Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-749/15 (I. B. i drugi)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-749/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-749/15, rješavajući apelacije Igora Broćila i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Igor Broćilo, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039685 14 Rsž od 19. novembra 2014. godine;

Zoran Trifunović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039638 14 Rsž od 29. oktobra 2014. godine;

Zdravko Trifunović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039636 14 Rsž od 29. oktobra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-749/15 Igor Broćilo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039685 14 Rsž od 19. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženog („Rafinerija nafte“ a.d. Brod) i to Odluka o utvrđivanju otkaznog roka i otpremnine od 15. avgusta 2012. godine i Odluka direktora od 12. septembra 2012. godine, te da se obaveže tuženi da mu na ime razlike otpremnine isplati određeni novčani iznos.

2. AP-750/15 Zoran Trifunović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039638 14 Rsž od 29. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženog („Rafinerija nafte“ a.d. Brod) i to Odluka o utvrđivanju otkaznog roka i otpremnine od 14. avgusta 2012. godine i Odluka direktora od 12. septembra 2012. godine, te da se obaveže tuženi da mu na ime razlike otpremnine isplati određeni novčani iznos.

3. AP-751/15 Zdravko Trifunović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039636 14 Rsž od 29. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženog („Rafinerija nafte“ a.d. Brod) i to Odluka o utvrđivanju otkaznog roka i otpremnine od 14. avgusta 2012. godine i Odluka direktora od 12. septembra 2012. godine, u dijelu koji se odnosi na otpremninu, te da se obaveže tuženi da mu na ime razlike otpremnine isplati određeni novčani iznos.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-749/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

U toku postupaka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelanti bili u radnom odnosu kod tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme i da je Odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom zaključenja ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima apelantima otkazan ugovor o radu, zbog potrebe usklađivanja ugovora o radu sa aktima poslodavca, te im je istovremeno sa ovom odlukom tuženi ponudio zaključenje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima. Nadalje, utvrđeno je da apelanti nisu prihvatili ponuđene ugovore, pa je Odlukom o utvrđivanju otkaznog roka i otpremnine, apelantima utvrđen otkazni rok i pravo na otpremninu u određenim novčanim iznosima, koji iznosi su isplaćeni apelantima. Isto tako, zaključeno je da je u konkretnim slučajevima trebalo primjeniti odredbe Posebnog kolektivnog ugovora privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor), čija odredba člana 93. propisuje da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora u vremenu dok je on na snazi, prestaju da važe u privrednim društvima (naprijed navedena društva), svi dosadašnji kolektivni ugovori, uključujući i Kolektivni ugovor energetike Republike Srpske iz 2008. godine. Dakle, zaključeno je, na osnovu naprijed navedenog, da je u vrijeme donošenja odluka o otkazu ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima i obračuna otpremnine apelantima, na snazi bio Posebni kolektivni ugovor koji je zaključen 2011. godine, a da se na osnovu sporazuma tužene i Sindikalne organizacije tužene počeo primjenjivati 20. maja 2011. godine, pa se shodno tome nisu mogli primjenjivati drugi kolektivni ugovori. Također, konstatovano je da isplaćeni iznosi otpremnina nisu u suprotnosti sa odredbama člana 13. stav 1. i člana 160. stav 2. Zakona o radu, kojima je propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne može odrediti manji obim prava radnika od onoga koji je određen ovim ili drugim zakonom, jer je odredbom člana 141. stav 2. navedenog zakona propisan manji obim prava u pogledu visine otpremnine od onoga koji je propisan odredbom člana 79. Posebnog kolektivnog ugovora po kojem je apelantima isplaćena otpremnina.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-749/15 (I. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio