Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/15 (R.R.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-368/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-368/15, rješavajući apelaciju R. R., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 046558 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Saša Grabež, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 046558 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev u djelu kojim je tražio da se obaveže tužena (Turistička organizacija Republike Srpske) da ga vrati na rad i zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati naknadu plate i drugih primanja i nakon 28. aprila 2009. godine (usvojen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu izgubljenih plata za period od 1. decembra 2006. godine do 28. aprila 2009. godine).

2. U toku predmetnog postupka je utvrđeno, da je apelant rješenjem Vlade Republike Srpske imenovan za direktora Turističke organizacije Republike Srpske (u daljem tekstu: TORS), da je Upravni odbor tužene dana 19. jula 2005. godine donio odluku o zasnivanju radnog odnosa apelanta kod tužene na neodređeno vrijeme počev od 1. juna 2005. godine, da je sa predsjednikom Upravnog odbora tužene apelant zaključio ugovor o radu direktora od 26. marta 2006. godine na vrijeme od četiri godine na koje je imenovan, da je rješenjem Vlade Republike Srpske od 20. jula 2006. godine apelant razriješen dužnosti direktora TORS-a, da je tužena nakon toga rješenjem od 1. decembra 2006. godine utvrdila da mu prestaje radni odnos zbog razrješenja sa dužnosti direktora i nepostojanja mogućnosti da se apelant rasporedi na drugo radno mjesto kod tužene, da je tužena, pored direktora, tokom 2006. godine zapošljavala samo jednog radnika raspoređenog na radno mjesto stručni saradnik za turističko-marketinške aktivnosti, istraživanje, informativno-tehničke poslove i saradnju.

3. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da budući da je prvostepena presuda, u predmetnoj parnici, pravosnažna u dijelu kojim je poništeno kao nezakonito rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelanta od 1. decembra 2006. godine i odluka o prigovoru protiv tog rješenja od 28. decembra 2006. godine (usvojeni dio apelantovog tužbenog zahtjeva), iz razloga što tužena nije žalbom pobijala ovaj dio prvostepene presude, prema odredbi člana 130. Zakona o raduprečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), apelant slijedom toga ima pravo na reintegraciju kod tužene. Dalje se navodi da je apelant je prema odluci Upravnog odbora tužene od 19. jula 2005. godine zasnivao radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme i na temelju toga dana 26. marta 2006. godine zaključio ugovor o radu direktora sa tuženom u skladu sa odredbom člana 39. stav 1. i 2. Zakona o radu, a nakon njegovog razrješenja Vlada Republike Srpske je imenovala drugog direktora tužene, a prema utvrđenom činjeničnom stanju u predmetnoj parnici, pored direktora, tokom 2006. godine tužena je zapošljavala samo jednog radnika, te nije postojala mogućnost da se apelant nakon razrješenja sa dužnosti direktora rasporedi na drugo radno mjesto kod tužene, stoga Vrhovnog sud konstatuje da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov zahtjev za vraćanje na rad kod tužene, pa je iz tog razloga u tom dijelu neosnovana revizija apelanta. Vrhovni sud također navodi, da osnovano apelant u reviziji tvrdi da je, imajući u vidu odluku Upravnog odbora tužene od 19. jula 2005. godine, zasnovao radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme, međutim, neutemeljen je njegov revizioni prigovor da u smislu odredbe člana

13. Zakona o radu, ima pravo na vraćanje na rad kod tužene i isplatu naknada plata i nakon 28. aprila 2009. godine (kad bi apelantu isteklo vrijeme na koje je imenovan za direktora). Naime, odredbom člana 13. stav 1. Zakona o radu je propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne može predvidjeti manji obim prava radnika od onog koji je određen ovim ili drugim zakonom, ako to nije izričito predviđeno zakonom, a stavom 2. iste zakonske odredbe da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu mogu odrediti povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako ovim zakonom nije izričito drugačije određeno. S obzirom na navedeno Vrhovni sud zaključuje da budući da apelant nakon poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, nije mogao biti vraćen na rad kod tužene iz razloga što nije postojala mogućnost da se kod nje rasporedi na drugo radno mjesto, to mu ni u smislu pomenute zakonske odredbe ne pripada pravo na vraćanje na rad i isplatu plata nakon 28. aprila 2009. godine. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/15 (R.R.) | Sudska praksa | Aktio