HR - HB Ministarstvo obrane br. 02-13-04-95-2538 od 10. kolovoza 1995. godine, Obavijesti Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod MIO) br. 01-1435/02 od 5. prosinca 2002. godine i Rješenja Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: FMO) broj 04-34-4-244-199/02 od 29. studenog 2002. godine. Uvidom u Izvadak sa prometa sa računa apelanta koji se vodi u „Hypo Alpe-Adria“ za razdoblje od 1. siječnja 2003. godine do 10. veljače 2003. godine i od 1. veljače 2003. godine do 8. ožujka 2003. godine (u daljnjem tekstu: Izvadak), Općinski sud je utvrdio da je na apelantov račun po Izvatku od 10. veljače 2003. godine tužena uplatila iznos od 2.537,50 KM, a po Izvatku od 8. ožujka 2003.godine iznos od 2.537,50 KM. Općinski sud je zaključio da te uplate ukazuju i na utemeljenost prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je, naime, utvrdio da su uplate izvršene nakon podnošenja predmetne tužbe i da su u svakom slučaju bile utemeljene, pri tome se pozivajući na odredbe čl. 42. i 43. st. 1 i 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 30/97). Zaključivši da je navedenim uplatama tužena dokazala utemeljenost postojanja glavnog duga, Općinski sud je konstatirao da je u cijelosti utemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje kamate na isplaćene iznose naknada plaća u smislu odredbe članka 277. Zakona o obligacijskim odnosima. Shodno tome, odlučio je kao u izreci presude, smatrajući da je evidentno da su uplate izvršene sa zakašnjenjem i nakon podnošenja tužbe. Također, ocijenio je da utemeljenost tužbenog zahtjeva potvrđuje i apelantov iskaz dat na glavnoj raspravi.

21. Tužena je 29. prosinca 2010. godine podnijela priziv protiv presude Općinskog suda.

22. Spis predmeta je dostavljen Kantonalnom sudu 14. veljače 2011. godine.

23. Kantonalni sud je Rješenjem broj 25 0 P 004588 11 Gž od 15. veljače 2011. godine uvažio priziv tužene, ukinuo presudu Općinskog suda i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je, između ostalog, ocijenio da tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije utvrđeno na ime čega je prema Izvatku apelantu 24. siječnja 2003. godine isplaćen iznos od 2.537,50 KM i isti iznos 4. ožujka 2003.godine, odnosno da li se stavke uplata, odnosno isplata iz Izvatka zaista i odnose na isplatu plaća, niti je predlagano provođenje dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke. S tim u svezi, Kantonalni sud je, također, konstatirao da se prostom računicom dolazi do saznanja da ukupan isplaćeni iznos od 5.075,00 KM veći od (navodnog) iznosa plaća za razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom (10 mjeseci po 477,00 KM). Kantonalni sud je ocijenio da iz toga proistječe da u provedenom postupku nije valjano utvrđena ova činjenica, a da je prvostupanjski sud morao, s obzirom na sadržaj apelantovih podnesaka o preciziranju tužbenog zahtjeva, obvezati apelanta da sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uredi i precizira tužbu. Kantonalni sud je zaključio da je tužena u prizivu osnovano ukazala na nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja u svezi s apelantovim spornim potraživanjem. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude neodređeno zaključio da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu novčanog potraživanja, ne navodeći na osnovi čega (plaća ili naknada na osnovi bolovanja), i da je preuranjeno prihvatio navedeni iznos plaće od strane apelanta. Također, konstatirao je da je prvostupanjski sud u svom obrazloženju pogrešno istaknuo kao utvrđenu činjenicu da je tužena svojim uplatama dokazala utemeljenost postojanja glavnog duga. Naime, po ocjeni Kantonalnog suda nije valjano utvrđeno šta predstavlja glavni dug i na ime čega je isplaćen novčani iznos. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je konstatirao da prvostupanjski sud nije raspravio sve odlučne činjenice potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke, a da na temelju provedenih dokaza u predmetnom postupku nije mogao sa sigurnošću donijeti zaključke i pravilnu odluku u svezi s postavljenim tužbenim zahtjevom.

25. Spis predmeta je vraćen Općinskom sudu 17. ožujka 2011. godine.

26. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom, apelant je 10. studenog 2011. godine dostavio Općinskom sudu podnesak kojim je uredio svoj tužbeni zahtjev tražeći da se tužena obveže da mu isplati pripadajuće zakonske zatezne kamate za mjesece od siječnja do listopada 2002. godine na iznose od po 477 KM, počevši od prvog u narednom mjesecu za prethodni mjesec, pa do 24. siječnja 2003. godine (za mjesece od siječnja do svibnja) odnosno do 4. ožujka 2003. godine (za mjesece od lipnja do listopada 2002. godine) kada je plaća isplaćena, kao i da mu naknadi troškove postupka, sve kako je to detaljno opisano i precizirano u tom podnesku. Predmetni podnesak je dostavljen tuženoj 16. studenog 2011. godine, a tužena je 28. studenog 2011. godine dostavila odgovor na uređenu tužbu.

27. Općinski sud je u ponovnom postupku održao pripremno ročište 10. listopada 2012. godine, a 8. studenog 2012. godine i ročište za glavnu raspravu na kojem su izvedeni dokazi čitanjem materijalnih dokaza, te je glavna rasprava zaključena.

28. Općinski sud je Presudom broj 25 0 P 004588 11 P2 od 22. studenog 2012. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev (konačno uređen podneskom od 10. studenog 2011. godine) kao neutemeljen.

29. U obrazloženju svoje presude, Općinski sud je konstatirao da su u ponovljenom postupku provedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalnih dokaza čije izvođenje je predložio apelant (pobliže navedenih na strani 3. predmetne presude), te da je odluku kao u izreci donio nakon što je te dokaze ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a. S tim u svezi, Općinski sud je istaknuo da je uvidom u ugovor o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga Hrvatske Republike Herceg-Bosne od 20. siječnja 1995. godine, utvrdio da je apelant istog dana zasnovao radni odnos kod organa tužene i to na razdoblje od 3 godine, te da je člankom 8. tog ugovora propisano da ukoliko niti jedna od ugovorenih strana ne zatraži raskid ugovora, da će se smatrati da je ugovor produljen na naredne 3 godine. Uvidom u Zapovijed HR - HB Ministarstvo obrane br. 0213-04-95-2538 od 10. kolovoza 1995. godine, Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant raspoređen na dužnost poslužitelja, te da je primljen u djelatnu vojnu službu s danom 20. siječnja 1995.godine. Općinski sud je konstatirao da iz obavijesti Federalnog zavoda MIO br. 01-1435/02 od 5. prosinca 2002. godine, također, proizlazi da je apelant bio uposlenik kod organa tužene, utvrdivši da je u toj obavijesti konstatirano da je apelant prijavljen kod FMO od 23. prosinca 1995.godine i dalje. Uvidom u Rješenje FMO broj 04-34-4-244-199/02 od 29.11.2002. godine, Općinski sud je utvrdio da je apelantu radni odnos kod organa tužene prestao s danom 19. studenog 2002.godine. Dalje, uvidom u Izvadak za razdoblje od 1. siječnja 2003. godine do 10. veljače 2003. godine i od 1. veljače 2003. godine do 8. ožujka 2003. godine, Općinski sud je utvrdio da je na apelantov račun po Izvatku od 10. veljače 2003. godine uplaćen iznos od 2.537,50 KM, te po Izvatku od 8. ožujka 2003. godine iznos od 2.537,50 KM. Općinski sud je konstatirao da iz Izvatka nije vidljivo i ne može se utvrditi po kojoj osnovi su izvršene predmetne uplate. Pored toga, Općinski sud je konstatirao da iz zapisnika o saslušanju apelanta na glavnoj raspravi održanoj 9. studenog 2010. godine, između ostalog, proizlazi da je apelant u vojci bio konstantno i neprekidno do 2001. godine dok mu nisu obustavljena primanja, te da se sjeća se da je otišao u banku, te da mu je službenica u banci rekla da nema ništa na računu i da nije jedini koji nije dobio novce, te da je nakon toga je kontaktirao svoju odvjetnicu i da su podnijeli tužbu, kao i da je poslije podnošenja tužbe, negdje iduće godine, dobio neku listu od FMO i da su mu nakon toga isplatili dvije tranše, kao i da je dobio rješenje o umirovljenju, pošto je invalid 60%. Općinski sud je apelantovom iskazu poklonio vjeru, smatrajući da iskaz nije „tendenciozan“ i da je apelant iskazivao o činjenicama koje su njemu poznate. Općinski sud je, pored toga, istaknuo da nije posebno obrazlagao ostale dokaze s obzirom da ne bi imali utjecaja na drugačije rješavanje predmetne pravne stvari.

30. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da u ponovljenom postupku nisu razjašnjene sporne činjenice na koje je ukazao Kantonalni sud svojim rješenjem od 15. veljače 2011.godine. Naime, Općinski sud je naveo da je u ponovljenom postupku apelant ostao kod svih dokaza kao i u ranijem postupku i da nije predlagao vještačenje po vještaku ekonomske struke ili neki drugi adekvatan dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi na ime čega mu je, prema Izvatku, 24. siječnja 2003. godine isplaćen iznos od 2.537,50 KM i isti iznos 4. ožujka 2003. godine, odnosno da li se stavke uplata - isplata iz Izvatka zaista odnose na isplatu plaća. Također, Općinski sud je konstatirao da nije u potpunosti razjašnjeno u kojem je statusu apelant bio kod tužene u razdoblju od 1. siječnja 2002. godine do studenog 2002. godine, i koja potraživanja iz radnog odnosa mu pripadaju, a s obzirom na to da je tužena ukazivala na činjenicu (koju apelant nije osporavao) utvrđivanja nesposobnosti za vojnu službu, prestanka radnog odnosa po sili zakona i umirovljenja apelanta. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da apelant nije postupio po uputama iz Rješenja Kantonalnog suda, odnosno nije predložio adekvatne dokaze koji bi razriješili sporna pitanja i utvrdili odlučne činjenice koje je bilo potrebno utvrditi. S tim u svezi, Općinski sud je istakao da je čl. 7. i 123. ZPP-a propisana obveza stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a ako sud na osnovi ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja sadržanom u odredbi članka 126. ZPP-a. Konstatirajući da apelant nije dokazao utemeljenost svog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

31. Apelant je 13. prosinca 2012. godine podnio priziv protiv presude Općinskog suda.

32. Spis predmeta je dostavljen Kantonalnom sudu 10. siječnja 2013. godine.

33. Kantonalni sud je donio Presudu broj 25 0 P 004588 13 Gž 2 od 15. siječnja 2013. godine kojom je odbio apelantov priziv kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu.

34. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je u rješenju tog suda od 15. veljače 2011. godine ukazano na povrede i propuštanje prvostupanjskog suda u svezi s donošenjem prvostupanjske odluke i da je dat nalog radi otklanjanja točno navedenih propusta i nedostataka, sve u cilju pravilne primjene odredaba materijalnog prava. Kantonalni sud je konstatirao da je Općinski sud u ponovljenom postupku postupio po nalogu tog suda i održao ročište ponovnim provođenjem ranije provedenih dokaza, a da je apelant propustio da u ponovljenom postupku, radi utvrđivanja konstatiranih spornih činjenica na koje je ukazano navedenim rješenjem, predloži provođenje valjanih dokaza (vještačenje po vještaku ekonomske struke ili neke druge adekvatne dokaze), koji bi razriješili sporna pitanja i utvrdili odlučne činjenice. Po ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je, shodno odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a valjano donio odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu radi isplate zakonskih zateznih kamata, jer apelant nije dokazao utemeljenost svog tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo da stranka koja ne iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i propusti da izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, snosi rizik odbijanja tužbenog zahtjeva, a da prvostupanjski sud na temelju ocjene ranije izvedenih dokaza, čije provođenje je samo ponovljeno u ovom postupku, nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenice na koje je ukazano u prethodno donesenom rješenju Kantonalnog suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

35. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i „pravo na jednakost pred zakonom“. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje, prije svega, došlo uslijed proizvoljne ocjene dokaza, a s tim u svezi proizvoljne primjene prava od strane redovitih sudova. S tim u svezi, apelant, između ostalog, tvrdi da je bankovnim izvodom dokazao da mu je tužena u toku trajanja parničnog postupka isplatila glavno potraživanje u dva obroka, a da, nasuprot tome, tužena nije dostavila nikakav dokaz kojim bi osporila da navedeni iznos nije naknadno isplaćen po osnovi neisplaćenih plaća za utuženo razdoblje. Također, navodi da je iz Uvjerenja „FZMIO“ vidljivo da mu je tužena „zaključila“ radni odnos s 19. studenim 2002. godine kada je ostvario pravo na mirovinu. Apelant smatra da iz tih dokaza proizlazi da mu tužena nije isplaćivala naknade plaća za utuženo razdoblje mjesečno odnosno do 8. u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, već da mu ih je isplatila naknadno, u dva obroka, zbog čega ima pravo na naknadu zakonskih zateznih kamata. Također, apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo do toga što je, po njegovom mišljenju, predmetni parnični postupak trajao nerazumno dugo. U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i „prava na jednakost pred zakonom“, apelant je, u suštini, ponovio tvrdnje koje se odnose na odlučenje redovitih sudova.

b) Odgovori na apelaciju

36. Kantonalni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu izvršene povrede apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i iz Europske konvencije, a na koja se apelant pozvao u apelaciji. Naime, Kantonalni sud smatra da je osporenu odluku donio sukladno relevantnim propisima. S tim u svezi, Kantonalni sud je, u suštini, opisao kronologiju donošenja odluka redovitih sudova u konkretnom predmetu, te je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja koje je dao u osporenoj presudi. Također, istaknuo je i to da je apelant u apelaciji propustio detaljno iznijeti cijeli tijek predmetnog parničnog postupka po njegovoj tužbi.

37. Općinski sud je ukratko opisao tijek predmetnog parničnog postupka. Istaknuo je da je, shodno tome, postupao sukladno zakonu i u potpunosti poštujući pravo stranaka na pravično suđenje. Općinski sud smatra da je dužini trajanja postupka doprinio i sam apelant koji je, između ostalog, u nekoliko navrata uređivao tužbeni zahtjev. Također, Općinski sud navodi da apelant nikada nije urgirao kod predsjednika suda radi ubrzanja okončanja postupka, a da je imao punomoćnicu koja je bila upoznata sa neažurnošću postupajućeg suca. Prema tome, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Pored toga, Općinski sud je napomenuo da je spis predmeta dužio sudac H. Dž. sve do 2009. godine kada je na svoj osobni zahtjev razriješen dužnosti suca, a da je sudac D. Ž. tek nakon preuzimanja tog spisa 12. travnja 2010. godine počeo raditi na tom predmetu.

V. Relevantni propisi

38. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

39. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[…] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

40. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

41. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 P 004588 13 Gž 2 od 15. siječnja 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. siječnja 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. ožujka 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

43. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

44. Apelant pobija navedene presude redovitih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

A.Pravo na pravično suđenje

45. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

46. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje zaštite prava iz radnog odnosa, dakle, da je postupak građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

a.U odnosu na osporene presude

47. Apelant u suštini smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redoviti sudovi osporenim odlukama proizvoljno ocijenili dokaze, a shodno tome proizvoljno primijenili relevantne propise, kada su odbili njegov tužbeni zahtjev.

48. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

49. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovom mišljenju, dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden sukladno relevantnim procesnim zakonom odnosno da je redoviti sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu članka 8. ZPP-a. Pri tome, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dali jasne i logične razloge za svoju odluku da odbiju apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbe čl. 7, 123. i 126. ZPP-a, te obrazloživši da apelant u ponovnom postupku nije postupio po uputama Kantonalnog suda iz ukidnog rješenja odnosno da ni u ponovnom postupku nije predložio dokaze kojima bi se razjasnile sporne činjenice i kojima bi dokazao utemeljenost svog tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji u suštini ponavlja navode koje je već iznosio u postupku povodom žalbe pred redovitim sudom, a o kojima se Kantonalni sud očitovao i dao razloge zašto ovi apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno i konstatirajući da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te s tim u svezi proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, a samim tim i navode o povredi „prava na jednakost pred zakonom“, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u primjeni prava, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redoviti sud zlouporabio dokazni postupak. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni u ovom dijelu.

b.U odnosu na suđenje u razumnom roku c.b.1) Relevantni principi

50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18.).

b.2) Analiza razumnosti trajanja postupka

51. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni parnični postupak 1. kolovoza 2002. godine podnošenjem tužbe protiv tužene radi isplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 15. siječnja 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 10 godina i pet mjeseci.

52. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant prvobitno podnio tužbu radi isplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa, uplate pripadajućih doprinosa, te isplate zakonskih zateznih kamata na to potraživanje i troškova postupka, da bi zatim povukao tužbu u pogledu glavnog zahtjeva, te ostao samo kod tužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata i troškova postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da u postupku pred redovitim sudom nije izveden veliki broj dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u postupku nije bilo naročito složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju riječ o radnom sporu koji je po zakonu žuran i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja, a koji je okončan tek nakon 10 godina i pet mjeseci.

53. U odnosu na ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je apelant 1. kolovoza 2002. godine podnio tužbu, u jednom razdoblju bio aktivan u konkretnom predmetu odnosno da je u prihvatljivim rokovima poduzimao procesne radnje i zakazivao ročišta, sve do 22. srpnja 2003. godine, kada je održao ročište za glavnu raspravu, na kojem su izvedeni dokazi uvidom u materijalne dokaze, te je doneseno rješenje kojim je dokazni postupak okončan, glavna rasprava završena i određeno je da će taj sud odluku strankama dostaviti u pismenom obliku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud u narednom razdoblju, za vrijeme ranije važećeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 42/98 i 3/99) nije donio prvostupanjsku odluku, niti je nakon stupanja na snagu ZPP-a („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) poduzeo niti jednu radnju u postupku u razdoblju od skoro sedam godina odnosno bio je potpuno pasivan sve do 12. travnja 2010. godine, kada je dnevnom naredbom zakazao pripremno ročište. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Općinski sud za takvo svoje ponašanje nije dao nikakvo objašnjenje. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud nakon toga bio aktivan u konkretnom predmetu odnosno da je zakazivao i održavao ročišta i donio prvostupanjsku odluku od 8. prosinca 2010. godine u prihvatljivom rokovima. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je ta presuda zbog procesnih propusta Općinskog suda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 15. veljače 2011. godine i predmet je vraćen tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku poduzimao procesne radnje i da je prvostupanjsku odluku donio 22. studenog 2012. godine. U svezi s navedenim, Ustavni sud smatra da, prije svega, neopravdana pasivnost Općinskog suda u razdoblju od skoro sedam godina, u kojem taj sud nije poduzeo niti jednu radnju u konkretnom postupku, a priori ukazuje na kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» u postupku pred Općinskim sudom. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, u jako kratkim rokovima od svega par dana donio odluke povodom priziva podnesenih protiv presuda Općinskog suda. Također, Ustavni sud smatra da iz spisa predmeta, iako je apelant par puta uređivao tužbu i precizirao tužbeni zahtjev, nasuprot mišljenju Općinskog suda, ne proizlazi apelantov doprinos duljini trajanja predmetnog postupka. Ovo iz razloga što se apelant zapravo samo koristio pravom koje proizlazi iz relevantnih odredbi tada važećeg ZPP-a, odnosno postupao sukladno uputama Kantonalnog suda. U svezi s navodima Općinskog suda iz odgovora na apelaciju da apelant nikada nije urgirao kod predsjednika suda radi ubrzanja okončanja postupka, Ustavni sud ukazuje na dužnost redovitog suda da rukovodi postupkom i da nastoji da se postupak odvija bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu duljinu postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud, pred kojim se predmet nalazio više od 10 godina, a u razdoblju od sedam godina je bio potpuno pasivan, odnosno nije poduzeo niti jednu radnju u predmetu koji nije naročito složen, a pritom je riječ o radnom sporu, koji je po zakonskoj odredbi žuran. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji isključiva odgovornost Općinskog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

c) Pitanje naknade nematerijalne štete

55. Ustavni sud podsjeća da je člankom 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavku (2) istog članka određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

56. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost.

57. S obzirom na to da je postupak povodom apelantove tužbe trajao 10 godina i pet mjeseci, te da se radilo o postupku koji je zakonom određen kao žuran, Ustavni sud nalazi da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos 3.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Posavskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. B.Pravo na imovinu

58. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je postupak koji je žurne prirode trajao 10 godina i pet mjeseci, za što Općinski sud snosi odgovornosti jer, iako se radi o postupku koji se prema zakonu smatra žurnim, nije iskazao primjerenu ažurnost u vođenju i okončanju tog postupka.

60. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u ocjeni dokaza i u primjeni prava.

61. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

62. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1300/13 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio