Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3197/14 (N.A. i S. S.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3197/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-3197/14, rješavajući apelacije N. A. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
N. A., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 038216 13 Rev od 20. maja 2014. godine;
Sandra Sabljić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 042163 13 Rev od 1. jula 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 041163 11 Rsž od 20. maja 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3197/14 N. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 038216 13 Rev od 20. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od 1. januara 2005. godine do 1. januara 2009. godine, te regresa za 2005. godinu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se u predmetnoj pravnoj stvari, za vremenski period u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva, nisu mogle primjeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2000. godine), iz razloga što je članom 1. ovog ugovora propisano da se isti primjenjuje na privredne subjekte, dok tužena ima svojstvo javne ustanove, kao ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, jer ovim ugovorom nisu propisani svi parametri za utvrđivanje visine plaća (propisana je najniža satnica, a koeficijent složenosti poslova nije propisan). Pored toga, zaključeno je da se za navedeni vremenski period nije mogao primjenjivati niti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva iz 2007. godine, zbog toga što je odredbom člana 69. stav 2. ugovora propisano da primjena istog počinje od dana davanja saglasnosti i pod uslovima utvrđenim odlukom od strane Vlade kantona, (primjena navedenog ugovora u Hercegovačko-neretvanskom kantonu počela 1. januara 2009. godine). Osim toga, konstatovano je da odredbe OKU iz 2000. godine, u odnosu na isplatu regresa za 2005. godinu, ne obavezuju tuženu kao javnu ustanovu.
2. AP-3934/14 Sandra Sabljić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 22. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 042163 13 Rev od 1. jula 2014. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantičina revizija izjavljena protiv presude kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 042163 11 Rsž od 20. maja 2013. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1669/13 od 19. novembra 2013. godine, u odnosu na predmet broj AP-2515/13, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Mostaru od 20. maja 2013. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj na ime razlike plaća za period od aprila 2005. godine do septembra 2007. godine isplati određene novčane iznose. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) 23. novembra 2011. godine donio presudu broj U-29/11 kojom je utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine) u vrijeme zaključivanja, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton, nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, konstatovano je da navedena odluka djeluje od momenta njenog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud FBiH u svojoj odluci utvrdio takvo djelovanje. Obzirom da prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda FBiH nije bilo pravosnažno riješeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu, a niti je utvrđeno njeno retroaktivno važenje, konstatovano je da se odluka Ustavnog suda FBiH ima primjeniti u konkretnom slučaju. Dakle, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja nije mogla temeljiti na odredbama GKU iz 2000. godine, iz razloga što isti od donošenja nije mogao proizvoditi pravne posljedice. Osim toga, konstatovano je da je konačan uspjeh apelantice u parničnom postupku oko 50%, a imajući u vidu da je tuženu tokom postupka zastupao punomoćnik - advokat, osnovom navedenog je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3197/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman