Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1706/13 (JAS COMMERCE d.o.o. Livno)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1706/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine u predmetu broj AP-1706/13, rješavajući apelaciju JAS COMMERCE d.o.o. Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JAS COMMERCE d.o.o. Livno, podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 002294 13 Rev od 14. februara 2013. godine, S1 3 P 002294 12 Pž od 13.

decembra 2012. godine i S1 3 P 002294 10 P od 24. februara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JAS COMMERCE d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 19. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 002294 13 Rev od 14. februara 2013. godine, S1 3 P 002294 12 Pž od 13. decembra 2012. godine i S1 3 P 002294 10 P od 24. februara 2012. godine.

2. Sud BiH je presudom broj S1 3 P 002294 10 P od 24. februara 2012. godine koja je u cijelosti potvrđena presudom broj S1 3 P 002294 12 Pž od 13. decembra 2012. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Uprava za indirektno oporezivanje BiH – Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da apelantu isplatiti iznos od 622.700,00 KM na ime izmakle dobiti sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je tokom postupka ocjenom provedenih materijalnih dokaza shodno odredbi člana 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem teksu: ZPP-a), nesporno utvrđeno da je apelant na osnovu A.T.A. karneta broj HR 050193 čiji je nositelj presuzeće SAMOBORKA d.d. Samobor, Republika Hrvatska, evidentiranog na Graničnom prelazu Izačić 4. februara 2005. godine pod brojem K-12/05, izvršio privremeni uvoz robe pobliže navedene u obrazloženju presuda (u daljnjem tekstu: predmetna roba). U navedenom A.T.A. karnetu je kao namjena privremeno uvezene robe označena „prezentacija proizvoda“, sa rokom važenja karneta do 1. aprila 2006. godine. Također je utvrđeno da je SAMOBORKA d.d. Samobor svojim aktom od 29. maja 2006. godine zatražila od apelanta povrat predmetne robe uz obrazloženje da je istekao rok važenja A.T.A. karneta i da se više ne može produžavati. Nakon toga, apelant je, iako je prestao zakonski osnov za zadržavanje robe na teritoriji Bosne i Hercegovine, 27. jula 2006. godine sa SAMOBORKA d.d. Samobor zaključio ugovor o korištenju predmetne robe u periodu od tri godine. Sud BiH je nadalje utvrdio da je apelantu 12. januara 2007. godine predmetna roba privremeno oduzeta na Graničnom prelazu Izačić. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću od 17. septembra 2007. godine apelant je oglašen odgovornim za počinjeni carinski prekršaj iz člana 136. stav 1. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici) budući da privremeno uvezenu robu nije vratio vlasniku SAMOBORKA d.d. Samobor do 1. aprila 2006. godine do kada je A.T.A. karnet i važio, odnosno nije do navedenog datuma tražio novo „carinsko postupanje ili upotrebu“ kako bi predmetnu robu mogao duže od vremenskog perioda predviđenim ATA karnetom zadržati na teritoriji BiH.

4. Iz obrazloženja presuda dalje proizlazi da je među strankama bilo sporno da li je apelantu od strane tužene po osnovu privremenog oduzimanja predmetne robe pričinjena šteta u vidu izmakle dobiti shodno odredbi člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na kojoj zakonskoj odredbi je apelant i temeljio svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi, ukazano je na nesporno utvrđenje da je ATA karnet kojim je izvršen privremeni uvoz premetne robe važio do 1. aprila 2006. godine iz čega proizlazi da je i privremeni uvoz premetne robe važio do 1. aprila 2006. godine, te da se roba do navedenog datuma mogla koristiti samo za „prezentaciju proizvoda“, ali ne i u „komercijalne svrhe“, jer je kako je dalje navedeno, korištenje robe u komercijalne svrhe uslovljeno odobrenjem koje izdaje carinski organ shodno odredbi člana 82. Zakona o carinskoj politici. Budući da je predmetna roba zadržana na teritoriji BiH duže od datuma važenjaa ATA karneta (1. april 2006. godine) i da carinski organi nisu odredili novo carinsko odobrenje u smislu odredbe člana 136. stav 1. Zakona o carinskoj politici kojom je propisano da „Carinski organi određuju rok u kojem se uvezena roba mora ponovo izvesti ili u kojem joj se mora odrediti novo carinski odobreno postupanje ili upotreba. Taj rok mora biti dovoljno dug za postizanje cilja odobrene upotrebe“, sudovi su zaključili da je tužena u okolnostima konkretnog slučaja pravilno postupila kada je predmetnu robu privremeno oduzela, imajući u vidu nespornu činjenicu da je apelant predmetnu robu privremeno uvezao (do 1. aprila 2006. godine) radi prezentacije. Također, po shvatanju Suda BiH sadržaj ugovora od 27. jula 2007. godine zaključenog između apelanta i poduzeća SAMOBORKA d.d. Samobor o daljoj upotrebi i korištenju predmetne robe, na kojem apelant također temelji svoj tužbeni zahtjev, je protivan važećim carinskim propisima jer je predmet ugovora roba koja je najkasnije do roka važenja A.T.A. karneta broj HR 050193 (1. april 2006. godine) trebala biti vraćena njenom vlasniku SAMOBORKA d.d. Samobor kao nositelju navedenog A.T.A. karneta. S obzirom na navedeno zaključeno je da je tužena postupala u skladu sa važećim propisima Zakona o carinskoj politici i Zakona o carinakim prekršajuma prilikom privremenog oduzimanja predmetne robe te da okolnostima konkretnog slučaja nije bilo protivpravnog postupanja organa tužene kojim bi eventualno apelantu bila pričinjena šteta. Pored toga, ukazano je da je predmetna roba bila privremeno uvezena radi prezentacije, ali ne i u komercijalne svrhe radi sticanja dobiti, te je s tim u vezi zaključeno da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi u smislu odredbe člana 172. ZOO.

5. Revizijsko vijeće Suda BiH je presudom broj S1 3 P 002294 13 Rev od 14. februara 2013. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude od 13. decembra 2012. godine. Naime, revizijsko vijeće Suda BiH smatra da je drugostepeno vijeće pravilno postupilo prihvatajući stav prvostepenog vijeća Suda BiH da je u okolnostima konkretnog slučaja tužena zakonito postupala prilikom privremenog oduzimanja predmetne robe 12. januara 2007. godine na Graničnom prelazu Izačić jer apelant nije ispoštovao rok u kome se roba morala ponovo izvesti ili u kojem se mora odrediti novo carinsko postupanje ili upotreba shodno odredbi člana 136 stav. 1. Zakona o carinskoj politici. S tim u vezi revizijsko vijeće Suda Bih je zaključilo da su nižestepena vijeća Suda BiH pravilno postupila kada su utvrđujući da ne postoji pravni osnov da se uspostavi odgovornost tužene za eventualno nastalu štetu u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u cijelosti odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Stoga, revizijsko vijeće je apelantovu reviziju odbilo kao neosnovanu primjenom odredbe člana 215. ZPP-a.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi ovog prava, u suštini argumentira tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ZOO, Zakona o carinskoj politici i Zakona o carinskim prekršajima. Dalje navodi hronologiju postupanja u konkretnoj pravnoj stvari u postupku pred Sudom BiH.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, u pogledu primjene relevantnog materijalnog prava (ZOO, Zakon o carinskoj politici i Zakon o carinskim prekršajima), a takva obrazloženja, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1706/13 (JAS COMMERCE d.o.o. Livno) | Sudska praksa | Aktio