Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1895/16 (A. B.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1895/16

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1895/16, rješavajući apelaciju Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 18. stav (3) tačka l), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 16 Kž 7 od 18. aprila 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 16 K 10 od 7. aprila 2016. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 16 Kž 7 od 18. aprila 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 16 K 10 od 7. aprila 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ado Balijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 28. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024169 16 Kž 7 od 18. aprila 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024169 16 K 10 od 7. aprila 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore 12. maja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kv 10 od 7. aprila 2016. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca koji po tom rješenju može trajati do 7. juna 2016. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podiglo optužnicu 8. decembra 2015. godine (koja je potvrđena 9. decembra 2015. godine) protiv apelanta i Faruka Balijagića (u daljnjem tekstu: saoptuženi) zbog osnovane sumnje da su: pod tačkom 1.a) počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 32. st. 2. i 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pod tačkom 1.b) krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti ljudi ili imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 32. stav 2. i članom 31. istog zakona i krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona u vezi sa članom 32. stav 2. i članom 31. KZFBIH, a sve to u vezi sa članom 54. istog zakona. Rješenjem Kantonalnog suda od 10. februara 2016. godine, preciziranim u konkretnom rješenju, apelantu je produžen pritvor koji mu je određen rješenjem od 18. septembra 2015. godine koji je u međuvremenu dva puta produžavan. Također, Rješenjem tog suda broj 09 0 K 024169 15 Kps od 6. aprila 2016. godine odlučeno je da se postupak protiv apelanta i saoptuženog Faruka Balijagića razdvoji.

6. Kantonalni sud je, nadalje, obrazložio da je vršeći kontrolu opravdanosti mjere pritvora apelantu po proteku dva mjeseca od donošenja prethodnog rješenja, vijeće tog suda na sjednici održanoj 11. aprila 2016. godine, nakon uvida u kompletan spis ocijenilo da i dalje postoje opravdani zakonski razlozi za produženje pritvora prema apelantu. Navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, proizlazi iz činjenice da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio naprijed precizirana krivična djela što, prema mišljenju tog suda, proizlazi iz dokaza i priloga dostavljenih uz potvrđenu optužnicu koji su precizirani na str. 2. do 4. osporenog rješenja, te da se navedeni dokazi sastoje od zapisnika o saslušanju svjedoka i apelanta, izvještaja i potvrda o izvršenim pretresima i oduzimanju predmeta, vještačenja mobitela i SIM kartica, izvoda iz krivične evidencije. Kantonalni sud je naveo da je nakon analize i ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, zaključio da i dalje postoji dovoljno činjenica i okolnosti koje ukazuju da postoji osnovana sumnja, kao primarni uvjet za produženje pritvora, da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Navedeno je da je po ocjeni vijeća tog suda opći uvjet za produženje pritvora apelantu činjenica da je počinio krivična djela podstrekavanja na krivično djelo ubistva, razbojništva, teška krivična djela protiv sigurnosti ljudi i imovine što, kako je obrazložio taj sud, proizlazi iz subjektivnih i objektivnih dokaza među kojima su iskazi svjedoka poimenično navedenih u rješenju, rezultata provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka d), kao i iz potvrđene optužnice. Pri tom je Kantonalni sud na str. 5. do 8. detaljno interpretirao iskaze navedenih svjedoka i ostale dokaze.

7. Prema interpretiranim, navedenim dokazima, apelant i saoptuženi su, po uzajamnom sporazumu, u relevantnom vremenskom periodu, preko apelanta stupili u kontakt sa svjedokom E. Ž., tražeći od njega i njegovog brata M. Ž. da oštete apelantov automobil kako bi on mogao prijaviti svjedokinju E. A. da je ona to učinila. Tom prilikom se, također, raspitivao i ima li neko ko bi „izranjavao“ A. M., obećavajući za to novčanu naknadu. Nadalje, proizlazi da su apelant i saosumnjičeni planirali baciti bombu na kuću svjedokinje E. A., odnosno opljačkati ju jer je navodno u kući bila velika količina novca. Kako bi ostvarili planirano apelant i saoptuženi su preduzeli i radnje pribavljanja vatrenog oružja, te u svrhu ostvarivanja ovog plana stupili u kontakt i sa svjedokom N. G. jer su zaključili da svjedok E. Ž. neće moći izvršiti planirano, a i zbog namjere da ga sačuvaju za „preuzimanje“ drugog krivičnog djela na sebe. Nadalje, svjedocima E. Ž. i N. G. obećana je nagrada i pomoć nakon što plan ostvare, kao i pomoć u vezi s drugim krivičnim postupcima koji su se vodili protiv njih. Također, obojica svjedoka su bila izložena prijetnjama i ucjenama, ukoliko odustanu od plana. Nadalje, nakon što je svjedok E. Ž. sve ispričao svjedoku A. M. slučaj je prijavljen policiji, a prema izjavi svjedoka A. M. motiv za ovakvo djelovanje apelanta i saoptuženog je činjenica da su svjedokinja E. A. i svjedok A. M saoptuženom dali označeni novčani iznos kako bi saoptuženi supruga svjedokinje E. A. prebacio iz jedne u drugu kaznenu ustanovu. Kako ovo obećanje nije ispunio, tražili su novac nazad i u tome većinom i uspjeli preko apelanta, ali je to naljutilo saoptuženog pri čemu je, kako je naveo taj sud, apelant prijetio svjedokinji E. A. da ima veze u zatvoru i da će joj otrovati supruga, te vršio pritisak na nju, tražeći još novca za obećanu uslugu. Nakon što su saznali da se njihovi razgovori prisluškuju i posumnjali u svjedoka E. Ž., te svjedoka N. G., koji je u međuvremenu, također, dao izjavu policiji, prema obrazloženju rješenja, ova dva svjedoka počela su strahovati za svoje živote, kao i svjedok A. M.

8. Nadalje je navedeno da iz činjenica predmeta proizlazi da je saoptuženi, nakon što je saznao da se prema njemu provode istražne radnje u vidu nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, u više navrata telefonom stupio u kontakt sa svjedokom N. G. i njegovom suprugom, pokušavajući da krivični postupak ometa utjecajem na svjedoka N. G., kao i da je ovaj svjedok u strahu da će, nakon što je saoptuženi saznao da je dao izjavu policiji, on napasti njega i njegovu porodicu. Osim toga, N. N. lice je ovom svjedoku telefonom uputilo ozbiljne prijetnje, što ovaj svjedok dovodi u vezu sa svjedočenjem u ovom predmetu. Nadalje, ukazano je da su apelant i saoptuženi djelovali zajedno u podstrekavanju i pripremanju krivičnih djela, da su svjedocima E. Ž. i N. G. nudili različite pogodnosti ukoliko izvrše krivična djela na koja su ih podstrekavali, te da su prijetili i ucjenjivali svjedoka E. Ž. ukoliko otkrije njihove planove, da je svjedok E. Ž. u drugom krivičnom postupku koji se vodi protiv saoptuženog lažno svjedočio i na sebe preuzeo izvršenje krivičnog djela. Također, je navedeno, u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv svjedoka E. Ž., da mu je apelant obećao da će mu saoptuženi „sve završiti“, svojim vezama mu je osigurao nalaz konkretnog sudskog vještaka o uračunljivosti koji je i uložen u predmetni spis. Dalje je istaknuto da je svjedok E. Ž. u vezi s dolaskom putničkog vozila marke Golf V ispred kuće u kojoj živi s bratom M. Ž. i majkom naveo da je zbog toga bio prilično uznemiren jer je navedeni događaj shvatio kao jedan vid prijetnje, te je izjavio da realno očekuje da će biti izložen određenim pritiscima od strane apelanta i saoptuženog. Dalje, svjedok A. A. je u svom iskazu, kako je obrazloženo, potvrdio da je dan prije nego što je doveden u Tužilaštvo dao iskaz u KPZ Kula, u kojem izdržava kaznu zatvora, da je u neposrednoj blizini njegove sobe bačena bomba i da sumnja da iza tog bacanja bombe stoje apelant i saoptuženi, kao i da je navedeni događaj jedan vid upozorenja. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da u odnosu na apelanta postoji opći uvjet za produženje pritvora apelantu, te da bi boravkom na slobodi apelant ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke koje bi trebalo saslušati i u toku glavnog pretresa zbog bojazni da bi oni uslijed prijetnji mogli promijeniti svoje iskaze, zbog čega smatra su ispunjeni i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

9. Nadalje je navedeno da po ocjeni tog suda postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer prema ocjeni tog suda postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant za vrijeme boravka na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Navedeno je da, imajući u vidu činjenicu da su saoptuženi i apelant nakon saznanja da se prema njima provode posebne istražne radnje, nastavili sa poticanjem drugih osoba, poimenično navedenih u rješenju, da učine krivičnopravne radnje koje u sebi sadrže obilježja teških krivičnih djela, te kad se uz sve to uzme u obzir i kompleksnost ovog krivičnog postupka, prema mišljenju tog suda, opravdano se zaključuje da okolnosti koje prate predmetni slučaj upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa za zadržavanje apelanta u pritvoru. Prema mišljenju tog suda, iz okolnosti predmeta jasno proizlazi da bi se boravkom na slobodi apelant, u međusobnom dogovoru sa saoptuženim, dao u potragu za angažiranjem novih lica iz kriminalnog miljea koja bi izvršila tražene krivičnopravne radnje kojim prijete i na koje uporno podstrekavaju kroz duži vremenski period. Prema mišljenju tog suda i činjenica da postoji osnovana sumnja da je apelant sa saoptuženim u relativno kratkom periodu, od juna do septembra 2015. godine, počinio krivična djela koja su im stavljena na teret, predstavlja naročitu okolnost koja opravdava bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti izvršenje predmetnih krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je prethodno razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH umjesto pritvora pa i mjera zabrane iz člana 140. istog zakona, ali da smatra da se isti cilj i svrha ne bi mogli postići blažom mjerom od mjere pritvora pa ni mjerama zabrane, sve to imajući u vidu vrstu, prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela, način njihovog izvršenja, za koje je apelant osnovano sumnjiv. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

10. Protiv navedenog rješenja oba apelantova branioca su podnijeli žalbu Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 09 0 K 024169 16 Kž 7 od 18. aprila 2016. godine obje žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju su ponovljene činjenice i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da oni nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima branilaca. Navedeno je da je u žalbi istaknuto da ne postoje dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počino krivična djela koja su mu stavljena na teret zajedno sa saoptuženim jer, prema navodima žalbe, ne postoji niti jedan dokaz da niti jedno od djela koja se apelantu stavljaju na teret nije okončano, te da se ne može govoriti ni o neuspjelom podstrekavanju. Po ocjeni tog suda, izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Žalba, prije svega¸ kako je obrazložio taj sud, zanemaruje činjenicu da iz sadržine predmetnog spisa, kako iz potvrđene optužnice, tako i razloga datih u pobijanom rješenju, slijedi da se apelantu stavlja na teret da je, zajedno sa saoptuženim, podstrekavao izvršenje ranijih navedenih krivičnih djela, u smislu člana 32. stav 2. KZFBiH. Navedenom odredbom je propisano da, ko drugog s umišljajem podstrekuje na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano, kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela. Prema tome, okolnosti koje se navode u žalbi, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu od značaja, jer u smislu navedene zakonske odredbe krivično djelo postoji i kada podstrekavane osobe nisu izvršile bilo kakvu kažnjivu radnju, odnosno kada optuženi nije uspješno okončao radnju podstrekavanja. Nadalje je navedeno da se žalbom osporava postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela za koja se optužuje ukazivanjem, prije svega, na razlike u iskazima svjedoka E. Ž., koji je saslušan u više navrata i na različit način prezentirao događaj koji je prethodio određivanju posebnih istražnih radnji u smislu člana 130. ZKPFBiH, čime je, prema navodima u žalbi, vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka dovedena u pitanje. Također, ukazuje se i na dijelove iskaza svjedoka N. G., kao i na CD snimak, zvani ,,Bijeljina“ u kojem se ovaj svjedok u razgovoru sa N. N. licem izjasnio: „Ado se povukao“ i da ga nigdje nema, te da se iz tog iskaza može izvesti sasvim drugačiji zaključak od onog kako je zaključio prvostepeni sud.

11. Suprotno iznesenim žalbenim tvrdnjama, prema mišljenju Vrhovnog suda, iz razloga datih u pobijanom rješenju slijedi da se prvostepeni sud pozvao, ne samo na iskaze navedenih svjedoka nego i na druge konkretne dokaze na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, kao općeg uvjeta za produženje pritvora. Prvostepeni sud je, kako je obrazložio Vrhovni sud, cijenio iskaze svjedoka: E. Ž., A. M., E. A., M. Ž., N. G., A. A. i M. H., kao i rezultate provedenih posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKPFBiH u periodu od 30. juna 2015. godine do 5. septembra 2015. godine i posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka d) ZKPFBiH u periodu od 30. juna 2015. godine do 2. septembra 2015. godine, kako je detaljno navedeno i obrazloženo na stranama 5. do 13. pobijanog rješenja. Sadržina dokaza koje je cijenio prvostepeni sud, prema obrazloženju rješenja, se ne dovodi u pitanje konkretnim navodima u žalbi, osim što se u žalbi ukazuje na razlike u iskazima svjedoka E. Ž. i na pojedine dijelove iskaza svjedoka N. G., smatrajući da se tim iskazima dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Vrhovni sud je naveo da se u žalbi navodi da E. Ž., kao svjedok u jednom od datih iskaza (u iskazu od 25. juna 2015. godine) ne pominje niti svog brata niti da treba uništiti auto marke ,,Mercedes“, dok to ,,ubacuje“ u svom iskazu od 8. septembra 2015. godine. Međutim, po ocjeni tog suda, iz toga slijedi da se navedeni svjedok u svakom od datih iskaza nije izjašnjavao o istim činjenicama pa se samo zbog toga vjerodostojnost tog iskaza ne može dovesti u pitanje, a ukazuje i da će konačnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka dati sud nakon provedenog kontradiktornog postupka. Također, ukazivanje na pomenute dijelove iskaza N. B. sa CD snimka ,,Bijeljina“, prema obrazloženju tog suda, ne dovodi u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant preduzimao krivičnopravne radnje za koje se optužuje potvrđenom optužnicom, tim prije što taj zaključak prvostepeni sud temelji i na drugim ranije navedenim dokazima.

12. Vrhovni sud je istakao da nije osnovana žalbena tvrdnja da nijedan dokaz ne ide u prilog da je apelant počinio predmetna krivična djela, izuzimajući prvi zapisnik kada su „samoinicijativno“ mimo zakonskih propisa M. i Ž. došli u MUPKS, koji ih je primio bez obzira što su morali proći proceduru prijavljivanja nadležnoj policijskoj upravi, a ne direktno osobama koje je kritizirao otac apelanta da dopuštaju da se u Sarajevu godišnje krade hiljade skupocijenih automobila građana i gostiju Sarajeva. Međutim, Vrhovni sud smatra da branilac pri iznošenju ove tvrdnje ne navodi određeno koji su zakonski propisi „mimoiđeni“ pri podnošenju navedene prijave, a osim toga, kako je naveo taj sud, okolnost kojoj policijskoj upravi su pomenuti svjedoci prijavili predmetna krivična djela ni na koji način ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, niti se u žalbi iznose razlozi od kojeg značaja su ove okolnosti. Ovo tim prije što se u smislu odredbe člana 230. stav 1. ZKPFBiH prijava podnosi tužiocu, pismeno ili usmeno, a u smislu stava 3. istog člana ako je prijava podnesena sudu, ovlaštenoj službenoj osobi ili nekom drugom sudu ili tužiocu u Federaciji, oni će tu prijavu primiti i odmah ju dostaviti tužiocu. Vrhovni sud je istakao da se ni u žalbi ne tvrdi da prijave nisu podnesene ovlaštenom službenom licu, a navodi u žalbi u kojima se iznose viđenja i stavovi branioca Mirnesa Ajanovića i koji smatra da je cijeli proces montiran zato što je saoptuženi, otac apelanta, ukazivao na jednakost svih građana pred zakonom, zbog čega im se sveti „Šmrkova“ organizacija, odnosno kako se navodi u žalbi narko grupa A. A., da se interesi Tužilaštva podudaraju s interesima narko grupe, da u pravosuđu ima korupcije i slično, nisu potkrijepljeni i stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu dovesti u pitanje pravilnost pobijanog rješenja.

13. Okolnost na koje ovaj branilac optuženog ukazuje u žalbi, da od kantonalnog tužioca nije izdata naredba za pretres kuće saoptuženog, kako bi se provjerila vjerodostojnost iskaza svjedoka E. Ž., prema mišljenju Vrhovnog suda, nema onaj značaj koji joj se pridaje žalbom. Prema obrazloženju Vrhovnog suda u konkretnom predmetu se odlučivalo na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku postupka koji je prethodio podizanju i potvrđivanju optužnice, pa to što apelant i njegovi branioci smatraju da je trebalo pribaviti i druge dokaze, ne može samo po sebi, kako je istakao Vrhovni sud, dovesti u pitanje značaj prikupljenih dokaza, pa ni vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka, s obzirom na to da je i taj iskaz cijenjen u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, koji po ocjeni tog suda u dovoljnoj mjeri opravdavaju zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za produženje pritvora. Iz navedenih razloga nisu, prema zaključku tog suda, osnovani ni navodi u žalbi kojima se ukazuje da je Tužilaštvo svjesno propustilo saslušati osobu, poimenično navedenu u rješenju, iako je to moralo učiniti radi provjere iskaza A. M., tim prije što odbrana ima pravo podnijeti prijedlog za izvođenje dokaza tokom glavnog pretresa.

14. Ukazivanjem u žalbi na kontradiktornost u optužnici zato što je u njoj naznačeno da je saoptuženi dao 400,00 eura N. G. za kupovinu pištolja, iako iz zapisnika koji prati optužnicu slijedi da je N. G. trebao uzeti novac, prema stavu Vrhovnog suda ne dovodi se u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, niti je zbog toga povrijeđeno pravo apelanta na korektno i fer suđenje, kako se neosnovano navodi u žalbi jer prema zaključku tog suda, navodi iz optužnice na koje se ukazuje žalbom odnose se na saoptuženog, a iz činjeničnog opisa djela u optužnici proizlazi da se apelantu stavljaju na teret druge krivičnopravne radnje. Kako je naveo Vrhovni sud, žalbama branioca apelanta osporava se i pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju uvjeta za produženje pritvora prema apelantu iz osnova propisanog u članu 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH jer, kako je navedeno u žalbi, sud ne označava konkretno svjedoke na koje bi apelant mogao utjecati, a koji do sada nisu ispitani, niti sud konkretizira okolnosti koje upućuju na činjenicu da je optuženi pokušao utjecati na svjedoke. Vrhovni sud je naveo i da se ukazuje i na činjenicu da su svi svjedoci već ispitani i dali izjave i po nekoliko puta, zbog čega apelantova odbrana smatra da više i ne postoji mogućnost utjecaja na te svjedoke.

15. Vrhovni sud je istakao da nalazi da izneseni žalbeni navodi nisu osnovani jer to što su u istrazi saslušani navedeni svjedoci i što su svoje iskaze dali i po nekoliko puta, kako se navodi u žalbi, nije od odlučnog značaja za procjenu da li postoji opasnost od utjecaja na svjedoke. Vrhovni sud je istakao da treba ukazati da nakon potvrđivanja optužnice u ovom predmetu još nije započeto izvođenje dokaza i da svjedoci nisu ispitani i na glavnom pretresu, pa iskazi svjedoka koji su se izjašnjavali o raznim načinima pokušaja utjecaja na njih od strane apelanta na posredan ili neposredan način, opravdavaju zaključak prvostepenog suda o postojanju ozbiljnog rizika da će doći do utjecaja na svjedoke. Prema obrazloženju Vrhovnog suda treba naglasiti da je neophodno omogućiti i obezbijediti da svjedoci bez straha iznose svoje iskaze i na glavnom pretresu, što prethodi okončanju ovog postupka, jer postoji mogućnost da svjedoci zbog straha za svoju sigurnost i sigurnost svoje porodice izmijene ranije dati iskaz čime bi se dovelo u pitanje okončanje postupka, a pri tome imajući u vidu i činjenicu da iz stanja spisa slijedi da svjedocima nisu osigurane mjere zaštite. Stoga je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud u pobijanom rješenju (strana 14. do 17) dao relevantne razloge o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant neposrednim i posrednim utjecajem na svjedoke ometati krivični postupak, ukoliko bi bio pušten na slobodu. Pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnova za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH nije doveden u pitanje ni navodima u žalbi apelantovog branioca, advokata Mirnesa Ajanovića, kojima se ukazuje da se svjedok M. H. nalazi na izdržavanju kazne zatvora i da je bespredmetno pozivati se na navedenog svjedoka, kao i na iskaz svjedoka B. B. koga optuženi niti poznaje, a niti je svjedok ovog postupka. Kod postojanja drugih dokaza na koje se konkretno pozvao prvostepeni sud (iskazi svjedoka E. Ž., N. G., A. M., E. A.), koji ukazuju na postojanje opasnosti da bi optuženi boravkom na slobodi utjecao na svjedoke i koji nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima, prema mišljenju tog suda, izneseni zaključak prvostepenog suda se ne dovodi u pitanje ni time što se svjedok M. H. nalazi na izdržavanju kazne zatvora.

16. Što se tiče navoda u žalbi kojima se ukazuje da je bespredmetno pozivanje na iskaz svjedoka B. B. kako je naveo Vrhovni sud, iz obrazloženja pobijanog rješenja zaista slijedi da ovaj svjedok nema nekih saznanja u pogledu učinjenja predmetnih krivičnih djela i navoda iz optužnice. Prema obrazloženju tog suda, prvostepeni sud je njegov iskaz, koji se odnosi na doživljene prijetnje koje svjedok povezuje s apelantom i saoptuženim, koristio u dijelu obrazloženja pobijanog rješenja koji se bavi postojanjem pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Dakle, ni prvostepeni sud iskaz ovog svjedoka ne dovodi u vezu s mogućim utjecajem na njega kao svjedoka na okolnosti iz optužnice, nego radi potvrde navoda ostalih svjedoka u smislu riješenosti i spremnosti optuženog da na različite načine izvrši utjecaj na svjedoke. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, ni ovaj žalbeni prigovor ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. Također, navodi u žalbi da se bacanje bombe na KPZ Kula i dovođenje u vezu s tim pritvorenog apelanta spada ,,u sferu fantazije" i da za dolazak svjedoka poimenično navedenog u rješenju, u prostorije Tužilaštva nije mogao znati apelant, koji je bio u pritvorskoj jedinici izlovan od vanjskog svijeta, ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja.

17. Vrhovni sud je naveo i da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja ocjenom iskaza ranije pomenutih svjedoka zaključio da su ti svjedoci u svojim iskazima potvrdili da je na njih već vršen posredan ili neposredan utjecaj s ciljem da daju iskaze koji bi pogodovali apelantu te da je takav utjecaj izvršen aktivnim radnjama koje upućuju na postojanje naročitih okolnosti koje su činjenično potkrijepljene iskazima brojnih svjedoka i kao takve ukazuju da će ovaj krivični postupak biti ometan utjecajem na svjedoke koji imaju saznanja o učinjenju predmetnih krivičnih djela ukoliko apelant bude pušten na slobodu. Navedeno je i da apelantovi branioci žalbama osporavaju i pravilnost zaključka prvostepenog suda o daljem postojanju uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Osporavajući postojanje uvjeta za produženje pritvora apelantu iz navedenog zakonskog osnova u žalbi se navodi da je nedopustivo da sud iste okolnosti dvostruko vrednuje, i to prvi put u okviru ispitivanja postojanja općeg pritvorskog razloga i ponovo prilikom odlučivanja o postojanju opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, te ukazuje na činjenicu da apelant nije osuđivan i smatra da zbog toga nije bilo mjesta produženju pritvora. Kako je istakao taj sud, u žalbi se dalje navodi da svako odgovara u granicama svog umišljaja i smatra da nema ni jedne radnje koja može potvrditi namjeru kao najviši stepen umišljaja, kod postupanja apelanta, npr. davanje novca, davanje bombi, davanje pištolja, davanje automobila i sl. kako bi se izvršilo krivično djelo.

18. Prema mišljenju Vrhovnog suda ni ovi žalbeni prigovori nisu osnovani. Kako je obrazložio taj sud, pobijanim rješenjem prvostepeni sud je odlučivao o postojanju uvjeta za produženje pritvora apelantu, pri čemu je prevashodno cijenio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, kao općeg uvjeta za produženje pritvora, a potom i postojanje posebnih uvjeta pa i uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Kako je za procjenu postojanja svih navedenih uvjeta bilo potrebno cijeniti okolnosti učinjenja krivičnih djela, prema mišljenju tog suda, suprotno navodima u žalbi, ne može se govoriti o dvostrukom vrednovanju istih okolnosti. Navedeno je da je odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH propisano da će postojati uvjeti za pritvor iz navedenog zakonskog osnova ako postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će se ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga se navodima u žalbi da apelantu, u konkretnom predmetu, mogu biti izrečene i uvjetne osude ako se dokaže da je učinio krivična djela ne dovodi u pitanje zaključak prvostepenog suda, jer je odlučno to koja kazna se može izreći, a ne koja će, eventualno, biti izrečena.

19. Vrhovni sud je, također, istakao da prema stanju i sadržini spisa slijedi da se u konkretnom predmetu vršila kontrola opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice i shodno članu 152. stav 1. ZKPFBiH te da je, s tim u vezi, nakon potvrđivanja optužnice apelantu produžen pritvor rješenjem prvostepenog suda od 11. decembra 2015. godine, a donošenju tog rješenja je prethodilo održavanje ročišta na kome je strankama i braniocima apelanta data mogućnost da se izjasne o razlozima za produženje pritvora. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, kod takvog stanja spisa i kada se u ovoj fazi krivičnog postupka, nakon potvrđivanja optužnice, vrši kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca, prvostepeni sud donošenjem pobijanog rješenja nije učinio apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, zato što ranije donesenim rješenjem apelantu nije određen pritvor u maksimalnom trajanju, kako se prema obrazloženju tog suda, neosnovano u žalbi navodi, a neovisno od toga kontrola pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja po službenoj dužnosti, što je u konkretnom slučaju učinjeno. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, vezano za žalbene navode da je zakonodavac naredio sudovima hitno postupanje u pritvorskim predmetima i svođenje pritvora na najmanju moguću mjeru, a da u konkretnom slučaju sud nije preduzeo niti jednu radnju u postupku počev od 11. decembra 2015. godine, niti ovi navodi nisu osnovani. Ovo stoga jer, kako je obrazložio taj sud, iz sadržine spisa slijedi da je prvostepeni sud postupao u konkretnom slučaju donoseći rješenja kojima je odlučivano o osnovanosti određivanja i produženja pritvora apelantu, da je 2. marta 2016. godine održano ročište za izjašnjenje o krivici apelanta, te da je nakon toga izvršeno i razdvajanje postupka u odnosu na saoptuženog. Zbog navedenog Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani navedeni žalbeni navodi koji se tiču dužine pritvora i nepostupanja suda u predmetu, a tim prije jer ni u žalbi nisu navedeni konkretni argumenti zbog kojih se smatra da prvostepeni sud ne postupa u skladu sa zakonom. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je poznato da se navodi vezani za kršenje prava na pravično suđenje u ovoj fazi postupka odbacuju, ali da u njegovom slučaju treba napraviti izuzetak jer je nesporno da ničim nije dokazano da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Također, navodi i da je neosnovano lišen slobode jer ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao na postojanje osnovane sumnje da je počinio predmetna krivična djela pa čak ni u neuspjelom pokušaju. Navodi i da se protivzakonito nalazi u pritvoru preko 140 dana, a da niti jedna radnja u postupku nije poduzeta, te da nije izveden pred sudiju prilikom odlučivanja o produženju pritvora iako je to jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije, te da mu je pritvor u konkrentom slučaju produžen bez dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva i održavanja rasprave na kojoj je morao biti saslušan. Apelant navodi i da ne postoje zakonski osnovi za pritvor iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) jer redovni sudovi niti jednim argumentom nisu ukazali kako bi on utjecao na svjedoke i da li je i kada to pokušao pogotovo u situaciji kada je većina svjedoka već ispitana pa i nekoliko puta, te da nema nikakvog dokaza da bi ponovio krivična djela koja su mu stavljena na teret jer ničim nije dokazano da ih je ikada i počinio.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje osporenog rješenja sadrži razloge iz kojih je vidljivo zašto apelacija nije osnovana. Ovo stoga jer, kako je naveo taj sud, član 151. stav 1. ZKPFBiH obavezuje redovni sud da svaka dva mjeseca vrši kontrolu opravdanosti nakon potvrđivanja optužnice, a navedena zakonska odredba ne zahtijeva da toj kontroli prethodi obrazložen prijedlog tužioca ili da se optuženi izjašnjava u vezi s pritvorom pri svakoj takvoj kontroli. Navedeno je i da je apelant imao priliku da se o produženju pritvora izjasni u žalbi protiv prvostepenog rješenja što je i učinio o čemu je Vrhovni sud u svom rješenju dao odgovore. Navedeno je i da je neosnovan navod da ničim nije dokazano da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret pa ni u neuspjelom pokušaju jer, kako je istakao taj sud, članom 32. stav 2. KZFBiH jasno je propisano da su kažnjive radnje podstrekavanja na učinjenje krivičnog djela učinjene s umišljajem kada krivično djelo i ne bude pokušano pa čak i kada kod podstrekavane osobe nije formirana odluka za izvršenje krivičnog djela.

22. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana te da apelant niti jednog trenutka nije bio uskraćen u bilo kojem pravu, te da apelaciju treba odbiti.

23. Tužilaštvo je ponovilo sadržaj osporenih rješenja, te istaklo da su ona donesena na osnovu zakona, uz poštivanje svih prava apelanta, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 32.

Podstrekavanje (1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.

(2) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.

(3) Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito:

upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.

Član 166.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(...)

Član 289.

Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

(…) Član 328.

Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. (Izazivanje opće opasnosti) st. od 1. do 3.; člana 324. (Uništenje ili oštećenje važnih privrednih objekata ili javnih naprava) st. 1. i 2.; člana 325. (Oštećenje zaštitnih naprava na radu) st. 1. i 2. i člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno ozlijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(…)

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 151.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina;

b) jednu godinu i šest njeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zavora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvorće se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

28. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku, zasnivanje odluke na nezakonitim dokazima, povreda principa in dubio pro reo).

29. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

30. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena. U odnosu na navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kž 7 od 18. aprila 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenuo rješenje apelant je primio 26. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na navode o kršenju ovog prava ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

37. U konkretnom slučaju, apelant je lice koje je lišeno slobode i u vrijeme podnošenja apelacije se nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora i produženju pritvora, i koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

a)U odnosu na postojanje „osnovane sumnje“

38. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

39. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

40. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

41. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju rješenja o produženju pritvora koja su osporena konkretnom apelacijom naveli brojne dokaze na osnovu čije su ocjene i analize zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na iskaze saslušanih svjedoka (koje su, pri tome, detaljno interpretirali u obrazloženjima svojih odluka), kao i na ostale materijalne dokaze u spisu koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da u konkretnom slučaju ničim nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.

42. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen i produžen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje odnosno produženje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produženje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c). ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da ti razlozi za produženje pritvora u predmetnom slučaju nisu dovoljno konkretizirani, odnosno obrazloženi pa će Ustavni sud ispitati ove tvrdnje apelanta.

b) Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH – utjecaj na svjedoke

43. Ustavni sud zapaža da apelant prigovara da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH jer je većina svjedoka već ispitana u istrazi, te da redovni sudovi nisu dali niti jedan argument iz kojeg bi proizlazilo da bi mogao utjecati na svjedoke ili da je to već pokušao. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud (što je potvrdio i Vrhovni sud), obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, mogao utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku. Naime, Kantonalni sud je ukazao na iskaze svjedoka N. G. i E. Ž. koji su, prema činjeničnom opisu djela iz potvrđene optužnice, podsticani na počinjenje predmetnih krivičnih djela, budući da iz sadržaja njihovih iskaza proizlazi da oni imaju određeni strah od apelanta (isto tako i od saoptuženog) da su u odnosu na njih preduzimane određene radnje kako bi se na njih utjecalo da daju drugačije iskaze od onih koje su dali, dok je svjedok A. A. svjedočio o bačenoj bombi. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant, ukoliko bude na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu su, nasuprot navodima apelanta, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja dali eksplicitne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno produženje pritvora apelantu te da su redovni sudovi imali u vidu da je svjedoke koji su već ispitani potrebno ponovno ispitati na glavnom pretresu koji predstavlja sljedeću fazu u postupku, a s obzirom da je optužnica protiv apelanta potvrđena da postoji bojazan da bi ovi svjedoci uslijed prijetnji promijenili svoje iskaze. Navedeno obrazloženje, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

c) Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH – ponavljanje izvršenja krivičnog djela

44. U odnosu na pritvorski razlog iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni zakonski uvjeti iz navedene odredbe, budući da postoji osnovana sumnja da je apelant u saučesništvu sa saoptuženim u relativno kratkom vremenu počinio krivična djela koja su im stavljena na teret, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti izvršenje krivičnih djela za koja je osumnjičen, a za koja je ispunjen i objektivni uvjet u pogledu dužine moguće zatvorske kazne. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi istakli da se u konkretnom slučaju ne radi o jednom djelu podsticanja, kao i da je apelant, i nakon saznanja da se prema njemu i saoptuženom provode posebne istražne radnje, nastavio da podstiče druga lica da učine krivičnopravne radnje koje u sebi sadrže obilježja teških krivičnih djela. Navedeno obrazloženje koje su dali Vrhovni i Kantonalni sud, po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, dovoljno je konkretizirano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud, u vezi s tim, smatra da su neosnovani navodi apelanta da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.

45. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima o produženju pritvora apelantu nije prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

d) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije - neizvođenje pred sudiju

46. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, jer, navodno, nije izveden pred sudiju prilikom donošenja predmetnog rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se član 5. stav 3. Evropske konvencije odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, Serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311). Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu, u konačnici, određen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 146. ZKPFBiH sadržani u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, odnosno da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

47. S obzirom na to, Ustavni sud treba ispitati da li je apelant izveden «odmah» pred sudiju ili «drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast», kako zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije. Evropski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naročito je naglasio da glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c. Evropske konvencije jeste da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, Serija A broj 34, i Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. jula 1983. godine, Serija A broj 83), kao i „da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći“ (vidi Izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud u više svojih presuda utvrdio je kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju (vidi npr., Evropski sud, McGoff protiv Švedske, presuda od 26. oktobra 1984, Serija A broj 83, i Assenov i ostali protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII).

48. U konkrentom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant nakon lišenja slobode izveden pred nadležnog sudiju nakon čega mu je pritvor određen; da je saslušan i u toku marta 2016. godine na ročištu o izjašnjavanju o krivici, ali da nije izvođen pred sudiju prilikom donošenja osporenih rješenja, tj. rješenja o produženju pritvora. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 151. ZKPFBiH prema kojima se nakon potvrđivanja optužnice pa sve do donošenja presude, vrši redovna dvomjesečna kontrola opravdanosti pritvora, ali da navedenim članom u ovoj fazi postupka nije predviđena obaveza podnošenja obrazloženog prijedloga za produženje pritvora od strane Tužilaštva niti saslušanje optuženog na okolnosti produženja pritvora već da u, suštini, navedenu kontrolu vrši redovni sud po službenoj dužnosti.

49. S tim u vezi, Ustavni sud upućuje i na Komentare Vijeća Evrope i Evropske komisije o zakonima o krivičnom postupku u BiH. Naime u navedenim Komentarima u vezi sa pitanjem produženja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, između ostalog je navedeno: „Pored toga što je utvrdio najduže vrijeme trajanja pritvora od potvrđivanja optužnice do izricanja prvostepene presude, zakon je utvrdio i obaveznu periodičnu kontrolu opravdanosti pritvora. Naime, zakonom je izričito propisano da je sud dužan da i bez prijedloga stranaka ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora i to po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Obaveza dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja pritvora postoji sve do izricanja prvostepene presude, kada nastupa novi režim određivanja i trajanja pritvora koji traje do okončanja krivičnog postupka.(...) Kontrolu opravdanosti daljnjeg trajanja pritvora, koja se vrši po isteku svaka dva mjeseca od potvrđivanja optužnice, sud vrši po službenoj dužnosti i bez prijedloga stranaka. Ako ocijeni da i dalje postoje razlozi za pritvor, nadležno sudsko vijeće je dužno da donese rješenje o produžavanju pritvora, a u protivnom mora donijeti rješenje o ukidanju pritvora. Protiv rješenja o produženju pritvora optuženi može izjaviti žalbu, ali žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Međutim, stranke (optuženi i tužilac) mogu stavljati prijedloge za ukidanje pritvora i tada je vijeće suda dužno da odluči o takvom prijedlogu (...).“(vidi Vijeće Evrope i Evropska komisija, Komentari zakona o krivičnom postupku u BiH, izdanje iz 2005. godine, strana 446).

50. Dakle, kao što je već rečeno, iz navedenog proizlazi da nakon potvrđivanja optužnice, što se u konkretnom slučaju desilo 9. decembra 2015. godine, više ne postoji obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora niti saslušanja optuženog već postoji obaveza vijeća suda da samo u okviru svoje redovne nadležnosti vrši obaveznu kontrolu opravdanosti produženja pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Kako je iz činjenica predmeta nesporno da apelant nije tražio ukidanje pritvora odnosno da nije podnio takav zahtjev o kojem bi sud bio obavezan odlučiti, te kako je iz stanja spisa vidjlivo da redovni sud u rokovima propisanim zakonom vrši kontrolu opravdanosti pritvora koji je određen apelantu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta vezani za nesaslušavanje apelanta pred sudom i nedostavljanje obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora prilikom donošenja osporene odluke o produženju pritvora apelantu neosnovani.

51. Analogno navedenom, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanta da se u pritvoru nalazi preko 140 dana što smatra nezakonitim. Naime, navedenim zakonskim odredbama je propisano da nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina, jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina, dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora, te tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Kako je već rečeno, optužnica protiv apelanta je potvrđena 9. decembra 2015. godine, od kada počinju teći rokovi za najduže trajanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a za krivična djela za koja je apelant optužen propisane su kazne zatvora u rasponima od jedne pa do 10 godina, što ukazuje da su neosnovani apelantovi navodi da se nalazi u pritvoru nezakonito dugo.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

53. Nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te stava 3. Evropske konvencije kada su odluku o produženju pritvora donijeli ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je osumnjičen, odnosno sada već optužen, kao i postojanje posebnih pritvorskih osnova iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, te kada, shodno odredbama člana 151. ZKPFBiH, ne postoji obaveza za saslušanje apelanta kao optuženog u vezi s razlozima za produženje pritvora niti obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, budući da je optužnica potvrđena, te kada pritvor nakon potvrđivanja optužnice traje u skladu s navedenim zakonskim odredbama.

54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1895/16 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio