Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-861/13 (A. K.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-861/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 861/13, rješavajući apelaciju Anđelke Kraljević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Anđelke Kraljević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 013211 12 Gž od 17. prosinca 2012. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 013211 11 P od 12. lipnja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Anđelka Kraljević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 26. veljače 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 013211 12 Gž od 17. prosinca 2012. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 013211 11 P od 12. lipnja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu članka 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda, te od JP „Elektorprivreda HZ HB“ d.d. Mostar zatraženo je 22. ožujka 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. ožujka 2016. godine, Općinski sud 1. travnja 2016. godine, a JP „Elektorprivreda HZ HB“ d.d. Mostar nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 013211 11 P od 12. lipnja 2012. godine tužena JP „Elektorprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) je obvezana da apelantici isplati na ime štete na kućanskim aparatima iznos od 817,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2009. godine, kao dana nastanka štete pa do isplate, te da joj naknadi parnične troškove u iznosu od 630,71 KM. Tužbeni zahtjev apelantice preko dosuđenog iznosa je odbijen.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je apelantica 2. prosinca 2009. godine prijavila štetu tuženoj, a kao uzrok je navela variranje napona, te da je istog dana (2. prosinca 2009. godine) podnijela zahtjev za naknadu štete tuženoj zbog oštećenja stvari: hidrofor, dva televizora, alarm plus videonadzor i zamrzivač. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je 3. prosinca 2009. godine komisija za uviđaj izašla na lice mjesta, te je u zapisnik konstatirala popis oštećenja: jedan hidrofor, dva televizora, videonadzor i zamrzivač, s tim što je komisija konstatirala da je apelantica odnijela aparate na popravku kod servisera. Također, je utvrđeno da je tužena u očitovanju o zahtjevu za naknadu štete jasno naznačila da se komisija za štete očituje da je zahtjev za naknadu štete opravdan i ponudila apelantici iznos naknade od 1.500,00 KM koji apelantica nije prihvatila i zatražila je putem odvjetnika da joj se isplati iznos naknade štete od 3. 753,72 KM.

7. U odnosu na istaknuti prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelantice, Općinski sud je istaknuo da je svjedok M. K. na upit tužene da li su jedan televizor, alarm i hidrofor njegovi ili njegove majke (apelantice), odgovorio da je to njegovo, te da je apelantica njemu dala novac za popravak. Iz navedenog je Općinski sud zaključio da je vlasnik jednog televizora, alarma i hidrofora svjedok M. K., pa bi u konkretnom slučaju jedino on mogao biti aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za naknadu štete za ove aparate. U prilog navedenom zaključku, Općinski sud je ukazao da je i apelantica na pitanje o cijeni videonadzora, kada je kupljen i koje je marke, izjavila da ona to ne zna i da to treba pitati njenog sina, tj. svjedoka M. K. Općinski sud je dalje istaknuo da za naknadu štete je irelevantno na kome se vodi brojilo, nego je jedino relevantno tko je vlasnik stvari na kojima je nastala šteta, jer jedino vlasniku stvari pripada pravo zahtijevanja naknade štete. Ukoliko je apelantica dala svome sinu novac za popravak, kako je on naveo, to je sasvim neki drugi pravni odnos između apelantice i njenog sina koji je bez značaja za odluku tko je aktivno legitimiran u ovom predmetu. Budući da je Općinski sud utvrdio da je većina aparata vlasništvo M. K. (jedan televizor, alarm s nadzorom, hidrofor), zaključio je da apelantici pripada pravo na naknadu štete za preostale uređaje koji su oštećeni, a to su jedan televizor i zamrzivač.

8. U obrazloženju je dalje navedeno da apelantica nije omogućila da se utvrdi stvarna šteta, odnosno nije omogućila da tužena utvrdi na kojim aparatima, koje vrste i starosti je došlo do oštećenja uslijed propusta tužene. Budući da je utvrđeno da su aparati dani na popravak odmah po štetnom događaju, koji se dogodio 1. prosinca 2009. godine, Općinski sud nije prihvatio račune koji glase na apelantičino ime od 6. studenog 2010. godine jer su oni izdati po proteku jedanaest mjeseci od štetnog događaja. Osim apelantičine tvrdnje na kojim uređajima je došlo do štete, apelantica ničim nije dokazala o kakvim i kojim uređajima se pobliže radi (vrstu, starost i dr.). Budući da apelantica nije omogućila da se utvrdi vrsta (marka) i starost televizora sud je prihvatio da je vrijednost tog televizora 2.000.00 kuna, kako je to apelantica navela, što u protuvrijednosti iznosi 525,00 KM. Zatim je navedeno da, s obzirom na zaključak suda da apelantici pripada pravo na naknadu štete za jedan televizor i zamrzivač, nalaz vještaka vezano za utvrđenje procjene vrijednosti aparata uslijed nastale štete je postao irelevantan, izuzev u dijelu gdje utvrđuje cijenu popravka zamrzivača, odnosno sud je prihvatio vrijednost jednog televizora, za koji se opravdano može smatrati da je apelantičino vlasništvo, prema apelantičinoj izjavi, u iznosu od 525,00 KM, te cijenu popravka zamrzivača prema nalazu vještaka u iznosu od 292,50 KM, pa je dosudio apelantici na ime štete na navedena dva aparata za koje opravdano smatra da su njezino vlasništvo ukupan iznos od 817,50 KM, pozivajući se na odredbe čl. 154. i 185. ZOO-a, dok je u dijelu preko dosuđenog iznosa apelantičin tužbeni zahtjev odbio.

9. Drugostupanjskom Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 013211 12 Gž od 17. prosinca 2012. godine prizivi apelantice i tužene su odbijeni, a prvostupanjska Presuda Općinskog suda broj 63 0 P 013211 11 P od 12. lipnja 2012. je potvrđena.

10. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke prvostupanjskog suda. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da iz iskaza saslušanog svjedoka M. K. proizlazi da je većina aparata njegovo vlasništvo, pa činjenica da apelantica živi u zajedničkoj kući s njim ne znači da je ona vlasnica i suposjednica njegovih stvari i da je aktivno legitimirana potraživati naknadu štete za njih.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističe da su sudovi prilikom donošenja osporenih presuda pogrešno utvrdili činjenice proizvoljno ocijenivši iskaz svjedoka M. K., što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

12. Općinski i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantičina prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Sl. list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 , „Službeni list RBiH'“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[...]

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 102. stav 1.

(1)Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

15. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

16. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 013211 12 Gž od 17. prosinca 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 29. prosinca 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. veljače 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

19. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1., te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

21. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

23. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redoviti sudovi, odlučujući o apelantičinom tužbenom zahtjevu, pogrešno primijenili materijalno pravo.

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

26. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud zapaža da su sudovi u apelantičinom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je apelantičin tužbeni zahtjev samo djelomično utemeljen, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe ZOO-a. Naime, apelantica je tužbenim zahtjevom potraživala naknadu štete od tužene za nekoliko kućanskih aparata koji su oštećeni zbog nekvalitetne isporuke električne energije uslijed variranja električnog napona, ali su sudovi u predmetnom parničnom postupku, na osnovu iskaza apelantice i svjedoka M. K. (apelantičinog sina) utvrdili da je apelantica vlasnica samo dva kućanska aparata i stoga aktivno legitimirana da zahtijeva naknadu štete samo za njih, te su joj dosudili naknadu štete za ta dva aparata. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redoviti sudovi utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantičinim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantičinu štetu.

27. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi

28. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih točaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode apelantice o kršenju prava na imovinu smatra neutemeljenim.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada su redoviti sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZOO-a, koje nisu arbitrarne, odbili apelantičin tužbeni zahtjev.

30. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada apelantica kršenje toga prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na osnovu članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-861/13 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio